Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Belizea, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   1. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   2. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   3. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   4. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   5. dio

>>> Karipski Rašomon (Meksiko)   6. dio

>>> Karipski Rašomon (Belize)       7. dio

>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 8. dio

>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 9. dio

>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 10. dio

>>> Karipski Rašomon (Nikaragva) 11. dio

>>> Karipski Rašomon (Kuba)         12. dio

Odljev mozgova u turistički sektor

Prvi dio putopisa o Kubi završio sam zaključkom kako je taj bastion socijalizma, koji je desetljećima odolijevao utjecaju Amerikanca, u posljednje vrijeme počeo panično tražiti konopce u ringu svog opstanka. Zašto sam to rekao? Prvenstveno zbog toga što je nesrazmjer novca koji lokalci zarađuju među najvećima, ako ne i najveći na svijetu. Naime, poznato je kako je prosječna mjesečna plaća na ovom intrigantnom karipskom otoku svega tridesetak dolara, što je, vjerovali ili ne, istovjetno zaradi taksista vožnjom od aerodroma do centra Havane ili pak rentijera od jedne jedine večeri na Airbnbu.

Obrazovni i zdravstveni sustavi Kube, koji su nekad bili na primjer cijelom svijetu, danas se naočigled urušavaju jer sve je znatniji broj visoko obrazovanih doktora i profesora koji napuštaju poslove, svjesni kako mogu deseterostruko više zaraditi nudeći usluge u turističkom sektoru. Netko će reći kako vlast i od ovih primanja uzima veliki postotak te kako razlika zapravo nije tolika, međutim more je transakcija koje se obavljaju na crno, poput pranja robe ili pripremanja objeda, što najmodavci često uspješno nude, a na čemu u svega 24 sata mogu zaraditi i preko famoznih 30 dolara.

"Danas je na Kubi jako teško odgajati djecu"

Istina je, Kubanci su ponosni, skromni i izrazito strpljivi ljudi, međutim nisu glupi i dobro vide što se događa, a svakim satom sve je više onih koji prelaze na stranu oportunista. Kao što je trgovina drogom ozbiljno nagrizla stupove društvenih vrijednosti Meksika i Kolumbije, isto je turizam napravio Kubi. Jer lako je živjeti skromno u okruženju siromašnih, ali kako se postaviti jednom kad se ljudi oko tebe počnu drastično bogatiti i vidno razbacivati novcem? Na to pitanje pokušat će odgovoriti Daileen, majka petogodišnjeg Joshue i jedna od rijetkih spremnih podijeliti svoja duševna previranja.

"Na Kubi je jako teško odgajati djecu jer ne postoje argumenti kojima ih se može uvjeriti da je bitno ulagati u znanje, kad se neprestano sudaraju s rezultatima lagodnog života onih koji se bave turizmom. Forsirati visoko obrazovanje koje nudi eventualnih petstotinjak dolara godišnje, pored onih koji to zarađuju na tjednoj bazi, iluzorno je. Ne znam kako će sve ovo završiti, ali ako nastavimo ovim smjerom ne piše nam se dobro. Izgubit ćemo sve ono što smo dugo godina gradili i na što smo bili izrazito ponosni. Nemojte misliti da je sve ovo počelo danas, ima tome jako dugo, ali svakom godinom situacija je sve gora."

"Sve je više lakog novca i ljudi koji se s tim iskušenjem ne mogu nositi"

"Sve je više lakog novca i sve više ljudi koji se s tim iskušenjem ne mogu nositi. I sama sam donedavno radila u osnovnoj školi, bila sam sretna svojim poslom i uvjerena da činim dobro, ali cijelo vrijeme moja obitelj živjela je na rubu egzistencije. Vraćajući se s jednog dana s posla, ugledala sam kvartovskog dječaka koji je za dvosatnu turu biciklom dobio 20 dolara, koliko sam ja zarađivala u tri tjedna. Kad to vidiš jednom, dvaput, deset puta, lako se početi preispitivati. Više od tri godine prošlo je dok ideja u meni nije sazrela, a nakon što smo uz veliko odricanje uredili jednu od dvije sobe na katu, počela sam je iznajmljivati i ubrzo dala otkaz."

"Je li to bila dobra odluka? Za budućnost ove zemlje svakako nije, ali za moju obitelj jest. S vremenom smo suprug i ja uspjeli urediti i drugu sobu pa danas živimo barem deset puta bolje, iako zbog velike konkurencije u Havani imamo svega desetak bukiranih dana mjesečno. Više se ne moramo brinuti kako platiti režije i što jesti, a nedavno smo bili na proputovanju Europom, što sam oduvijek sanjala. Ali čak ni to nije ono najbolje. Sad sam kod kuće i cijeli dan uz svog sina, a što ima važnije od toga? Pitam vas ja zato, kakve šanse u usporedbi s ovim ima naša stara Kuba?"

Najbolje glavu u pijesak

"Da, ponekad se osjećam krivom, svjesna da ako svi naprave što i ja - škole i bolnice prestat će funkcionirati, ali kako zaustaviti taj proces? Krajnje je vrijeme da vlast nešto poduzme i da se barem bitni sektori počnu adekvatno plaćati, ali što s ostalima? Nažalost nemam rješenje. Mogu samo, kao što to čini i sav drugi svijet, zabiti glavu u pijesak i praviti se da ništa ne vidim. Nekad se mislim kako je kriv Castro što je uveo konvertibilni peso i tako posijao sjeme razdora, ali što je trebao napraviti - pustiti milijune stranaca da preplave i devastiraju Kubu trošeći svega nekoliko stotina dolara na dvotjedni odmor?"

No da ne zabrazdimo preduboko u moralna previranja kubanske svjetine, i mi ćemo, kao što to čini i sav drugi svijet, zabiti glavu u pijesak te se fokusirati na sve one lijepe stvari koje ova zemlja nudi. Dolijevajući posljednje kapi u čašu karipskih iskustava ("presipo ti, dosipo ti, to je uvijek sedam deci"), nakon dva tjedna na jugu otoka, opet sam krenuo u glavni grad kako bih svečano dočekao Zagrepčanku koja mi je trebala praviti društvo posljednjih deset dana. S obzirom na to da sam u Havani proveo tek jedno popodne, nisam skrivao uzbuđenje što ću napokon dobiti priliku istražiti sve njene kultne atrakcije.

Kabrioletom po Maleconu

A jedna od njih bez sumnje je fensi vožnja oldtimerom. Želeći udovoljiti gospođici Karl, koja za razliku od mene nema problema kad je se titulira turistom, svoja čvrsta backpackerska uvjerenja dvaput sam zakračunao u ormar te se užitku prepustio naivnošću djeteta. I to do te mjere da sam pristao sudjelovati u opsežnoj raspravi o idealnoj boji kabrioleta koji ćemo unajmiti. Odluka je pala na žarkocrvenu. Jednom kad smo uočili ciljani auto, suprotno svojim navikama, o cijeni nismo preveć pregovarali, nego smo s osmijesima od uha do uha uskočili na bijela kožna sjedala i zajedrili Maleconom, jednom od najljepših šetnica ovog dijela svijeta.

Lagao bih kad bih rekao da nisam uživao. Na koncu mi je zaista bilo drago što smo si to priuštili jer ima nešto pakleno romantično u tim starim vremenima koje su na Kubi nesvjesno konzervirali, a koja danas toliko znalački prodaju. Dok se prastara zdanja nižu ovom kilometarskom karipskom avenijom, možda nigdje na svijetu nije toliko lako uočiti tu prokletu prolaznost vremena i pojmiti onu svemoćnu silu koja troši i tanji sve oko nas i nas same. Svaka od tih ruševnih zgrada pričala je neku svoju priču i to uz zvuk trube uličnih svirača čiji tužni tonovi zvuče kao konačni oproštaj od stare Kube.

Ulični ples nije rezultat sreće nego duševne terapije

Kada već govorimo o muzici i plesu, što je svojevrsni trademark većine karipskih zemalja, stranci ih često pogrešno tumače, pogotovo Zapadnjaci kojima navedeno predstavlja manifestaciju veselja i sreće. Jednom kad dođu na Kubu pa ugledaju i one najsiromašnije kako se na ulici odaju čarima plesa, većina zadovoljno zaključi kako čovjeku za sreću nije potrebna materijalna raskoš. Nažalost, to baš i nije istina. U korijenu ovdašnje kulture ples i glazba od najranijih su dana predstavljali bijeg od teške svakodnevice, a još više svojevrsnu terapiju u paničnom traženju životnog balansa.

Inače, nekoliko je stvari koje bi svaki došljak u Havanu trebao probati i to neovisno kolikim budžetom raspolaže. Jedna od njih posjet je najstarijem hotelu na Kubi - slavnom Nacionalu koji već 86 godina uživa glas centralne turističke oaze zemlje. Iako bi i njemu dobro došao građevinski make-up, terasa s pogledom na karipsko more zaista je spektakularna i nudi jedan osjećaj blagostanja. Popiti Pina Coladu, Mojito ili Cuba Libre, uz melodiju prekaljenih muzikanata, na jednom od njegovih bijelih stolova s lavljim nogicama, nešto je što se teško zaboravlja.

Motorom po Vinalesu

Na još jednom mjestu posebno sam uživao tijekom svojih havanskih dana, a riječ je o popularnom klubu Fabrica del Arte. Iako su vremena kad sam noć rado mijenjao noć za dan daleko iza mene, moram priznati da se ne sjećam kad sam izašao na neko zanimljivije mjesto. Fabrica del Arte nekad je bila tvornica za preradu ulja, a 2014. godine ova impozantna stogodišnjakinja na tri kata pretvorena je u umjetničku galeriju. Prostrani višeetažni interijer krcat je modernim umjetninama te vrlo ukusno i pametno uređen zbog čega predstavlja jednu od najunikatnijih lokacija za noćni život na svijetu.

A nakon četiri dana Havane moja suputnica i ja krenuli smo za Vinales - bogatu duhansku regiju koja se zbog svog fantastičnog prirodnog okruženja može svrstati među najposebnije lokalitete Kariba. Vinales je okružen čudnovatim planinskim formacijama, a baš kao u tajlandskom Paiju, u krugu od tridesetak kilometara nema čega nema - od rijeka i sjajnih trekinga do špilja i adrenalinskih sportova. Iako je tradicionalno najljepši način za obići Vinales jašući na konjima, mi smo se odlučili iznajmiti motor. 

Google Maps moj dobar drugar

Oduvijek tvrdim kako sam od svih svojih prijatelja debelo najviše avantura proživio s Google Mapsom, a još otkako me od Zagreba u Bukurešt poslao bugarskim trajektom preko Dunava, on i ja imamo jedan specijalan odnos. Ovaj put uporno je tvrdio da se planinske formacije oko Vinalesa mogu lakoćom okružiti skuterom, što smo praveći se naivni i pokušali. Naravno, ispostavilo se kako je riječ o kozjem puteljku koji prelazi preko nekoliko potoka i rječica te nudi na trenutke nepremostiv izazov i pravim cross-motorima.

Da budem iskren, nekih se stvari ne želim ni sjetiti, ali bio je to sveukupno vrlo zanimljiv dan. Moja suputnica bila je znatno manje oduševljena no ja, ali i svjesna kako smo umjesto agencijske ukoričenosti dobili jedinstveno iskustvo samostalno zujati osamljenim plantažama duhana. Zvučat će smiješno, ali dok nas jedan od domaćina nije poveo u slamnati hangar gdje tradicionalno suše listove duhana, bio sam uvjeren da nam pokazuje najobičniji kupus. Kad si toliko puta prevaren, pušeš i na hladno.

Varadero kao ugodno iznenađenje

A kraj kubanskih putešestvija pripao je dobro poznatom Varaderu koji sam smatrao najobičnijom turističkom zamkom. Danas teška srca priznajem da nisam mogao više pogriješiti. Iako smo ga posjetili sredinom travnja, kad je turistička sezona već odavno počela pakovati kufere, tirkizno more, bijeli pijesak i tek gdjekoji turist oblikovali su, kao rijetko gdje drugdje na Karibima, neobično kvalitetno hedonističko platno. Inače, nekoliko je razloga zašto mi je Varadero od prvog dana prirastao srcu.

Kao prvo, većina elitnih svjetskih plaža, što ova nedvojbeno jest, krcata je napornim prodavačima koji turiste ni jedne minute ne ostavljaju na miru. Ovdje nije bilo nijednog, a osjećaj sigurnosti pritom je bio toliko snažan da smo u više navrata, uživajući u vodenim radostima i po sat vremena, ostavljali stvari nečuvanima na plaži. U ovom povampirenom vremenu to je raritet kakav se mora cijeniti. Na kraju, s obzirom na to što sam sve nadrobio u ova dva putopisa, imate me potpuno pravo pitati: "Monstrume, i kakva je Kuba?"

Jedino što vam mogu reći jest: Baš uz svaki trenutak u kojem sam je žestoko psovao stoji najmanje jedan u kojem sam joj se beskrajno divio!