POVODOM prvog dana škole u Hrvatskoj u suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1984. godine koji govori o batinama u jugoslavenskim školama. O svojim iskustvima govorili su i tadašnji učenici i učitelji.

Veljača 1984: Još u 17. stoljeću pedagog John Amos Komenski je oštro osuđivao učitelje koji su, pomoću sile i tjelesnih kazni, nastojali kod svojih učenika razviti ljubav prema učenju. "Šibanje i batine", pisao je, "nemaju nikakve snage da potaknu u djeci ljubav prema nauci, ali imaju mnogo snage da usade u dušu odvratnost i mržnju prema njoj."

Pravi odgajatelji, po njemu, trebaju postupati s djecom isto onako kao što dobri voćari postupaju s mladim biljkama ili dobri muzičari sa "svojim instrumentima" jer i "muzičar, ako mu žice na citri, harfi ili violini zvuče neskladno, ne udara u njih ni šakom, ni toljagom, niti ih treska o zid, već primjenjuje svoju vještinu dok god ih ne uskladi". Tako isto valja postupati s "djecom da bi se postigla harmonija i stekla ljubav prema učenju, ako nećemo da od ravnodušnih stvorimo opore, a od tupih sasvim glupe".

Tako je mislio Komenski i još poneki rijedak čovjek u strogim i nerazumnim prošlim stoljećima, boreći se perom protiv njenog "blagorodstva" batine, a ona se lijepo i sigurno održavala, kako kod kuće tako i u školi.

Krajnja metoda

U našoj zemlji su batine, srećom, odavno zakonski i službeno protjerane iz škola, ali ih iz obitelji vjerojatno nitko zakonom ne može protjerati, na radost nerazumnih roditelja i suze nestašnih i, nauka kaže, sasvim normalnih potomaka.

Suvremene metode socijalističkog odgajanja su: uvjeravanja, vježbanja i navikavanja, metoda poticanja i, posljednja, najmanje poželjna ali katkad neophodna, metoda sprječavanja.

Ova posljednja, pored blažih, sadrži ono najdrastičnije i krajnje sredstvo - kaznu. "Svaka kazna mora biti u skladu sa zahtjevima principa socijalističkog humanizma. Nedopustive su kazne koje vrijeđaju dostojanstvo ličnosti, na primjer, fizičko kažnjavanje, davanje pogrdnih imena i slično."

To prvo nauči u udžbeniku za pedagogiju svaki budući nastavnik. No, je li baš tako? Službeno, jest. Ali, tko se od nas ne može sjetiti najmanje dva lijepa "zvučna" nadimka koja je dobio u nekoj od škola? Ne treba se mnogo mučiti. Toga ima.

A što je s batinama? Kako stoje stvari u praksi? Sigurno je da ih je malo u odnosu na često spominjanu Veliku Britaniju, ali ih sigurno ima dovoljno da se mogu registrirati. No taj posao bi zahtijevao mnoge stručnjake i nadzorne organe iako je neosporno da se u toj ulozi najčešće javljaju roditelji.

U velikim gradovima i vrlo urbanim sredinama normalno je i uobičajeno da roditelji pomno prate rad nastavnika i burno reagiraju na metode koje po njihovom mišljenju nisu u redu. Ako se i desilo da nekom nastavniku "poleti ruka", to obično nije prolazilo nezapaženo i bez posljedica. Ali, u svim krajevima nije tako.

Glavom, a ne rukama

Ako nam je poznato da ima sela i zaselaka gdje je učitelju namijenjen niz funkcija, od odgajatelja do babice, sigurno je da mu nijedan roditelj neće zamjeriti ako istuče dijete. Tradicija se teško predaje svuda, a najmanje tamo gdje je duga i moćna.

U mnogim osnovnim školama u našoj zemlji nastavnici imaju mnogo više "slobode" u ophođenju prema svojim učenicima. Katkad, što može zvučati nevjerojatno, baš roditelji, u svojoj nemoći da "upute svoje dijete na pravi put" i odgajaju ga, sugeriraju nastavnicima i daju im odriješene ruke u cilju "popravljanja" djeteta. "Udri ga, molim te, slobodno. Ja mu ništa ne mogu. Udri, ne žali, i mene su bili, pa što mi fali", reći će čovjek vodeći se onom narodnom da je "batina iz raja izašla".

Nijednog momenta nitko i ne pomisli da je otuda izašla baš zato što joj tamo i nije bilo mjesto.

U jednoj anketi u kojoj su se izjašnjavali učenici iz gradskih i seoskih sredina o tome kakvog bi nastavnika željeli i s kakvim osobinama pokazalo se da su đaci sa sela glasali, u većem broju, protiv kažnjavanja (što je dovoljan pokazatelj gdje ga ima više), odnosno da ne žele nastavnika koji će ih kažnjavati.

Đaci iz gradskih škola su o ovoj pojavi govorili daleko manje, što je opet određeni pokazatelj prilika u kojima se djeca školuju, odgajaju i tu i tamo kažnjavaju. Ovoga puta nećemo govoriti o "teroru" nastavnih programa, to je sasvim druga tema. Ali, bit će dovoljno samo da kažemo ovo: na jednom jedinom satu naš đak primi i po 150 informacija. Đaku zaista nije lako. Možda je "sreća" u tome što dobar dio njih te informacije "desetkuje" ako ne "izostane" sa sata.

Vratimo se batinama: one neslužbeno, to svi znamo, postoje tu i tamo, u različitim varijantama, nagovještajima, s blagom tendencijom egzistiranja prilagođavanjem datim i kakvim-takvim uvjetima. U Beogradu, slučajnim izborom, čuli smo nekoliko osnovaca koji su pažljivo saslušali naše pitanje:

Ima li batina u školi?

Jelena (treći razred): "Ima malo nekih batina, ali ne jako opasnih. Nešto kao kod kuće. Učiteljica malo čupa za kosu, uši, uglavnom... to. I po guzi ponekog udari. Zato što su nemirni na satu. Umiruje ih i kaže 'dosta', a kad neće, onda..."

Srđan (šesti razred): "Pa, udare. Jednom moj nastavnik OTA je lupio pokazivačem đaka, mog druga, po leđima. Jest, jest... i ostala mu štrafta. A djevojčice? Njih obično čupaju za kosu. Ima jedna nastavnica koja prolazi pored tebe i prodrma te onako grubo. To uradi valjda mehanički. Svaki dan. Nešto je možda nervozna? Najčešće prije toga opominju..."

Ima mnogo sličnih mišljenja. Uglavnom ništa alarmantno, ali evidentno, usprkos zakonu i onoj pedagogiji po kojoj treba birati čak i izraze-termine kojima se obraćamo djeci a kamoli geste. Iz dječjih odgovora može se mnogo toga vidjeti jasnije nego što možemo pretpostaviti.

Ljiljana (šesti razred): "E, neke mnogo i ne opominju, nego im lakše odmah udariti. Cigančiće... pa jest, ovaj Rome... u mom razredu njih odmah udaraju. Odvajaju ih nekako i nisu prema njima uopće pravedni. A neki drugi đaci kažu, na odmoru, "ne smije on mene udarati, doći će moja mama". Ne udaraju svi nastavnici. Neki. I više tuku muškarce. Biolog lupa čvrge, znaš kakve. Poslije ti zvoni... prije kraja sata, ha, ha, ha!"

Sreli smo jednu umornu mladu nastavnicu likovnog odgoja koja je na pitanje primjenjuje li batine u školi rekla: "Vjerujte, to bih ponekad tako rado učinila, ali, znate, oni su jači od mene."

Pomislili smo na sve one nestašluke koje je preživjela tog dana, na sva ona verbalna uvjeravanja i strpljiva, istinski naporna i nezahvalna savlađivanja vlastitih ljudskih reakcija, na sve ono što je svet učionice, i ne samo jedne, pa je moramo donekle razumjeti.

Ipak, netko je davno rekao da djecu treba odgajati glavom, a ne rukama. To je divna, plemenita i velikodušna misao koja poručuje ljubav i razumijevanje, ali je li u praksi (opet ta praksa) uvijek tako? Koliko se mi, kada je primjena batina kao odgojne mjere u pitanju, pravimo - Englezi?

Napisala: Radmila Grbović (Dvoje, 1984.)