ŽELJKO MALNAR bio je osebujna ličnost. Televizijski voditelj s antitelevizijskim showom. Posvećen svojoj zajednici, ali antipolitičar. Povodom godišnjice njegove smrti, u suradnji s Yugopapirom prisjećamo se jednog njegovog intervjua iz 1990., u kojem je otkrio kakav je privatno.

Veljača 1990: Njegov "zanat" je lutanje, vječito traganje za nepoznatim, pa razgovor s njim nalikuje čitanju zanimljive knjige, dobrom avanturističkom filmu ili čak, snu. Nikako ga ne možete zatvoriti u okvir jedne teme. Misli mu bježe poput bljeska u prošlost ili budućnost, bez reda na koji smo navikli. Kao da su mu rečenice pretijesne za sve ono što nosi u sebi. Željko Malnar ne voli da mu proriču sudbinu. Vjeruje radiestezistu Osmanu Hasanpašiću, ali nikada ne traži "gatare" jer, kako kaže, živi danas a ne sutra.

Zdravlje

Čovjek se u ovoj civilizaciji odvojio od Majke Planete i umjesto da promatra izlazak i zalazak sunca, uporno gleda televiziju. Na svojim putovanjima sam naučio da se bolest ne liječi pilulama. Kao što u svima nama postoji bolest, mora postojati i lijek za nju. Kada pronađete uzrok, pronašli ste i lijek za tu bolest. 

Stari vračevi to nazivaju istjerivanjem duhova: bolesnik se dovede u stanje transa, a vrač ga pritišće i masira tjerajući bolest iz tijela. Vrlo logično, tako pokreće određene živčane centre koji preuzimaju svoje funkcije u organizmu. 

Na Samoi u Južnom Pacifiku postoji običaj da travu koja će vas izliječiti morate prvo uvjeriti da ste bolji čovjek od nje i tek tada je ubrati. Vi uzimate njen život da biste spasili svoj, a to se mora opravdati. 

Ja ne idem liječniku i ne pazim na ishranu. Kad sam na putu, jedem što mi se ponudi, a kod kuće sam kuham. Majstor sam za gulaš, volim popiti lozu, živim jedan normalan život. Zdravlje održavam načinom života u koji ubrajam i moral, a najvažnije je da čovjek živi u skladu sa kozmosom.

Ljepota

Ljepota je strašno važna. To je dar božji, jedan sklad koji uvelike olakšava život. Moralo se nekada u prošlosti mnogo gena ispremještati da bi se u obitelji rodio lijep čovjek. Ja ne mislim mnogo na svoj izgled, ne njegujem ga.

Obožavam vodu, ali je ponekad ne vidim danima. U pustinji, recimo, košulja na vama nije prljava ni nakon dvadeset dana, jer se znoj odmah suši, a zube, u nedostatku četkice i kaladonta, perem štapom ili korijenom biljke. 

Čak i kad sam u kući, brijem se običnom sapunicom, ne koristim nikakve kreme i parfeme. Mislim da je miris mog tijela najljepši mogući miris. Kosa mi je još uvijek duga. Nije mi važna frizura, šišam se jednom godišnje i to u prvoj radnji na koju naiđem.

Duga kosa je moj stil, dio mene. Uostalom, Samsonova snaga krila se u kosi. Mislim da ljepota ne prolazi s godinama ako ne dopustite starosti da vas stigne. Sad se upravo pripremam za novu ekspediciju i dnevno jašem po savskom nasipu 50 kilometara. Moj crvenko Sandokan, vučjak Rem i ja uživamo u tome. 

Ljudi me malo čudno gledaju i čak kada mi odluče prići, ostaju na pristojnoj udaljenosti od 15 metara. A kretanje je život. Osjećam, čovjek kada stane - ostari!

Moda

Mislim da posljednjih dvadeset pet godina nisam obukao odijelo. Jednom sam nakon ekspedicije sletio u London i osjećao se kao marsovac. Nakupovao sam brdo garderobe koju nikada kasnije nisam obukao već sam je poklonio prijatelju. 

Volim sportski stil i uvijek ćete me vidjeti u trapericama, čizmama, običnoj majici i "pilot" jakni. Sve su to stvari koje možete jeftino kupiti bilo gdje jer ja ne bolujem od poznatih marki.

Moja boja je crna. Jednostavno mi je glupo i besmisleno takmičiti se s prirodom u ljepoti boja. Uživanje je promatrati njezino šarenilo a sasvim uzaludno pokušavati da je zasjenite žutom košuljom, crvenim pantalonama ili nečim sličnim. Priroda je nenadmašna, ona je za uživanje, a čovjek je najsretniji kada ljubi i radi.

Zabilježila: Ljerka Terzić (Una, 1990.)