S PRILIČNO velikom sigurnošću možemo reći da je ovogodišnja dodjela Oscara jedna od zapaženijih u posljednjih nekoliko desetljeća i svi pričaju o samo jednoj stvari. Naime, bila je ovo velika godina za žene u filmskoj industriji i prvi put u povijesti gluhi glumac dobio je Osc...

Naravno da to nije bitno. Bitna je samo jedna stvar - šamarčina.  

Razlog, naravno, nisu ni nominirani filmovi, ni pobjednici, ni bezube i neduhovite šale na račun slavnih, ni teme koje inače povezujemo s ovom dodjelom, već stari, dobar i uvijek poželjan skandal za koji su se ovog puta pobrinuli komičar Chris Rock i glumac Will Smith.

Naime, šamar je ekspresno odjeknuo svijetom, koji je nakratko prestao raspravljati o pandemiji i ratu u Ukrajini i prebacio se na ono što nas iskreno zanima i o čemu svi mogu podjednako potkovano raspravljati - punokrvni šoubiz skandal.

Šamar koji je odjeknuo svijetom

I da si ne lažemo, riječ je o kvalitetnom skandalu. Ne nekoj dosadi kao što je proglašenje pogrešnog pobjednika ili uzbudljiv govor zahvale, već nešto što očekujete da se dogodi u kvartovskoj birtiji. Međutim, ovo nije kvartovska birtija, već "uzvišeno mjesto", Panteon koji jednom godišnje pohode poluboginje i polubogovi kako bi nas podsjetili koliko su veliki, ali prije svega - mjesto na kojem su iskrene i impulzivne reakcije posljednje što očekujete.

Savršeno za gledanost showa koji već godinama aktivno gubi gledatelje, koji su se zasitili paradiranja multimilijunaša koji se satima tapšu po ramenima, pretvarajući se da se vole, koji se u govorima pretvaraju da im je stalo do problema koji muče sirotinju i istovremeno si dodjeljuju oko četiri kile 24-karatnog zlata za najbolje pretvaranje.

Ukratko, raskošne dodjele su oduvijek bile fejk i jedino lažnije od toga je ovo pretvaranje i piskaranje o javnosti koja je tobože zgrožena ovim "nezamislivim činom nasilja".

Nitko nije zgrožen, uživamo

Nitko nije zgrožen. Uživamo u ovom cirkusu. Ovo je najzanimljivije što se dogodilo na Oscarima unazad 30 godina, a to je vidljivo i po količini komentara i broju klikova na vijesti s dodjele jer da nije bilo šamara, bio bi ovo još samo jedan istovar nagrada filmovima koje nikada nećemo pogledati.

Nisu bili zgroženi čak ni okupljeni u dvorani, koji su ni sat nakon incidenta mahnito pljeskali glumcu, da bi kasnije osuđivali napad pred novinarima i na društvenim mrežama jer bilo bi nezamislivo izgovoriti bilo što drugo.

Svi perverzno uživamo u činjenici da se ovo dogodilo jer ovo nije šamar, ovo je fenomenalna vijest. Ovo "nisu ljudi", to su slavni. Uživamo. Na isti onaj način na koji smo uživali u psihičkom slomu Britney Spears ili činjenici da Kanye West pred očima cijelog svijeta mjesecima psihički maltretira svoju suprugu.

Isto tako, volimo se osjećati uključeno iako nikog nije briga što javnost misli. Jedan multimilijunaš ispalio je lošu foru na račun žene drugog multimilijunaša, koji se, očito ponukan kolutanjem očima supruge, osjetio dužnim ustati i opaliti mu šamarčinu usred prijenosa uživo kako bi obranio njezinu čast.

Nakon toga je dobio Oscara za najboljeg glumca, odradio patetičan i suzama začinjen govor zahvale u kojem je trkeljao o ljubavi i obitelji, da bi se kasnije ispričao Akademiji i komičaru, što je sasvim očekivani PR potez javnog posipanja pepelom jer ovakva impulzivna sranja mogu vam ugroziti karijeru. Točnije, mogu vam ugroziti novac. I tu priča staje jer to je jedino bitno.

Mnogo pitanja, jedan šamar

Jedino pitanje na koje mi smrtnici u ovoj situaciji trebamo odgovoriti je ono koje je postavilo osam od deset djevojaka/supruga nakon što su pročitale vijest: "Bi li ti tako reagirao da me netko uvrijedio?"

I dok smišljamo načine da "naravno da ne" pretvorimo u što uvjerljiviji "naravno, draga", uživajmo još na trenutak u ovom vatrometu licemjerja i pričekajmo konačnu odluku Akademije, koja mora vidjeti hoće li Smithu ostaviti osvojenu nagradu ili su već zaboravili da ih Harvey Weinstein i njegova kompanija još uvijek imaju preko osamdeset.   

No možemo još danima trkeljati o tome kako bi se "pravi" muškarci trebali ponijeti, je li ovo primjer "toksičnog maskuliniteta" ili ne, napadati komičara jer se našalio na račun žene s alopecijom i isticati da je netko na riječi odgovorio fizičkim napadom, ali duboko u sebi znate da nas nije briga ni za što od toga.

Mi samo sadistički uživamo u problemima onih za koje vjerujemo da stvarnih problema nemaju. Tješimo se duboko otužnom spoznajom da možda nemamo novac, raskošan vozni park, karijere u usponu, prilike za uspjeh, isklesana tijela, osiguranu egzistenciju, naslovnice časopisa, ali barem... barem... se ne šamaramo na Oscarima?