Foto: Press/Privatna arhiva

LJUDIMA koji prate filmsku industriju i zbivanja iza kamere, imena Igor Martinović i Vanja Černjul dobro su poznata dok su ostali vrlo vjerojatno uživali u barem jednom od brojnih projekata na kojima su radili.

Naime, Černjul i Martinović među sobom dijele neke od najpoznatijih i najhvaljenijih serija današnjice, a njihov ćete potpis pronaći na projektima kao što su "30 Rock", "Nurse Jackie", "Marco Polo", "The Night Of", "Orange is the New Black", "Bored to Death" i "House of Cards".

Hrvatske snimatelje s američkom adresom nedavno smo nakratko oduvukli od pretrpanog rasporeda kako bismo popričali o njihovu putu od skromnih početaka do ponajboljih serija današnjice.

Od OTV-a i ratnih reportaža...

"U Ameriku sam iz Zagreba stigao 1995. jer ovdje sam pisao postdiplomski. Došao sam nakon što su se stvari u Hrvatskoj malo stišale. Igor je već bio ovdje i sjećam se da je bio prva osoba koju sam nazvao i zamolio ga da mi nađe stan koji nije preskup, ima dovoljno svjetla i blizu je sveučilišta. Samo se nasmijao i brzo mi je postalo jasno da je situacija na Manhattanu drukčija od one koju sam ja zamislio", govori Černjul i objašnjava klimu koje je vladala u Hrvatskoj kada je odlazio: "Situacija je tada bila puno drukčija nego danas. Hrvatski film tada je išao u jednom jako čudnom smjeru i izgledalo je kao da se stvari neće tako skoro promijeniti nabolje. Već sam tada znao da želim snimati filmove, a u Hrvatskoj je to tada izgledalo kao da želiš biti astronaut u zemlji u kojoj nema svemirskog programa".

Ipak, dodaje i da su kao studenti zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti u to vrijeme imali jedinstvene prilike u sklopu programa koji su postojali na OTV-u i Z3. Svoje prve snimateljske korake učinili su radeći na dokumentarcima i kao ratni reporteri.

"Ono što smo prije rata imali kroz Omladinsku televiziju bilo je toliko unikatno iskustvo koje ne znam postoji li bilo gdje u svijetu jer na drugoj i trećoj godini fakulteta radili smo na televiziji i to na ozbiljnim projektima. No, tada je došao rat, pozvan sam u vojsku, a ja sam vjerovao da će više koristi od mene imati ako ću biti na terenu i snimati dokumentarce i reportaže o tome što se događa, nego da me pošalju u neki rov. Jednom kad se rat preselio u Bosnu, u Hrvatskoj kao da je nestalo perspektive. Nacionalizam i netrpeljivost preuzeli su glavnu riječ i meni to jednostavno nije odgovaralo i mislim da je upravo to bio glavni razlog zbog kojeg sam i otišao", govori Martinović, rođeni Požežanin koji od 1993. živi u New Yorku.

...preko prvih velikih projekata...

Po dolasku u New York putanje su im se donekle razlikovale, ali obojica su svoje vještine usavršavali na nizu kratkometražnih i dugometražnih nezavisnih filmova i dokumentaraca. Naravno, počeci nisu bili laki, posebno za strance bez jakog zaleđa u industriji u kojoj mnoga toga ovisi o tome koga poznaješ.

Prije nego je došao do prvog posla u struci, Martinović je mijenjao niz privremenih poslova i živio od reportaža za razne europske televizije.

"Obojica smo se našli u sredini koju smo mislili da poznajemo, ali nismo. Barem ne onoliko koliko je potrebno da bi čovjek uopće mogao napraviti nešto. Prvih par godina bilo je potrebno da prođeš taj kulturni šok i shvatiš u kojem društvu živiš i na koji se način moraš ophoditi s ljudima, što smiješ, a što ne smiješ reći. Tako da cijeli taj proces nije bio samo proces probijanja u poslovnom svijetu već i razumijevanja situacije u kojoj smo se našli. Tek tada je krenula potraga za projektima u kojima bismo se osjećali dobro", govori Martinović kojem je velika prekretnica bio rad u sklopu filmske radionice Sundance Lab gdje je stekao niz kontakata ljudi iz industrije.

Međutim, prvi veliki uspjeh dogodio se tek 2008., a radi se o izvrsnom dokumentarnom filmu Jamesa Marsha "Man on Wire" koji je osim Oscara za najbolji dokumentarac osvojio još 44 nagrade.

Duži period pronalaženja i rada na većim projektima zapravo i nije posebno neobična pojava, objašnjava Černjul, dodajući da je većina direktora fotografije čije je karijere proučavao, put prema uspjehu pronašla tek nakon četrdesete.

"Danas shvaćam zašto je to tako. Na jednom od prvih filmova na kojima sam radio nisam još ovladao vještinom da se povijam s vjetrom bez da se polomim i pritom sam, kao i redateljica, pokušao imati apsolutno kontrolu nad svakim kadrom i to je uobičajeno kod početnika koji na taj način guše materijal. Treba proći dosta vremena da razvijete tu mekoću koja je važna za naš posao. I mogu reći da sam tek nekih desetak godina nakon dolaska došao do faze u kojoj mogu normalno živjeti od posla koji radim", govori nam Černjul koji je prije nego je počeo raditi na "Ugly Betty" i "30 Rock", surađivao i na prvom američkom filmu hrvatskog redatelja Gorana Dukića "Wristcutters: A Love Story".

...do filmova i serija koje svi obožavamo

Nakon perioda prilagodbe uslijedili su i stvarno impresivni projekti. Černjul je nizao rad na serijama kao što su Showtimeov "Nurse Jackie", HBO-ov "Bored to Death" te Netflixove uspješnice "Orange is the New Black" i "Marco Polo", a paralelno je boravio i u Hrvatskoj surađujući s Daliborom Matanićem na "Majki asfalta", "Čaći" i "Majstorima".

Martinović je nešto veći naglasak stavio na dokumentarne filmove pa u njegovom opusu možemo naći nagrađivane "The Tillman Story" i "What Happened, Miss Simone?", "The Seven Five" i "Keith Richards: Under the Influence", Rušinovićev "Buick Riviera", danski "Varelse 304" i serije kao što su Fincherova "House of Cards" i hvaljena mini-serija "The Night Of".

Martinović Finchera (Seven, Fight Club, Gone Girl, Social Network) ujedno navodi i kao redatelja od kojeg je najviše naučio: "On mi je bio kao mentor. Gledao bi svaki kadar koji sam napravio i konstantno me usmjeravao. On je tehnički strahovito potkovan i o kamerama zna više od većine snimatelja. Bilo je to izuzetno iskustvo".

Černjul nam je kratko objasnio i što je to što snimatelj traži od redatelja, ali i projekta na kojem radi: "Ljudima koji ne razumiju kreativni proces koji uključuje veću grupu ljudi možda če zvučati kontraintuitivno. Naime, što je redatelj jači i što su njegove ideje i vizija konkretniji, to su suradnici kao što je snimatelj ili glumac slobodniji u kreativnom procesu. Zapravo redatelj je prvo što mi je bitno kod izbora projekta. Tek onda dolaze scenarij i to kako će se rad na određenom projektu odraziti na moj privatni život jer radni dan nemilosrdan je prema obitelji i rijetko je kraći od 12 sati. Često je ovo treće na prvom mjestu".

S njim se složio i Martinović: "U karijeri sam napravio par grešaka birajući projekte zbog glumaca i budžeta, misleći da će se to pozitivno odraziti na moju karijeru. Međutim, ti su se filmovi uglavnom pokazali kao loši. Redatelji koji imaju nešto za reći i znaju kako to prenijeti rijetka su pojava, a upravo je to ono što snimateljima daje dovoljno prostora da ispričaju svoju paralelnu vizualnu priču".

Hrvatski pristup

Međutim, unatoč impresivnom opusu, njihov možda najveći uspjeh je to što danas rade na projektima na kojima zaista žele raditi i dati im vlastiti pečat.

Iako tvrde da nemaju specifične stilove jer vjeruju da snimatelj mora biti u službi filma i ne nametati svoje stil (iako, Martinović dodaje da ga obilježava subjektivni pristup likovima koje pokušava približiti gledatelju), smatraju da ih "hrvatski pristup" čini dobrodošlom pojavom u ovom biznisu.

"Snimatelji iz ovog dijela Europe znaju prepoznati karakter lokacije i zadržati to bez da ga uništimo golemom količinom umjetnog svjetla. Background televizijskog reportera i snimatelja dokumentaraca dao mi je neki odnos prema postojećm svjetlu. Amerikanci imaju naviku čak i prije nego snimatelji dođu pretrpati prostor reflektorima i ostalom tehnikom", govori Černjul za Index, a Martinović nastavlja: "Slažem se, to je taj ekonomični pristup koji imamo jer to je nešto s čime smo odrasli i naučili raditi".

Mali filmovi za odrasle i veliki filmovi za djecu

I dok filmska industrija svoje marketinške resurse koncentrira na blockbustere koji u kina dovlače mahom mlađu populaciju koja uživa u filmovima o super junacima, televizija i studiji poput Netflixa i Amazona postala su "raj" za srednjebudžetne nezavisne projekte koje je Hollywood s vremenom gotovo u potpunosti odbacio.

A upravo su ti projekti ono na čemu obojica najviše uživaju raditi iako Černjul objašnjava da sigurno ne bi odbio ni rad na visokobudžetnim filmovima na kojima je također moguće naučiti mnogo toga. Ipak, tvrdi da su mu prioritet "drame za odrasle", projekti pristojnog budžeta na kojima ima dovoljno novca za zanimljive stvari, ali na kojima novac ne diktira baš svaku odluku.

"Još uvijek više volim rad na filmu i nadam se da ću imati prilike još više posvesetiti se tome. Privlače me projekti koji ne traje dulje od tri sata i koji vam daju dovoljno vremena za pripreme i razgovor s redateljem i ostalim kreativnim suradnicima. Produkcija na seriji je kao tsunami, koji krene i ruši sve što mu se nađe na putu", govori Černjul.

"Strahujem da će filmovi teško vratiti kulturnu važnost koju su nekoć imali. Nekad si gledao filmove i imao nekoliko dana vremena razmišljati o njima. Trenutno postoji toliko materijala, toliko filmova i serija kojima su ljudi bombardirani i postoji samo ona instant reakcija. Nekad su se filmovi prikazivali u kinima po dva-tri mjeseca, a u današnje vrijeme ako nešto ne naprave u prva dva tjedna, skidaju ih s programa", govori nam Martinović, a Černjul dodaje da je upitno i koliko je iskustvo uživanja u filmovima u kino dvoranama uopće relevantno mlađim generacijama koje su odrasle na mobitelima.

"Ako se pitate zašto studiji izbacuju toliko filmova o super junacima koji su zapravo filmovi za djecu, ne zaboravite da su jedina skupina konzumenata koja ima naviku grupnog odlaska u kina upravo klinci. Moj sin često ne zna ni koji će film pogledati. Bitno mu je da je u kino s ekipom. Možda je to nama malo zastrašujuće, ali možda smo svi mi dinosauri koji žale za nečim što sigurno odlazi i što nikom neće ni nedostajati. Nisam siguran da film u Americi danas privlači istu vrstu kreativca kao i prije 20 godina. Možda je taj tip ljudi danas više zainteresiran za dizajn aplikacija i razne high tech start up projekte", objašnjava Černjul.

Što bi Hrvati mogli naučiti od Netflixa i Amazona

Netflix, Amazon i Hulu, koji serije izbacuju kao kompletne sezone koje često odgledamo u nekoliko dana, promijenili su ne samo način na koji se serije pišu i gledaju već i način na koji se snimaju.

"Jedna od najvećih promjena je to da se televizija pretvorila u autorski medij. Ljudi u industriji napokon su shvatili da angažiranjem autora, koji često dolaze iz svijeta filma, dobivaju nešto što dolazi s individualnim pečatom. A kad na projektu imate ljude s vizijom to i snimateljima omogućuje da svom poslu pristupe na jednak način", govori Martinović, a Černjul naglašava da je to novost u Americi jer Europljani su i ranije imali isti pristup serijama, kao što možemo vidjeti u Bergmanovim "Prizorima iz bračnog života" ili Fassbinderovu "Berlin Alexanderplatz".

Kao netko tko je imao prilike paralelno raditi u SAD-u i Hrvatskoj, pitali smo Černjula što je ono što bi Hrvati trebali preuzeti od Amerikanaca i obratno: "Mislim da se hrvatski film dobro razvija na način na koji se razvija i to je velikim dijelom zasluga HAVC-a koji je, koliko god je to moguće, uspio odvojiti film od politike. Međutim, distribucija i prezentacija su druga priča. Postoji određeni strah prema streamingu u kojem neki prepoznaju prijetnju nacionalnim televizijama koje bi se tako raspale. Ne slažem se s tim. Mislim da takve male kinematografije trebaju biti još progresivnije, još brže usvajti nove tehnologije i ponašati se po pravilima gerilske borbe. Javni mediji u Americi prednjače s inovacijama, pa mislim da je to nešto što bi mogli naučiti od njih. Naravno, radi se o dva potpuno različita univerzuma".

Nagrade i budući projekti

Obojica su više puta nominirani za Emmy, a osvojili su i niz drugih nagrada. Martinović je radio na Oscarom nagrađenom "Man on Wire", a Černjul je ove godine osvojio prestižnu nagradu Američkog društva filmskih snimatelja.

Međutim, unatoč časti i zadovoljstvu koje dolazi s nagradama, ne zanose se pretjerano kipićima jer obojica tvrde da u ovom biznisu nitko ne živi od lovorika i da je najvažniji projekt onaj sljedeći.

"Sve te nagrade mogle bi značiti puno više da ih dobijete kad ste na početku karijere. Mene sad već svi znaju, nitko me ne može otkriti. U ovoj fazi to je bolje kao terapija za ego nego za karijeru. Sve se još uvijek svodi na to u kakvim ste odnosima s pojedinim ljudima i koliko vam vjeruju, tako da je to važnije od nagrade", priznaje nam Černjul, a Martinović dodaje da ih doživljava tek kao podstrek karijeri i eventualno kao podsjetnik drugima na ono što rade.

A ono na čemu trenutno rade nesumnjivo će ponovno privući našu pažnju.

Naime, Černjul trenutno surađuje s tvorcem "The Wirea" Davidom Simonom na njegovoj novoj seriji za HBO "The Deuce" u kojoj ćemo pratiti New York tijekom sedamdesetih i osamdesetih kada su pornografija i prostitucija harali Manhattanom, a Martinović se pak baca na suradnju s legendarnim oskarovcem Errolom Morrisom koji za Netflix priprema dokumentarnu seriju. Uzmemo li u obzir činjenicu da se radi o true crime žanru koji budi sve veći interes nakon hit serija kao što su "Making a Murderer" i "The Jinx: The Life and Deaths of Robert Durst", nema sumnje da se radi o projektu koji će itekako zainteresirati javnost.

A što se Hrvatske tiče, Černjul se često vraća i tvrdi da zbog razlike u pristupu poslu rad na hrvatskim filmovima doživljava kao osvježenje, a Martinović dodaje da nije radio na puno domaćih projekata, ali čim se pojavi prava ponuda, spreman je baciti se na posao.