OTIŠAO je veliki Milan Kundera. Češki mediji izvijestili su da je čuveni književnik preminuo s 94 godine.

Američki pisac i dobitnik Pulitzerove nagrade Philip Roth u svojoj knjizi eseja i razgovora Čitajući sebe i druge objavio je sažetak svojih razgovora s Kunderom iz 1980. godine, u kojima su se dotaknuli brojnih tema, uključujući propast svijeta, humor, seksualnost i totalitarizam. 

Strah od propasti svijeta

Roth je pitao Kunderu strahuje li od propasti svijeta. "Da mi je netko rekao kad sam bio dječak: 'Jednog dana ćeš vidjeti kako tvoj narod nestaje s ovog svijeta', smatrao bih to besmislicom, nečim nezamislivim. Čovjek zna da je smrtan, ali uzima zdravo za gotovo kao da njegov narod ima neku vrstu vječnog života.

Ali poslije ruske invazije 1968. svaki Čeh suočio se s idejom da bi njegov narod mogao tiho biti izbrisan s mape Europe, kao što je tijekom prethodnih pet desetljeća četrdeset milijuna Ukrajinaca tiho nestalo s ovog svijeta a da nitko nije ni primijetio. Ili Litvanci", opisao je Kundera pa dodao:

"Znaš li da je Litva u 17. stoljeću bila moćna država? Danas Rusi drže Litvance u rezervatu kao napola istrijebljeno pleme, zabranjen im je kontakt sa svijetom kako bi se spriječilo da vijesti o njihovom postojanju dospiju van. Ne znam kakva budućnost čeka moj narod.

Sigurno je da će Rusi učiniti sve kako bi ga postepeno utopili u svoju civilizaciju. Nitko ne zna hoće li uspjeti u tome. Ali mogućnost postoji. A iznenadno shvaćanje da takva mogućnost postoji dovoljno je da promijeni nečiji pogled na život. Danas vidim čak i Europu kao krhku i smrtnu."

Vrijednost humora

Kundera je govorio o humoru i ironiji u svojim knjigama. "Shvatio sam vrijednost humora u doba staljinističkog terora. Tada sam imao 20 godina. Uvijek sam mogao prepoznati osobu koja nije staljinist, osobu koje se ne moram bojati, po načinu na koji se smijala. Smisao za humor bio je pouzdan način prepoznavanja. Još tada sam se plašio svijeta koji je izgubio smisao za humor."

Naveo je da čovjek koristi smijeh kako bi izrazio dva metafizička vrhunca. "Ako nekom ispadne šešir u svježe iskopan grob, sprovod gubi svoje značenje i rađa se smijeh. Dvoje ljubavnika trči livadom držeći se za ruke, smijući se. Njihov smijeh nema nikakve veze sa šalama ili humorom, to je ozbiljan smijeh anđela koji izražavaju radost postojanja.

Obje vrste smijeha pripadaju životnim zadovoljstvima, ali kad se istjeraju do krajnosti, također označavaju dvojnu apokalipsu: oduševljeni smijeh zaluđenika za anđelima, koji su toliko uvjereni u svoj značaj u svijetu da su spremni objesiti svakog tko ne dijeli njihovu radost.

I drugi smijeh, koji se čuje sa suprotne strane, koji tvrdi da sve postaje besmisleno, da su čak i sprovodi smiješni, a grupni seks samo komična pantomima. Ljudski život je ograničen tim provalijama: fanatizam na jednoj strani i potpuni skepticizam na drugoj."

Totalitarizam je pakao, ali i san o raju

U jednoj svojoj knjizi opisao je doba staljinističkog terora kao vladavinu krvnika i pjesnika.
"Totalitarizam nije samo pakao već i san o raju – drevni san o svijetu gdje svi žive u skladu, ujedinjeni jedinstvenom voljom i vjerom, bez tajni jedni pred drugima. (...) Da totalitarizam nije eksploatirao te stereotipe, koji su duboko u nama i imaju korijen u svim religijama, nikad ne bi privukao toliko ljudi, posebno tijekom prvih faza svog postojanja.

Kad se san o raju počne pretvarati u stvarnost, iznenada iskrsnu ljudi koji mu stoje na putu i vladari raja moraju izgraditi mali gulag (sustav staljinističkih logora, op.a.) nedaleko od rajskog vrta. S vremenom taj gulag postaje sve veći i savršeniji dok obližnji raj postaje sve manji i siromašniji."

Seksualno priznanje je dosadno

O seksualnosti je rekao da više nije tabu tema, a da seksualna priznanja postaju primjetno dosadna. Ipak, priznao je da u njegovim knjigama sve završava velikim erotskim prizorima.

"Imam osjećaj da prizor fizičke ljubavi stvara izuzetno jako svjetlo koje iznenada otkriva suštinu likova i sažima njihove životne situacije", naveo je i poručio da je seksualnost najdublje pitanje.

"Totalitarni svijet, bez obzira je li zasnovan na Marxu, islamu ili nečem drugom, svijet je odgovora, a ne pitanja. (...) U svakom slučaju, čini mi se da danas ljudi širom svijeta više vole prosuđivati nego shvaćati, odgovarati nego pitati, tako da glas mog romana teško može nadjačati glasnu glupost ljudske izvjesnosti", zaključio je.