POVODOM sinoćnjeg koncerta u Zagrebu razgovarali smo s bendom M.O.R.T.

Nastupili ste u Tvornici i Zagreb je relativno u redu što se koncertnih prostora za bendove tiče. Kakva je situacija u ostatku Hrvatske u ovoj "postpandemijskoj" eri? Osjećate li razlike?

Mile: Zagreb je metropola, što naravno priča svoju priču o prostorima, klubovima, organizatorima itd. Ali lako nam je za "postpandemijsku eru" - tu nam je svima bilo jasno zašto će neki određeni broj klubova otići u povijest.

Ali opet za razliku od 2015.; 2017.; i čak i 2017. godine izgubili smo podosta prostora gdje se moglo svirati, što i uviđam svaki put kad idem mlađim bendovima reći: E super, javite se Marijanu za festival na Kupresu, brate - nema toga više. Tako da, poziv mladima: radite udruge i budite i vi taj motor koji će pokretati scenu! 

Zvrk: Recesija prvo udara po provinciji, nije to ništa novo, to je prastari model centralizacije moći. Klubovi su u ovom slučaju provincija, kultura je provincija, a rock kultura je provincija provincije, da ne govorimo o pank muzici, kome treba netko tko se opire i propitkuje stanje stvarnosti.

Dok s jedne strane pričamo o rekorderima i rekorderkama narodne glazbe koji uzastopno pune Arenu, postaje li situacija sve gora za one koji ne spadaju u taj žanr? Kakva su vaša iskustva u Hrvatskoj i regiji?

Mile: Ne, hahah! Zar nije to priča i borba iz osnovne škole?! Pustimo ljude da sviraju koliko god hoće, gdje god i kad god hoće. To se ne dira u nas, mi imamo svoj put. Od prostora do prostora, od festivala do festivala tu smo da donesemo iskreni i jednostavni rok en rol (sa začinima svega finog jel...heh). Iskreno, volio bih da svi imamo malo više novaca pa da je zastupljenost u medijima jednaka, ali nadoći će to. Također, što se tiče rekordera - neka hvala, nisu te utrke naše! 

Zvrk: Pojam arena potječe od latinske riječi harena, u značenju pijesak, koji je u antičko vrijeme služio za upijanje prolivene krvi preminulih gladijatora u građevinama amfiteatara, tako da napunit' arenu može značit' svašta. Nek' svak' svoj kruh zarađuje na način kako mu odgovara.

Samo hrabro i bezveze izašao je prošle godine i reakcije su odlične. Jeste li očekivali nominacije za Porin i koliko vam ta nagrada znači?

Mile: Mi vam ne očekujemo ništa! Volimo stvarati i svirati i to je to! - Najveća i najljepša nagrada je ta turneja i ti svi ljudi na koncertima, a ovo sve ostalo je lijepo. Ako se dogodi, dobro se dogodilo.

Zvrk: Ne očekujem ništa, al' smatram da zaslužujemo Porina za album godine.

Album je nastajao u vrijeme pandemije. Koliko je cijela ta situacija utjecala na sam sadržaj i način snimanja albuma?

Mile: Mnogo je utjecala jer svijet kojeg smo poznavali više se nije ponašao isto, dapače skrenio je sa uma. - Pa je takav i album, malo pomaknut, dosta glasan, izravan, zove na odlazak dalje od civilizacije... sve te male stvari koje možeš sumirati u jedan povik "Samo hrabro i bezveze".

Zvrk: Album je direktni produkt sukoba nas samih s vremenom u kojem smo ga stvarali. Jebena vremena, jeben album. Hvala Bogu da smo mogli prijeći državnu granicu pa da ga snimimo u studiju Pavarotti u Mostaru. 

Kakav je uopće bio pristup albumu? Tematski je dosta ujednačen i djeluje gotovo konceptualno. Je li to bila namjera ili se dogodilo slučajno?

Mile: Slabo vam mi radimo s namjerama. - Želje su tu katkad jače od znanja pa uspijemo preskočiti neke te kreativne barijere i dati vama insinuaciju da je album konceptualan. Pristup albumu je bio kao i na svim albumima dosad, ali dodaj tu ludost koronu. - Kad ne možemo putovati - hajmo stvarati.

Zvrk: Moj pristup je bio da izrazim sve što želi da izađe iz mene, bez filtera, bez umoljavanja, bez kalkuliranja i bez straha. To sam nabolje uspio u pjesmi Ćaća.

Mark Mrakovčić je producent albuma. Kako je ova suradnja utjecala na konačni zvuk?

Mile: Album smo stvorili u maloj prostoriji u malom mistu kraj Sinja, odmah uz šumu, uz prirodu - odvojeni od ljudi koji su prije posjećivali naše probe... pa smo ga odveli snimati u nama dobro poznati studio MC Pavarotti u Mostaru. A na kraju miks i master smo radili sa Markom Mrakovčićem u Zagrebu. - Tako da 
valjda kad povežete sve te sastojke dobijemo ovo što možemo čuti. A s Markom je baš bilo vrhunsko iskustvo, hvala mu na tom.

Zvrk: Mark je osjetio album i dodao na njega nesebično dio svoje magije. Hvala, Mark.

Govore i da vam je ovo "povratak korijenima" nakon albuma (većinski) na engleskom. Koje su bile lekcije tog albuma?

Mile: Pa pošto bend nikad nije mario za jezične barijere, i nije baš teorija točna. Naučena lekcija je da ne izbacimo album tik prije pandemije gluposti! Standing Runningman je album koji i dalje živi s nama na turneji. A ako vam Society Brakedown nije najavio 2020. i 2021. godinu, onda ne znam šta reći.

Zvrk: Najveća mi je lekcija bila da je bolje snimati album kad sviramo svi zajedno nego odvojeno, kao što je to bio slučaj kod Standing Runningmana. Bez obzira na sve, to je još uvijek aktualan album i jednako jak kao ovaj, ali je na engleskom pa je u hendikepu.

Peti album je iza vas, kako se snalazite u eri streaminga? "Na papiru" svi lakše dolaze do slušatelja, ali u tom bombardiranju sadržajem sve puno lakše izgubi na važnosti. 

Mile: Trudimo se ne razmišljati mnogo o tome. Imamo naše drage prijatelje iz LA Agency, koji se pobrinu da sve završi gdje i treba. Mi smo bend koji živi od koncerata, sve ostalo je manje bitno.

Zvrk: Dobar koncert vrijedi više nego milijun streaminga, vrijeme će pokazati da sam u pravu. Velike brojke nikad neće zamijeniti velike osjećaje.

Koliko je teško održati bend na okupu i koje su vaše tajne da ste sve ovo vrijeme još uvijek u nepromijenjenoj postavi?

Mile: Volimo se, mrzimo se, trpimo se i poštujemo. Obitelj smo prije svega. A da je lako, nije. Još mi odrastamo jedan uz drugog i učimo svaki dan nešto novo o osobi pokraj sebe. Prije smo na to gledali "Vidi ga kakav je", a sad poštujemo tuđe genijalnosti, mane, želje i potrebe.

Zvrk: Jako teško. Po meni je tajna u prihvaćanju, ali ne i u prešućivanju onog što ti smeta, kao i onog što te radosti kod drugih ljudi. Jednako je opasno kad ljude samo hvališ kao i kad ih samo kritiziraš, tada ih u oba slučaja najvjerojatnije lažeš. Svi mi nosimo osobne terete i misteriju života na svoj način, nekad nam je potreban šamar da se priberemo, al nekad lijepa riječ, nekad oboje.