Foto: YugoPapir

NA DANAŠNJI dan, prije točno 40 godina, u automobilskoj nesreći poginuo je omiljeni jugoslavenski glumac Slobodan Đurić, a prisjećamo ga se tekstom koji je njemu u čast objavljen nakon tragične nesreće te 1976. godine.

"Automobilske nesreće postale su moderna mora. Dovoljna je mala nesmotrenost, pa da se u jednoj sekundi spoje život i smrt. Tako iz naše kulture nestao je glumac koga smo svi voljeli. Vijest o smrti Slobodana Đurića, člana Jugoslavenskog dramskog kazališta bila je toliko nevjerojatna i stravična u svojoj neumoljivosti da u nju u prvi mah nismo povjerovali.

Sad znamo: tog divnog glumca više nema. Svi smo osiromašeni. Televizijski gledatelji pamte njegov lik, tu svježu originalnu komiku.

Slobodan Đurić je bio najtipičniji moderni komičar. Do njegove pojave naše kazalište nije imalo tako autentičnog komičara sa svim darovima prirode: pojavom, snagom i ljepotom. Nitko s toliko dara i rafiniranosti nije umio udahnuti pravi život u likove svojih junaka, bilo da je u pitanju urbani ili folklorni humor.

Nitko od njega nije lakše postizao ono čemu teže svi glumci: da im se vjeruje.

Poslije završene Kazališne akademije Đurić je 1968. godine došao u Jugoslavensko dramsko kazalište. Pojavom, svježinom i muškom ljepotom svoga lica bio je predodređen da igra romantične ljubavnike.

Redateljski refleks Miroslava Belovića otkrio je u Đuriću pravog komičara, glumca koji se i u tragikomedijama snalazi na način koji uzbuđuje gledalište i tjera na "smijeh kroz suze."

Đurićev uspon u Jugoslavenskom dramskom kazalištu je nezapamćen. Nikada u modernom teatru jedan mlad glumac nije za tako kratko vrijeme uspio odigrati toliko uloga kao Đurić.

"Da mi je netko rekao da Jugoslavensko dramsko kazalište mora nestati s lica zemlje i da se iz te nevolje može spasiti samo jedna ličnost, ja bih uzviknuo: ostavite Slobodana Đurića", tako nam je vlastiti očaj iskazao Milisav Mirković, upravnik Jugoslavenskog dramskog kazališta. "Naša kuća takav gubitak ne može nadoknaditi."

Đurić je bio jedan od stupova mnogih naših predstava. "Mister dolar", "Veseli dani ili Tarlekinova smrt", "Dundo Maroje", "Vasa Železnova" gotovo su nezamislivi bez njegovih ostvarenja. Nije imao alternacije.

On je atletski lako nosio svoj sve bogatiji opus uloga. Đurić je, uz Nikolu Simića, u srcu našeg repertoara. Ovih dana je dobio i dvije nove uloge: u "Zidanju", Svetozara Vlajkovića, i "Domu gospodnjem", Jamesa Baldwina.

Radovao se kao i uvijek novom zadatku. Tko je od nas mogao i pomisliti da ih neće ostvariti...

Na velikom jarbolu ispred zgrade Jugoslavenskog dramskog kazališta vije se velika crna zastava. Nedavno je umro Milivoje Živanović, također eminentan član te kuće.

Novi udarac je još teži jer je u pitanju čovjek koji je tek navršio 32 godine.

U pauzi predstave glumci su u salonu doznali za strašnu vijest

Đurića uspjeh nije zanio. Pred njim je bilo sve široko, ravno i svijetlo. Sve mu je bilo milo i lijepo.

Nekoliko dana prije tragedije bio je na ručku kod svog kolege Ivana Bekjareva. Zračio je zadovoljstvom čovjeka koji je uspio. On je osjećao da ga na ulici, u trgovinama ljudi pozdravljaju pogledima, da ga prepoznaju i vole i rekao je: "Ivane, mogu da kažem da su mi se ostvarile sve želje. Baš mi sve ide od ruke. Sretan sam!"

Smrt traži i dolazi po čovjeka najčešće i kad je zadovoljan sobom i životom. Zaustavila je život glumca koji je na najljepši način bio tako čest gost u našim domovima.

Neke njegove uloge s malog ekrana, na primjer, "Izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo", pamtit će se dugo. Đurić se tako uselio u srca milijuna gledatelja i zato je njegova prerana smrt primljena kao nemilostivi udar sudbine koji je pogodio i sve nas, poštovatelje njegove glume.

Te kobne večeri u Jugoslavenskom dramskom kazalištu igrala je komedija "Naslovna strana".

U pauzi predstave glumci su u salonu doznali za strašnu vest. Svi su zanijemjeli. Nisu znali što će sa sobom. Trebalo je nastaviti predstavu, ali, kako?

Srce im se lomilo, snaga nestajala. Zar igrati komediju u času kada su saznali da im je hladna smrt otela kolegu koga su toliko voljeli.

Ali, glumački poziv ne priznaje slabosti i odlaganja: predstava se morala odigrati.

U grču, sa suzama u očima Svetlana Bojković, Olga Spiridonović, Zoran Ristanović, Gojko Šantić, Milan Gutović i ostali glumci govorili su svoj tekst, igrali tužni i napeti.

Publika se praskavo smijala. Glumci su očaj nosili u duši i srcu. Bio je duboko u njima, nije prelazio "rampu" i tako je okončana ta u jednom dijelu najteža predstava za sve one koji su bili na sceni.

Vijest s Đurićevoj smrti u Beogradskoj televiziji primljena je s bolom, kao gubitak koji ostavlja veliku prazninu. Umjetnički rukovodioci i redatelji kažu da je imao lice za ekran. Od srednjeg teksta Boban Đurić je pravio glumačke bravure, stvarao lik koji se pamti.

Jedan život u uzletu, dar i rad zaustavljeni su u olupinama smrskanog automobila. U nedovoljno osiguranoj ulici iza koje je bio ambis, nestala su dva života.

(Automobil "zastava 101" kojim je upravljao Slobodan Đurić sletio je u provaliju duboku 50 metara i svom silinom udario u krov vagona-kuće.)

Sve je moglo biti još tragičnije da je u tom vagonu, koji je improvizirani stan jedne porodice, bilo i onih koji tu stanuju. Stradalo je i skromno pokućstvo stanara.

Kao neka gorka simbolika ostala je budilica. Prestala je raditi u času tragedije. Pokazivao je 17,40 sati. Samo nekoliko sekundi ranije zaustavilo se i srce Slobodana Đurića i njegovog suputnika Dragoslava Tešića.

Napisao: M. Kos (Ilustrovana, 1976.)