Njegov zadnji film ušao je u povijest, no ima on još odličnih filmova
BON JOON-HO gotovo je preko noći postao nezaobilazno ime u filmskim krugovima, a njegov Parazit film koji svi žele pogledati.
Ovogodišnje veliko oskarovsko iznenađenje potvrdilo je i nadmašilo sva očekivanja koja je imao gotovo svatko tko je imao prilike pogledati ostvarenje koje je završilo na vjerojatno svim listama najboljih filmova prošle godine.
No, unatoč izvrsnim kritikama, većina je očekivala tek "utješni" kipić za najbolji strani film, čime bi opravdali izostanak nagrade u kategoriji najboljeg filma u kojoj redovito dominiraju Amerikanci i Britanci. Međutim, Akademija je odlučila krenuti manje utabanim putem i osigurati filmu posebno mjesto u povijesti dodjele. Naime, radi se o prvom filmu koji je osvojio nagradu za najbolji film, a da nije na engleskom jeziku. Realno gledajući, prvi strani osvajač Oscara je The Artist, ali radilo se o nijemom filmu pa je zapravo besmisleno govoriti o izvornom jeziku.
No, što je to toliko oduševilo europsku i američku publiku u filmu koji je toliko karakteristično južnokorejski?
Za početak, kinematografija Južne Koreje već na prvi pogled djeluje prilično "zapadnjački" pa samim time i bliskije od ostalih azijskih kinematografija kao što su, primjerice, japanska ili kineska koje gledatelje odgojene na američkom filmu ponekad ostavljaju "izgubljenima u prijevodu".
Ipak, drugi i daleko bitniji razlog dao je sam redatelj rekavši da je njegov film možda duboko vezan za klasne podjele u Južnoj Koreji, ali da su se gledatelji diljem svijeta itekako mogli poistovjetiti jer danas svi živimo u istoj državi - kapitalizmu. I upravo su klasne podjele tema koja ga očito fascinira jer istom se bavio u više svojih filmova.
Novonastala svjetska slava idealno je vrijeme da se svi pobliže upoznamo s impresivnim opusom ovog velikog redatelja od kojeg očekujemo još mnogo modernih klasika.
Incoherence (1994)
Ovo je prvi Bongov film koji je nastao u vrijeme kada je pohađao korejsku Akademiju filmske umjetnosti, a radi se o četiri epizode koje prate različite javne osobe u korejskom društvu koje mlade generacije osuđuju zbog malverzacija, lijenosti i seksualne izopačenosti, dok u isto vrijeme identične stvari i sami rade privatno. Bong je izjavio da je djelomično ponosan na film zbog strukture i kretnji kamera, ali već smo tada imali prilike vidjeti zametke njegovih kasnijih opsesija kao što je satirično podbadanje bogatih.
Barking Dogs Never Bite (2000)
Ovo je prvi Bongov film koji je sam napisao i režirao, a tu su i poznate teme kao što su malverzacija i licemjerje korejske elite. Radnja prati nezaposlenog akademika koji postane opsjednut lajanjem psa u svojoj zgradi i spreman je učiniti sve kako bi ga ušutkao. Tu je još i Bae Doona koja pokušava spasiti životinje.
Memories of Murder (2003)
Ovaj izvanredni triler mnogima je otvorio vrata u južnokorejsku kinematografiju, a prati detektiva u potrazi za serijskim ubojicom. No, film o istrazi vrlo brzo postaje film o psihičkom stanju ljudi zaduženih za istragu koja traje godinama. U istoj se mjeri bavi propuštenim prilikama i odgovornima za krvoločna ubojstva. Počinje kao priča o zločinu i polagano se pretvara u priču o tragediji koja zadesi ne samo žrtve već i ljude u potrazi za ubojicom.
Influenza (2004)
Ovaj kratki film zapravo je fascinantna tehnička vježba i rezime redateljevih svjetonazora vezanih za život u nemilosrdnom kapitalizmu. Zamišljen kao film nastao montiranjem gomile snimaka nadzornih kamera, prati poslovnog čovjeka koji gubi posao i njegovo postupno propadanje koje ga u konačnici dovede do bavljenja kriminalom. Nema dijaloga, ali radi se o jasnom komentaru financijske krize 1997. i načinu na koji je ista utjecala na suvremeno društvo.
The Host (2006)
Ovo je i dalje Bongov najveći hit, a radi se o netipičnom filmu s čudovištem. Naime, golemi monstrum koji terorizira Seoul rezultat je kemijskog otpada koji je ilegalno u rijeku Han izlila američka vojska. Godinama kasnije iz rijeke izlazi zastrašujuće, ali istovremeno i pomalo smiješno čudovište koje počinje sijati kaos. No, najstrašnija stvar u filmu je partnerstvo korejske vlade i američke vojske koje se pretvara u kaos prepun dezinformacija i kršenja ljudskih prava. Kao i u ostalim Bongovim filmovima, i ovdje se posljedice represivnog sustava najgore odražavaju na članove obitelji u samom središtu radnje ovog filma, a vrlo je lako povući paralele između ove i obitelji u Parazitu.
Mother (2009)
Ovaj fenomenalni triler prati majku tinejdžera s posebnim potrebama koji je optužen za ubojstvo. Njezino nastojanje da dokaže njegovu nevinost isprva je pomalo smiješna priča o detektivki amaterki koja se upušta u stvari o kojima očito nema pojma. No, priča ubrzo postaje daleko kompleksnija i bavi se bezuvjetnom ljubavlju i onime na što smo spremni kako bismo zaštitili one koje volimo.
Snowpiercer (2013)
Gotovo je nevjerojatno koliko je gledatelja propustilo ovaj izvanredni znanstveno-fantastični film. Prvenstveno zato što se radi o prvom redateljevom filmu s američko-britanskom glumačkom postavom (Chris Evans, Tilda Swinton, Octavia Spencer, John Hurt, Ed Harris, Jamie Bell). Kritički hvaljeni postapokaliptični film uprizorenje je stripa Le Transperceneige, a prati putnike vlaka osuđenih na vječnu vožnju nakon katastrofe koja je svijet pretvorila u zaleđenu pustoš. Ovo je ujedno i najočitiji komentar klasne podjele, ali možda i najprohodniji film za azijskom filmu nesklone gledatelje koji žele provjeriti njegov opus.
Okja (2017)
Još jedan Bongov film sa zapadnjacima u glavnim ulogama prati priču o djevojčici, njezinoj "supersvinji", zloj korporaciji koja supersvinju otima i skupini aktivista koji supersvinju žele osloboditi. Ako vam sve ovo zvuči pretjerano i/ili preočito, to je zato što to jest, ali ono što bi u svakom drugom filmu bilo pretjerano vješti redatelj i scenaristi pretvorili su u prednosti. Ovo je ujedno i predivan i odlično režiran film koji je skupio odlične kritike iako, unatoč Netflixu, nije stekao popularnost drugih redateljevih filmova.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati