PREZIMENA Gligora u Hrvatskoj ima u nekoliko mjesta i gradova i svi oni rodom su iz Kolana, mjesta na sjeverozapadnom dijelu otoka Paga. Mjesto koje nije na moru okruženo je suhozidima, pašnjacima i plodnim kolanjskim poljem, a nadaleko je poznato po proizvodnji sira i tome da se u njemu nalaze dvije od ukupno tri paške sirane.

Gligore su u Kolanu stotinama godina, a u novijoj povijesti obitelji s ovim prezimenom vlada mišljenje da su vjerojatno potekli iz Italije, odnosno s apeninskom poluotoka. No, po pitanju istraživanja daleke povijesti obitelji godinama se nije puno napravilo. Svi redom puno rade, dođe sezona, radi se još više, sezona završi pa nakon nje treba odmoriti i onda sve kreće ispočetka, i turizam i poljoprivreda i proizvodnja sira… Ove godine došlo je do pomaka. Ne samo da se skupila ekipa od sedmoro Gligora spremnih za avanturu puta na sami jug Italije, nego su je i realizirali.

"Informaciju da Gligore u Italiji postoje i danas dobili smo prije više od dvadeset godina kada je na Pagu bio čovjek koji nam je rekao da ima prijatelja koji se preziva Gligora. Poslije smo rođaci i ja istraživali po internetu i vidjeli da Gligora ima u Italiji i u SAD-u, a i oni su došli iz Italije", kaže nam Šime Gligora. Stupio je još tad u kontakt s nekima od njih. Ovi u Americi nisu bili sigurni iz kojeg su dijela Italije, možda Apulija, možda Kalabrija… Prije deset godina javio mu se Giuseppe Gligora preko LinkedIna i rekao mu da su Gligore u Italiji iz Kalabrije, iz mjesta Africo Nuovo. 

Zaputili su se do juga Italije

"Tu sam shvatio da je baš to mjesto izvor Gligora u Italiji. I evo, zadnjih deset godina mi se dogovaramo kako trebamo otići. Taman kad smo svi bili za, eto ti korone. I sad smo napokon otišli", priča nam Šime iz poznate sirane Gligora, koji se sa sinom, rođacima te njihovim suprugama i djecom zaputio pravac juga Italije, sve do samog špica apeninske čizme i ravno u kalabreška brda. 

Stupili su u kontakt s Gioacchinom Gligorom iz istog mjesta, koji se oduševio i pozvao ih da dođu. Išli su trajektom Split-Ancona i unajmili kombi kojim su putovali do Kalabrije.

"Učinili smo 4000 kilometara. Kad smo vratili auto, pitali su nas di smo to bili, još smo morali ekstra nadoplatiti jer je takvo pravilo nakon neke kilometraže."

Usput su stali u Materu, prespavali i nastavili do Siderna u kojem sad živi Gioacchino. 

E, sad, kad se u Google upiše Africo Nuovo, otvori se na Wikipediji članak i na dnu vam pokaže stavku "notable people" ili "zaslužni ljudi", otvori se lista s čelnim ljudima 'Ndranghete, zloglasne kalabreške mafije.

"A ništa, pomislio sam – i ako su dio toga, neće valjda nas kad smo njihovi", kaže Šime smijući se. I kažu oni tako Gioacchinu, dok ga čekaju da završi s poslom, da će otići sami u Africo Nuovo i tamo ga pričekati. Ali ovaj im uto kaže – nemojte, pričekajte me pa ćemo skupa. Kad su pitali zašto, rekao im je – to je lijep grad, ali tamo turisti ne idu i domaći nisu navikli vidjeti nepoznate ljude. Pa su ga pričekali.

"Otišli smo skupa i, stvarno, nigdje turista, samo znatiželjni domaći svit. Vrata svugdje otvorena, ljudi razgovaraju na ulicama, tiramoli na kojima se suši roba baš kao kod nas… Predstavio nas je svima i baš su nas oduševljeno dočekali kad su čuli odakle smo došli i da se prezivamo kao neki od njih."

Gligore ih dočekali i počastili

A budući da postoji Africo Nuovo, odnosno Novi, logičnim se pokazalo da postoji i Africo Vecchio, odnosno Stari, danas napušteno mjesto iz kojeg su sve obitelji, uključujući i Gligore. 

Tamo je bila velika bijeda i glad, to je jedan od najsiromašnijih dijelova Italije. Onda je 1950. godine bila velika poplava, nabujale su okolne rijeke i nosile sve pred sobom. Tamo se više nije moglo živjeti pa je talijanska vlada donijela odluku o preseljenju i tako je nastao Africo Nuovo u koji su svi otišli. Danas kažu da je tada prvi i zadnji put u Africo Vecchio došao autobus.

Smješteno u kalabreškim brdima, mjesto je imalo četiri zaseoka, jedno od njih imena Casalnuovo, u kojem su živjele Gligore. Idući dan bilo je vrijeme za put u brda. Gioachino im je rekao – nije vam to daleko, pola sata vožnje.

"Dva sata smo se truckali po brdima i gudurama dok konačno nismo stigli. A tamo… Takva priroda, takva ljepota, nigdje nikoga, pogled predivan… I ruševine starih zaseoka. Tamo nas je dočekalo njih desetak, svi Gligore, i počastili nas. Pripremili su nam njihova vina da kušamo i kalabreške specijalitete, a za glavno jelo su nam skuhali kozlića. To se zove capra alla contadina iliti koza na seljački, mi na Pagu bismo to nazvali 'na teću'. Kozlić se kuha s raznim mirodijama, kao što mi spremamo janje. Plus se na vodi u kojoj se kuhao napravi i pašta za prilog. Inače smo po Kalabriji u restoranima dosta jeli bakalar, oni ga zovu stocco i spremaju ga na sto načina."

"Osjećali smo se kao doma"

Šime tvrdi da je kraj koji su posjetili doista zemlja kontrasta, od turističkih punktova do gradova duhova koje su posjetili, od bogatih krajeva do bijede i siromaštva. Ali vlada sad ulaže u novu autocestu, a u Africo Vecchio nedavno je došla i struja. Neki obnavljaju kuće tamo i odlaze na odmor za vikend, pomalo kao da se vraća život nakon tolikih godina. 

"U jednom trenu izvadili su organettu, vrstu harmonike, i bubnjeve i tu se druženje nastavilo uz pjesmu. Strašno su svi muzički nadareni i bila ih je divota slušati. Osjećali smo se kao doma", kaže Šime. 

Šime i ostali Gligore u Kalabriju su dovezli pola kombija sira kao poklon dalekim rođacima, a dogovorili su i uzvratni posjet. Možda već krajem ovog ljeta, a ako ne, onda na proljeće dogodine.

"Jako se veselimo tome. Lijepo su nas primili i počastili, sjajno smo se osjećali u njihovom društvu i ovo je stvarno bilo putovanje za pamćenje. I jedva čekamo da dođu kod nas i da ih ugostimo", kaže Šime.