VELEBIT, njegova moć i mistika privlače ljude stoljećima, ali i odbijaju one neoprezne, preopuštene i nonšalantne prema planini koja mijenja lice onako kako joj se prohtje. Upravo zato prije polaska iz Zadra uzimamo nepropusne jakne i krećemo prema Jasenicama. Quadovi nas čekaju ispred Morlacca, prije koju godinu otvorenog ugostiteljskog objekta u nekadašnjem rudniku boksita, odnosno u onome što je od njega ostalo.

Nama koji prvi put sjedamo na quad kao vozači ili općenito treba neko vrijeme da pohvatamo gdje je što. Dvije su ručne kočnice, jedna za prednje kotače i druga za prednje i stražnje te ručna koja također pokriva sve. Gas je pod desnom rukom, kaciga je na glavi i možemo krenuti.

Uspinjemo se preko Modriča i dalje serpentinama sve do Libinjske kose. Pogled odozgo je fantastičan, pada na Novigradsko more i na Vinjerac, malo ribarsko mjesto koje se smjestilo nasuprot Starigrada. 

"Jaseničani nisu topli ljudi, rođeni su između dvije sile"

"Jaseničani nisu baš laki, meki ni pretopli ljudi, barem na prvu, a na putu ste mogli i shvatiti zašto. Jasenice su se našle između dvije sile. S jedne strane su Novigradsko more i Novsko ždrilo, a s druge Velebit. S njim su se prvim trebali izboriti i onda ga prigrliti. Velebit je bio sve, s morem i uz more nije se živjelo. I zato smo mi Podgorci, a ne Dalmatinci, iako geografski spadamo pod sjevernu Dalmaciju", kaže nam Lucija Vulić iz Velebit Quadventuresa. 

Mlađe generacije su se saživjele s morem i tako je nastala Maslenica, a i Rovanjska je postala popularnije mjesto za život. Svi ljudi koji su zbog stočarstva iz Jasenica i okolnih mjesta dolazili na Velebit na njemu su imali svoje stanove. To su bile kućice jednostavne gradnje u kojima su mogli boraviti i noćiti dok su čuvali stoku, ponajviše koze i ovce. Cijele obitelji selile bi se za stokom s prvim naznakama ljeta u stanove pa su tako cijeli jasenički zaselci preslikani na vrleti Velebita. I dan danas tako znamo gdje su Vulići, Kneževići, Baričevići, Marune, Šarlije, Nekići… Tamo se živjelo do jeseni, koze i ovce su se muzle, mlijeko se sirilo, a voda se skupljala u takozvanim snižnicama, dubokim rupama u stijenama u koje bi bura nanijela snijeg i on bi se zaledio.

Tako je život funkcionirao na Velebitu koji je tad brojao preko 30.000 ljudi, a stvari su se počele mijenjati izgradnjom magistrale u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kad se život polako spuštao prema njoj, prometnici koja je značila opstanak u malo pitomijem kraju od onog surovog planinskog.

Put vojske

Od Libinjske kose nastavljamo po putu koji je u Domovinskom ratu probila hrvatska vojska. Po putu nailazimo na stanove od kojih su neki nedavno obnovljeni, planski smješteni tako da nisu na vjetrometini iako, kad "bura puše, vraga oči bole", kako ovdje glasi stara izreka.

Nakon stanova prolazimo kroz šumoviti dio, a dok se vozimo, cijelim nas putem prati miris smilja koje je u punom cvatu. Ima i kadulje i lavande, ali u manjim količinama. Da smo u automobilu, ništa od ovoga ne bismo osjetili.

Stajemo pokraj jednog od stanova jer je Jure Rončević, vlasnik firme Velebit Quadventure, na obronku spazio džipove koji se spuštaju prema nama, a put nije dovoljno širok da se mimoiđemo. Dok nastavljamo dalje prema Tulovim gredama, susrećemo razne posjetitelje Velebita, one na skuterima, jako uporne bicikliste, ali i skupinu bajkera koja je stala na predah uz Gavranovu kapelicu.

Tulove grede prostrle su se pred nama u svoj svojoj ljepoti. 

"Njihov izgled podsjeća na tornjeve. Premda izgledaju dosta nepristupačno, one su zapravo jako prohodne i uz malo naporniju šetnju možete se popeti na vrh", kaže Vulić.

Prije Tulovih spojili smo se na Majstorsku cestu.

"Majstorska cesta je nastala 1830-ih godina, dugačka je 40 kilometara i nastala je na inzistiranje cara Franje Josipa. Narodna predaja kaže da ga je izgradnja koštala kilogram zlata za kilogram kamena jer se cesta morala probijati kroz stijene. Na njoj su radili svi majstori ovoga kraja i okolice i do danas je jako dobro očuvana. Spajala je Liku i Dalmaciju i, što je još bitnije, Beč i Zadar."

Cestarova kuća

Zaustavili smo se kod crkve sv. Frane u Podpragu koju već godinama okružuju skele i obnova teče jako sporo. Dobila je ime po caru Franji, izgledom prolaznike podsjeća na rimski Panteon i jedna je od dvije crkve u jaseničkom kraju koja ima kupolu. Druga je crkva sv. Jurja u Rovanjskoj s kupolom iz 9. stoljeća.

Pokraj nje jedna je ruševina, a onda i još jedna kuća u malo boljem stanju - cestarova kuća, baš kao i kuća Luke Modrića, koja je bila cilj našeg sljedećeg zaustavljanja. Modrićev djed također je bio cestar i kuću u kojoj se Luka rodio njegova je obitelj zato dobila na korištenje. Danas je u jako lošem stanju, a krov se urušio.

"Nadam se da će to Luka popraviti, baš kao što je i obećao", govori Rončević. On je ovu turu zamislio prije tri godine, ali onda su on i supruga saznali da čekaju ne još jedno, nego dvoje djece pa su sve stavili na čekanje. Kad su blizanci malo stasali uz stariju sestru, ovaj majstor za instalacije plina i grijanja vratio se na početnu ideju, kupio quadove i bagije i krenuo s turom ove godine.

Majstorska cesta odvela nas je dalje do prometnice koja vodi kroz Jasenice i začas smo se našli na Pariževačkoj glavici s pogledom na Zrmanju. Ovaj lokalitet jedna je od glavnih točaka posjeta turista koji dolaze većinom iz Njemačke i koji su fanovi filma Winnetou. Serijal filmova sniman je na Velebitu, na Tulovim gredama, u kanjonu Zrmanje, a ova glavica glumila je Plato Pueblo.

Quadovi su stabilni i najveća brzina koju smo postigli tijekom vožnje bila je oko 60 kilometara na sat na povratku u Jasenice, dok smo se većinu puta vozili dvadesetak kilometara na sat. Prošli smo Velebit i vratili se na mjesto s kojeg smo krenuli nakon 60 kilometara vožnje.

Turu smo završili tamo gdje smo je i započeli, u Jasenicama, a dojam je da nam je vrijeme proletjelo u vožnji i razgledavanju te da ne bismo imali ništa protiv kad bismo cijelu turu - ponovili. Vidjeli smo i doživjeli i planinu i more i rijeku, prošli dio Like i vratili se u Dalmaciju, nije loše za turu od četiri sata.