DANAS je potvrđeno da 80-godišnji Mišo Kovač sprema veliki koncert početkom lipnja na Starom placu u Splitu. U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst o Miši iz 1969. godine u kojem je govorio o svom djetinjstvu.

Prosinac 1969: O mom životu, Neznanče, nema se što mnogo reći, tek sam prešao dvadeset i drugu, nisam kažnjavan ni odlikovan, pa jedino što ti o sebi mogu reći "važno" jest to da sam prijatelj Pere Nadoveze, njega znaš, tko ne zna Peru, devetku "Ajdukovu"...

A s Perom sam djetinjstvo proveo u tijesnoj uličici Šibenika, zapravo na Škopincu, gdje smo povazdan mlatili "krpaš", ljutili susjede, igrali se "mog spasa", voljeli istu djevojčicu, borili se za nju tako što bi se on iskazivao driblinzima, a ja skakao po pločniku kao vratar i kidao onaj jedini džemper što bih ga kradom izvukao iz ormara.

Kad bi se naša mala četa duže zadržala na ulici ili u obližnjoj "kavi", gdje smo drvenim mačevima u stilu "mušketira" nastavljali borbu za ljubav voljene djevojčice, koja o tom jadna ništa nije ni znala, potražio bih spas kod svog najvjernijeg saveznika, bake Stoše, i s njom kao štitom stizao kući, siguran da mi otac neće isprašiti tur.

Lukavi smo bili mi šibenski "mulci", znali smo se izvlačiti i tako što bi ocu, prije nego što bi odriješio kaiš, donijeli važnu vijest: "Ćale, znaš da je umra bidan barba Šime!"

Nismo se mnogo izmijenili ni od dana kad smo sjeli u klupe prvog razreda osnovne škole; igrali smo i dalje na krpaš, ali sad već u uličnom klubu "Bombaš", i uza sve uspijevali donositi na kraju školske godine svjedodžbu s peticama.

Mala Rada još nije bila saznala da je cijeli prvi razred u nju do ušiju zaljubljen, ne zna ni danas da iz tog vremena nosim ožiljak na licu. A kako smo prelazili bez većeg napora iz razreda u razred i stigli tako do petog, koji je u ono doba predstavljao prvi razred gimnazije, naše su ambicije porasle i jednog smo dana za vrijeme treninga mjesnog drugoligaša stali pred nekog brkonju i rekli: "Mi bismo željeli biti juniori."

Kad su nas upisali, digli smo nos, prestali smo biti prisni s mlađima od sebe, s "dicom", i već maštali o putovanju u Split, u Zagreb, a možda i dalje, i to u vagonu "od spavanja".

Išlo je to nekako do prvog roditeljskog sastanka, kad je mojoj majci razrednica rekla: "Sin vam je pametan, ali što to vrijedi kad ne uči."

Poruka je prenesena doslovce mom ocu i on je na meni primijenio nesuvremene pedagoške metode s pravom "ka na svom ditetu". Lopta je, međutim, bila draža od matematike, a vratar Miloševski veći i od razrednice, direktora, pa i od same gimnazijske zgradurine.

Kruh u rukama

Jednoga dana, kad su se mom ocu pritužbe razrednice već popele navrh glave, uhvati me za ruku i odvede do svog prijatelja, tapetarskog majstora Jose Baradovića.

- Evo ti ga, Joso, pa pokušaj od njega učiniti čovika!

A meštar Joso, kruh od čovjeka, prihvati me kao da sam mu rođeno dijete pa će lijepo:

- Slušaj mali, dok god bude svita, bit će i potribe od šušta, madraca, kauča, poltrona. A ta roba od duperavanja s vrimenom se istroši, pokvari i valja je popravljat, a i novo napravljat. Posla ćeš imati, kruv ćeš imat, a ovaj zanat, viruj mi, nije samo obična stvar nego i umjetnost!

Uz mene, na meštra Jozinu dušu pao je i moj vršnjak Mićo Lambaša. Obojici je bilo drago što smo se riješili gimnazije, pa smo se pošteno prihvatili šegrtovanja.

Iz tog našeg malog svijeta jedne smo se večeri spustili na Poljanu i nakon šetnje s prvom zaradom, držeći se kao da smo odrasli, popili javno po jednu oranžadu i uzeli karte za bolja mjesta u kinu.

Prvi pljesak

Učio sam zanat, polazio industrijsku školu i nakon tri godine meštar Joso nas isprati na ispit.

- Dico, nemojte me osramotiti - rekao nam je taj dobri čovjek i veliki, neškolovani pedagog.

U remontnom zavodu za ispit iz praktične obuke dopalo me je tapeciranje kabine na torpednom čamcu. Dok sam radio, imao sam običaj tiho pjevati. Zauzet poslom, nisam ni slutio da se posada torpednog čamca okuplja na palubi i osluškuje, dok jednog dana neki vodnik torpedist nije doviknuo:

- Jače, mladiću!

Potegao sam jače i na kraju koncerta u potpalublju torpednog čamca zaradio prvi aplauz.

Možda je tog trenutka ušao u mene neki nemir, nešto poput začetka jednog maštanja, ne znam kako da objasnim, tek se sjećam da sam, dojurivši kući, dozvao sestru u sobu, zaključao iznutra vrata i počeo pjevati.

- Što kažeš, Branka, ima li ti brat dobar glas?!

Od sestre nisam mogao ni očekivati nego da potvrdi. Kad je to posada torpednog na čelu s vodnikom izjavila, kako neće i rođena sestra!

- Lipi ti je glas, mogao bi se javiti u pjevački zbor!

- Ma šta u zbor! Pivat ću ja solo, na zabavama, prid mikrofonom, u crnom veštitu!

Tekst: Mišo Kovač s Franom Jurićem (Plavi vjesnik, 1969.)