MOJA je generacija gitaristički odrastala uz gorostase poput Eddie Van Halena, Joe Satrianija i Steve Vaia. Glavno nam je bilo da odsviramo što više tonova u što kraćem vremenu. Svi mi pamtimo trenutak kad smo prvi put čuli Van Halenov Eruption.

I uvijek nas je čudilo kad bi kod glazbenih kritičara pročitali kako je najbolji rock gitarist svih vremena – Jimi Hendrix. Zašto on, kad imamo toliko bržih od njega?

Smiješno pitanje, koje već desetljećima ne postavljam.

Orkestar u gitari

Dugo se vremena električna gitara razlikovala od akustične samo po tome što se mogla uključiti u pojačalo, postajući tako, kao izvorno dosta tih instrument, ravnopravan dio orkestra. U rock bendovima ona je dobila na glasnoći, dodani su još neki mahom praskavi i piskutavi zvukovi. 

A onda je došao Hendrix i gitara više nije bila tek dio benda ili orkestra, nego je postala orkestar. Tko se razumije u glazbu, zna kako je teško izmisliti novi zvuk. Hendrix ih je izmislio na desetke, to je bogata zvučna paleta kojom se i danas gotovo svi služe. Kad je Miles Davis čuo kako Hendrix rafalno puca u Machine Gun, bio je impresioniran njegovom sposobnošću da proizvodi zvukove koji nikome prije nisu pali na pamet. 

Neke su zvukove bili otkrili i raniji gitaristi, ali su ih obično smatrali greškom u tonu. Hendrix nije priznavao da ijedan zvuk po sebi može biti pogrešan, svaki je našao svoje mjesto kod njega. 

Poslušajte taj transcendentalni trenutak završetka Woodstocka i opisa tadašnje Amerike kojega se nije moglo ničim drugim tako upečatljivo izraziti. Sirene, bombe, mitraljezi, sve u izvedbi samo jednog instrumenta i samo jednog čovjeka. 

Muzikalnost iznad svega

I dalje cijenim brzinu sviranja, ali to je nešto poput atletike, s upornim vježbanjem možete dostići neslućene rezultate. Danas su brzinom opsjednuti i klasični pijanisti, Ravelov Gaspard de la Nuit više za njih nije djelo koje treba izvesti, nego atletska staza koju treba što brže istrčati.

Postoji stvar koju ne možete uvježbati, koju dobijete kao dar prirode rođenjem. To je muzikalnost, ona sposobnost da nađete točno onaj ton koji je potreban.

Hendrix je slijedio tradiciju blues gitarista i vrlo često bi ton dobio podvijanjem: stavi prst na E i onda digne žicu do G tona. I taj njegov G ne ide okolo, kao kod velike većine gitarista, nego je to upravo G. On je gitari pristupao gotovo kao violini, ton ne definiraju pragovi nego glazbenik svojim sluhom. Znati kad ćete i kako ćete to napraviti jest pravi primjer muzikalnosti. I sve to složiti u prekrasnu, melodičnu solažu, koja vam nikada ne može dosaditi.

Nenadmašne kompozicije

A svi mi iz generacije Van Hallena, Satrianija i Vaia već i tada smo priznavali kompozitorsku (i pjevačku, molim) superiornost Hendrixu. Nikoga neću podcjenjivati, posebno ne idole svoje mladosti, ali iza njih praktički ne ostaje niti jedna stvar koju ćemo pamtiti kao pjesmu, imamo samo neke teme i virtuozne solaže. Ne znam ni kada sam ih posljednji put ozbiljnije slušao, a za Hendrixa uvijek imam volje.

A on je i kao skladatelj bio jedan od najboljih u povijesti rocka. Počeo je s relativno jednostavnim harmonijama (npr. Purple Haze i Foxey Lady), u koje je obavezno ubacivao 7/9# akord, što ga sad obično zovu Hendrixovim (iako ga on nije izmislio). A ubrzo je krenuo skladati prekrasne pjesme u kojima se bogata harmonija stapala s melodičnim ukrasima: Bold as love, Wind cries Mary, Castles made of sand i razne druge.

I ova, iznad svih. Sve je sabio u nepune dvije i pol minute, zvuk je uglavnom čist i jedan je od pravih primjera savršene pjesme.

"Najbolje gitarsko djelo..."

Na Hendrixa me ustvari preobratio moj mladenački idol Satriani. Kad su ga pitali kojega bi gitarista iz prošlosti htio sresti, odgovorio je: "Naravno, Hendrixa." "Što biste ga pitali?" "Samo bih začepio gubicu i gledao ga što radi." Još kad bi se moglo ući u mozak čovjeka koji čuje što nitko prije nije ni pomislio.

Isti taj Satriani nazvao je Voodoo child (slight returned) najvećim ikada snimljenim gitarskim djelom. Ugledni zagrebački sveučilišni profesor Nikola Sarapa, osim teorije vjerojatnosti (o kojoj je napisao i udžbenik), proučavao je i sjajno izvodio tu vrhunsku pjesmu. Nakon desetljeća sviranja, zaključio je da u njoj uvijek nađete neki novi, nevjerojatni detalj. Evo Hendrixa kako to uživo izvodi, pravi concerto za električnu gitaru. Instrument je kod njega odavno postao dio njegovog tijela.

I duše.

Najveća glazbena tragedija

A zaboli vas srce kad shvatite da je svega par mjeseci nakon ovog nastupa 27-godišnji Hendrix umro u Londonu od prevelike količine tableta za spavanje. Zapravo ga je ubila asfiksija koja je nastala tijekom dubokog sna, a nisu pomogle ni droge što ih je nerijetko koristio. Opijati su ga pratili od rođenja: oba njegova roditelja bili su alkoholičari. Mama je umrla u dobi od 33 godine, otac Jimiju nije dao da ode na pogreb, nego mu je natočio viski, uz objašnjenje: "Tako se muškarci bore s gubitkom.”

I Hendrix nikada nije uspio izaći iz tog začaranog kruga.

Pridružio se zlosretnom "klubu 27", tamo gdje su i Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain. Sve su to bile strahovite i osobne i glazbene tragedije, ali Hendrixova ih nadrasta u tome što imate dojam da je on mogao još puno toga dati, da se njegov razvoj uopće nije bio završio.

Kojim bi smjerom sviranja i skladanja krenuo u bandu Milesa Davisa? Što bi proizvela sinergija dvojice neusporedivih genijalaca? Hendrix je otvoreno govorio da bi htio komponirati baš kao što su to radili klasični glazbenici, njemu kao da su se tek otvarali vidici. Ono što je nama nedosegnuti vrh, njemu je bila samo postaja na neprestanom putu prema gore. Nikada nećemo saznati dokle bi se on popeo da mu je život dao priliku za nastavak.

A opet, za utjehu, moglo je da nam se Hendrix nikada ni ne dogodi. Mladac kojega su dvaput uhvatili da vozi ukradeni auto trebao je završiti u zatvoru – ili služiti vojsku. Odabrao je ovo drugo, ali je bio toliko neodgovoran da su ga na kraju otpustili. Shvatili su da voli više gitaru nego pušku.

Ostalo je povijest.

Koja je počela ovako: