U MEMOARIMA harmonikaša Jamesa Fearnleya o njegovom vremenu s Poguesima Here Comes Everybody, nalazi se opis prve turneje benda po Irskoj, a posebno nastup u Carlowu tijekom kojeg je izbila masovna tučnjava u publici. Nakon toga, Fearnley je bio užasnut, kako ponašanjem publike tako i reakcijom frontmena Shanea MacGowana, koji se okomio na kolege iz benda i održao im lekciju o ljudskoj prirodi.

"Ljudi su vrlo blizu međusobnom ubijanju, silovanju, potezanju noževa, pucanja, masakra, davljenja... Jebeni borba na život i smrt gdje god pogledaš... To je ono što oni žele učiniti i ako je to ono što žele učiniti, svejedno će to učiniti bez obzira na to koliko ti jebeno cviliš".

Fearnley je zatim zbunjen. Kako, pita se, može itko tko tako razmišlja također "pisati pjesme tako prodorne ljepote, pune kažnjavajućeg samosažaljenja za ljudsko stanje"?

On ima pravo: pjesme koje su se doimale kao da izviru iz MacGowana između 1984. i 1987. - razdoblje koje pokriva prva tri albuma Poguesa i većinu glazbe na kojoj počiva njegova reputacija - zaista su bile izvanredne kao što Fearnley sugerira, piše Alexis Petridis za The Guardian.

Napisao je stvari kao što je The Sick Bed of Cúchulainn, naslovnu pjesmu albuma Rum Sodomy&The Lash iz 1985. - zadivljujuću, kaotičnu fantazmagoriju koja traje jedva tri minute, ali uspijeva dotaknuti pretkršćansku irsku mitologiju, invalidnog kriminalca iz 18. stoljeća Billyja Davisa, austrijskog tenora Richarda Taubera i sagu o Franku Ryanu, irskom republikancu koji je postao suradnik nacista.

Napisao je pjesme poput Streams of Whisky ili Sally MacLennane, koje su, barem dok su svirale, činile život trajnog alkoholiziranog omamljivanja iznimno uzbudljivim i primamljivim, piše The Guardian. Znao je napisati i bijesne političke pjesme o Troublesima, od kojih je najznačajnija Birmingham Six iz 1988. godine, koja je snimljena kao mješavina s odmjerenijim Streets of Sorrow kolege Terryja Woodsa.

Stvarao je i iznimno smiješne pjesme, uključujući The Body of an American u živopisnom prikazu irsko-američkog bdjenja: "Muškarci su svi počeli pričati viceve, a žene su postale nestašne/Do pet sati navečer svaki je gad tamo postao blizak".

Njegova specijalnost

Ali njegova prava specijalnost bile su pjesme koje su bacale svjetlo na uništene živote, što je pokazao na debitantskom singlu Poguesa, Dark Streets of London, koji su sami objavili 1984. godine, dok su se još zvali Pogue Mahone (gaelski za "Poljubi me u dupe").

To je pjesma koja se odvija u pozadini "pubova i kladionica", a oslanja se na MacGowanovo vlastito iskustvo mentalne bolesti - kao tinejdžer proveo je jedno razdoblje u psihijatrijskoj bolnici. "Svaki put kad se sjetim prvog dana ljeta", pjeva on, "vraćam se na mjesto gdje su mi dali ECT/I drogirane psihopate sa smrću u očima... Doveden sam do prokletstva i nemam ni penija".

Kladionice, pubovi, droga, mentalna bolest, besparica, tmurni London: to je bila sredina kojoj se Shane MacGowan stalno vraćao, svijet koji kao da vreba u pozadini čak i njegovih najslađih tekstova, uključujući prekrasnu ljubavnu pjesmu A Rainy Night in Soho. Standardno dosadno odbacivanje MacGowana uključuje isticanje da se on školovao u istoj pripremnoj školi Tunbridge Wells kao i debeljuškasti glumac Dan Stevens i nakratko u školi Westminster, ali to potpuno promašuje bit.

Nikada se nije predstavljao kao pjesnik radničke klase: ono o čemu je uvijek iznova pisao bila je neka vrsta potklase otpadnika ("narkomana, pijanica, makroa, kurvi", kao što su kaže u pjesmi The Boys from the County Hell), podsegment društva u kojem mogu završiti ljudi iz svih društvenih slojeva.

Pisao je o tim stanovnicima sa zadivljujućom empatijom i nježnošću, uvlačeći slušatelja u njihove priče: umirućem dječaku iz The Old Main Draga, kojeg su "srali i pljuvali, silovali i zlostavljali"; pijancu koji sažaljivo priča svoju priču o izgubljenoj ljubavi i ratu u A Pair of Brown Eyes; rastresenom i posvađanom paru u besmrtnoj Fairytale of New York, zasigurno najnevjerojatnijem subjektu za vječni božićni hit.

"Jednostavno imam sreće, jer ne razlikujem se od njih. Mogu se samo ponašati kao oni pred 24.000 ljudi, to je sve", rekao je jednom.

Kako je uspio?

Štoviše, MacGowan je svoje tekstove postavio na melodije koje su zvučale kao da postoje oduvijek. Glazbeno je često bilo teško razlikovati originale Poguesa od tradicionalnog materijala koji su probijali kroz tako žestoko da su neki glasovi u Irskoj sugerirali da oskvrnjuju glazbu umjesto da je izvode.

Alternativno je gledište da je drugo veliko postignuće Poguesa, osim MacGowanovih pjesama, učinilo da se folk glazba čini vitalnom i uzbudljivom post-punk publici u trenutku u povijesti kada je folk scena trebala biti u konačnom padu.

Kako je sve to uspio, ostaje misterij. Prema Fearnleyjevom iskazu, MacGowan je očajnički tražio ideje za novi bend, nakon propasti njegovog punk kvarteta Nips prožetog rockabillyjem - u jednom posebno očajničkom trenutku iznio je ideju da svira "kretsku glazbu" odjeven kao rimski gladijatori - da bi potom harmonikašu predao vrpcu s izborom pjesama koje će postati himne Poguesa.

Sljedećih nekoliko godina MacGowan je pisao jednu sjajnu pjesmu za drugom, sve dok na kraju,  možda i neizbježno, njegov stil života nije počeo utjecati na njegovu kreativnost. Po svemu sudeći, počeo je dopunjavati svoj golemi unos alkohola s jednako velikim količinama LSD-a i težim drogama.

Još uvijek postoje fantastične pjesme koje je MacGowan napisao na posljednja dva albuma s Poguesima - White City na albumu Peace and Love iz 1989. godine; Summer in Siam na albumu Hell's Ditch iz 1990. - no teško je ne primijetiti da su vrhunci na prvom albumu djelo njegovih kolega iz benda, ponajviše Misty Morning Jema Finera, Albert Bridge, a da je MacGowanov vokal na drugom albumu nerazgovijetna, uglavnom nerazumljiva kaša.

Producent Joe Strummer očito ih je morao montirati slog po slog, zbog čega treba zapitati kako su izvorno zvučali. Poguesi su otpustili MacGowana na sljedećoj turneji.

Činilo se da se sabrao dovoljno dugo da snimi još jedan fantastičan album sa svojim novim bendom Popes, čiji je pristup bio osjetno rockerskiji. The Snake iz 1994. sadrži bjesomučno uzbudljivu That Woman's Got Me Drinking and Haunted, staru pjesmu Poguesa snimljene kao duet sa Sinéad O'Connor koja je sugerirala da bi MacGowan mogao osmisliti i stadionsku rock himnu ako se tako odluči.

Pad...

No, uslijedili su sve slabiji albumi, The Crock of Gold, na kojem je MacGowan zvučao iscrpljeno. I to je manje-više to. Do kraja života, MacGowan je kolebao između unosnih reunion turneja s Poguesima, sporadičnih solo nastupa uživo i gostovanja, povremeno s bendovima kojima je glazba Poguesa bila negdje u DNK: američki Celtic punk bend Dropkick Murphys, irski folk metal kvintet Cruachan.

Još sporadičnije, prijetio je da će snimiti novi album - s pratećim bendom Shane Gang i nedavno, irskim indie-rockerima Croninom - što se nikada nije ostvarilo.

Također je davao povremene intervjue, koji su uvijek bili mrzovoljni - dugometražni dokumentarac Juliena Templea iz 2020. Crock of Gold: A Few Rounds With Shane MacGowan dao je široj javnosti ideju o tome koliko je glazbenik loše volje i nikad nije rasvijetlio proces ili inspiraciju iza nevjerojatnog naleta kreativnosti sredinom 80-ih godina.

Iza popularne figure ostalo je nešto nepoznato u vezi Shanea MacGowana, što je očito bilo upravo ono što je on želio. Uostalom, Pogues su se oduvijek bavili mitologijom: od slike u odijelu koju je MacGowan opisao kao "Brendan Behan i tipični irski djed" do irskih legendi, njegovi su se tekstovi preselili u zabačene ulice i pubove sjevernog Londona, do uporne rock'n'roll bajke o prokletom, lijepom gubitniku. Imalo je smisla da je njihov frontmen i sam postao mitska figura.