Tragična sudbina radnika s najpoznatije jugoslavenske novčanice
U SURADNJI s Yugopapirom donosimo vam priču o Arifu Heraliću, čovjeku s najpoznatije jugoslavenske novčanice. One od 1000 dinara.
Svibanj 1967.: Arif Heralić, jedan od najboljih ljevača Zeničke željezare, počeo je mijenjati se onog trenutka kada je postao svjestan da njegovu fotografiju svakodnevno drži u rukama više milijuna ljudi...
Tužan je Arif Heralić. S njegovog lica iščeznuo je osmijeh koji poznaje svaki Jugoslaven. Promijenio se čovjek čiji se lik nalazi na novčanici od tisuću starih i 10 novih dinara. Njegove oči postale su mutne i uokvirene borama i podočnjacima. Obrazi natečeni. Brada prosijeda i neobrijana. Kosa duga, zamršena... Godine, neuredan život i alkohol učinili su svoje.
Teško je prepoznati Arifa...
Nekadašnji ljevač u Zeničkoj željezari sada je umirovljenik. Stanuje u ruševnoj krovinjari u naselju Prvi maj u gradu čelika. Kuća mu je prazna, sa zidova opada malter. Na podu prazne boce, komadi kruha...
Kako je potonuo ljevač
Dugo smo razgovarali. Arif je sjedio na rasklimanom otomanu, jer nema stolice. Nije štedio riječi. Sjećao se svojih velikih vremena koja su otišla u nepovrat. On je bio jedan od najboljih radnika Željezare. Višestruki je udarnik. Odlikovan je ordenom Rada I reda, II reda i medaljom za rad.
"Prije dvanaest godina slikali su me. Kad novčanica uđe u promet, ja oboljeh na srcu. Zatim puče glas da sam dobio dva milijuna, pa me neki noću isprebijaše namrtvo. Uzeše mi 150.000 dinara..."
Arifov život dobio je drugi tijek onog trenutka kad je postao svjestan da njegovu fotografiju drže u rukama svakodnevno milijuni ljudi. Obuzeo ga je neki čudni osjećaj. Pomutilo mu se u glavi. Rakija nije mogla izbistriti misli. Silazna putanja ljevača treće peći okićena je bocama i čokanjima.
Prije šest godina otišao je u mirovinu. A sad kaže:
"Mogao sam raditi još 20 godina. Najmanje toliko. Ali, eto, nije mi se dalo...
Prima mirovinu od 24.000 starih dinara. 24 Arifova lika. I 19.000 dječjeg dodatka. Malo je to za mnogo usta.
Koliko imate djece, Arife?
Ravno desetoro. I ženu imam... Dabome, i djecu. Auuu... Imam jedanaestero.
Šta radi Arif Heralić? Šta sad radi kad ništa ne radi?
Čitao sam kako su slikali tamo neku ženu... I tiskali joj sliku na koricama knjige. I nisu joj htjeli platiti. Žena potegla tužbu i dobila milijune. Moja slika je tiskana u većem broju primjeraka. I, da vidiš, i ja hoću novac. Žalio sam se na sve strane, pa ne pomaže. Ako tako ostane, žalit ću se i Međunarodnom sudu u Haagu. Znam ja prijelaze i bogaze. Ići ću do Ujedinjenih naroda...
Zašto pijete toliko? To nije dobro...
Znam da nije. Ali, eto... Liječio sam se dva puta u Sokolcu. Kažu, imam neku depresiju u glavi. Primao sam i antabus i još nešto. Što vrijedi... Mene doktor Geza Čeh drži na uzdi. Ali, ja nikog ne diram, miran sam ja.
Ponovo mala pauza. Gledamo Arifa i ne prepoznajemo ga baš kao što ga ne mogu lako poznati ni njegovi zemljaci.
Dopustite da vas fotografiram.
A što mi daješ?
Poslat ću vam fotografiju.
E, onda me ne slikaj.
Tražio je 600 dinara. Onda je odmah poslao sina Jasmina da iz krčme donese rakiju. Tako smo se i rastali. Ostao je pored boce...
Tekst: N. Cvetić (Nedeljna revija, 1967.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati