U srijedu oko 15 sati smak svijeta. Al sad ono, stvarno
Foto: Ilustracija
MI ODABRANI, ova desetkovana gomila od otprilike sedam milijardi duša, upravo smo mi generacija sretnika koji su preživjeli "Veliki smak svijeta 2011." i koji će o ovom nemilom događaju pričati budućim naraštajima.
Ipak se dogodilo
"Bila je subota. Kum i ja smo krečili kuhinju. Poslijepodne je opalila tuča, pokrili smo auto najlonom, popili par piva, dovršili krečenje, a navečer sam zaspao pred TV-om. Ništa od smaka. Sutra sam spavao do 10 i generalno džabalebario. Ponovno ništa. U ponedjeljak sam se već pomirio s tim da smo spašeni, a onda zlo. Prosinečki je srpske navijače pozdravio s tri prsta. Tog mi se dana srušio cijeli svijet."
Sve u svemu, priličan antiklimaks za jedan smak svijeta. Osim za nas. Nije baš da tumaramo ruševinama nekadašnje civilizacije i preživljavamo na ostacima onoga što smo nekada davno zvali majčicom Zemljom. Ali ako iz ovog cirkusa možemo izvući jednu pouku onda je to svakako ta da unatoč svemu što znamo, što smo dosad čuli, naučili, vidjeli, pročitali, poslušali, pogledali, načuli i apsorbirali - jedan raskokodakani luđak koji za širenje svojih ludosti koristi radio (ne TV, ne Internet, već radio) još uvijek ima dovoljno moći da svoje fanatične besmislice pretvori u vijest dana na internetu i svakoj televiziji koja među gledateljstvom ima ljubitelje horor priča iz Biblije.
Pošteno je ostaviti mu nekoliko dana fore, čisto da vidimo je li došlo greške u računici. Budimo realni, kada se bavite nimalo egzaktnom naukom preračunavanja apsolutne ludosti u točan datum nestanka čovječanstva, vrlo je lako moguće da vam se potkrade omaška.
Najgori film na svijetu
Unatoč "slučaju tri prsta", planet ovog vikenda ipak nije zadesila odmazda osvetoljubivog, nemilosrdnog i prilično izbirljivog Boga koji je nakon eona mirovanja zaključio: "Vikend je spor, nemam pametnijeg posla, vrijeme je da smoždim ove majmune, a počinjem s kršćanima."
To naravno ne znači da se Isus možda neće vratiti idućeg vikenda ili nekog sporog četvrtka u veljači, ali zasad ništa od tog velikog posjeta. Nije da katolici od prije nisu na glasu kao ekipa koja se raduje besmislenim posjetima bili oni iz papinske ili nebeske prijestolnice, ali teško je odgonetnuti što se točno odigrava u glavama ljudi koji tako željno iščekuju toliko spominjani "drugi dolazak". Tim više jer je ishod tog posjeta za njih prilično nepovoljan. Isus se spusti, doslovno rasturi sve što su tisućama godina gradili, a da stvar bude gora, upravo su oni prvi i jedini na njegovoj "crnoj listi".
To je kao da vam netko uporno govori da jedva čeka da pogleda najgori film na svijetu. "Čovječe, jedva čekam da krene u kinima. Redatelj je totalni antitalent, glumci su katastrofalni, film predugo traje, scenarij je očajan, kamera je nemirna i cijelo ti se vrijeme povraća, a po završetku projekcije, u dvoranu puštaju kraljevske kobre i seksualne manijake koji tuku i siluju gledatelje."
Tko je lud... Budi mu sljedbenik
Ipak, zanimljivo je gledati to praznovjerje mazohistički nastrojene gomile jer Harold Camping do jučer za većinu nije postojao, a već danas njegove riječi imaju težinu i tjeraju fanatike da zaborave da biti lud ne znači nužno znati nešto što drugi ne znaju.
Međutim, ovo nas bezumlje ne bi trebalo posebno šokirati. Prvenstveno zbog činjenice da su predviđanja katastrofa u načelu zabavna pojava. Netko bubne "gotovo je", a milijuni imaju opravdanje za još jednu veliku pijanku. Peče se "rakija sudnjeg dana", okreće "apokaliptično prase" i ždere se i pije kao da sutra ne postoji.
A luđaci će biti luđaci. U ovakvim su situacijama smiješni i zabavni, ali prestaju to biti svaki puta kada se negdje u svijetu dogodi potres, požar, tsunami, nuklearna katastrofa ili grad potopi poplava. U komentarima vijesti često ćete naići na tu gomilu "samilosnih" čitatelja koji u tuđoj nesreći prepoznaju božji sud. Istaknut će da se za žrtve valja pomoliti (ne i pomoći na neki konkretan način), ali i nadodati da je to božja kazna za Pearl Harbour, bezbožništvo ili neko drugo zlo. Ne morate nužno biti dobar čovjek da primijetite da u tim pravedničkim ispadima postoji nešto izuzetno perverzno. Gomila promatra tuđu nesreću sa sigurne udaljenosti i ispaljuje nejasne poruke koje su jednim dijelom neiskreno suosjećanje, a drugim psihopatsko bulažnjenje.
S druge strane, ako smak svijeta zaista znači da će se Krist spustiti na zemlju i u nebo "posrkati" sve vjerske fanatike - dobro nam došao Isuse.