DANAS je otkriven (još jedan) spomenik Tuđmanu u Podstrani. I još jedan koji poprilično slobodno interpretira Tuđmanov stvarni lik. Otkrivanju je, naravno, prisustvovao Plenković i lokalna politička svita.

Potaknulo nas je to da se zapitamo - kakvo to spomeničko ludilo vlada u zemljama bivše Jugoslavije?

Srbija i spomenici

I u Beogradu je prije nekoliko dana otkriven novi spomenik. Riječ je o Spomeniku žrtvama rata i braniocima otadžbine 1990.-1999. - na novoj lokaciji, veći i blještaviji nego ranije. Aleksandar Šapić, gradonačelnik Beograda, pritom je izjavio da su “borci u ratovima devedesetih često zaboravljeni zbog atmosfere u koju smo (Srbi, op.a.) upali”. 

Samo dva dana ranije usvojena je Šapićeva inicijativa za još jedan spomenik. Ako se ostvari, ispred Crkve svetog Marka niknut će (vjerojatno glomazni) kip cara Dušana. Srpski srednjovjekovni car već ima jedan spomenik na istaknutoj lokaciji u Beogradu, ispred Palate pravde - čini se da to SNS-ovom gradonačelniku nije bilo dovoljno.

Vladimir Pajić iz Pokreta slobodnih građana za N1 je rekao kako prostor ispred crkve uopće nije predviđen za takav spomenik. U prijevodu, postavlja se samovoljom vlasti bez detaljnijeg urbanističkog planiranja, što najčešće završava u nacionalističkom kiču.

Posljednjih godina se u Srbiji općenito rasplamsala manija prema podizanju novih i poduplavanju postojećih spomenika. Tako je pretprošle godine svoj duplikat zaradio despot Stefan Lazarević, a Nikola Tesla je u Beogradu već na tri lokacije. Što se tiče Tesle, to je vjerojatno najmanji broj u kojem će ga biti, s obzirom na srpskohrvatsko natezanje oko njegovog lika i djela.

Teško je nabrojati sve spomenike koji su postavljeni (ili barem trebali biti postavljeni) otkad je u susjedstvu SNS došao na vlast. Još je teže navesti kontroverze oko njih. Zadnji ozbiljniji cirkus nastao je kad je prošli mjesec u Beogradu otkriven spomenik Draži Mihailoviću. Da stvar bude gora, podignut je na inicijativu Igora Braunovića - funkcionera Socijalističke partije Srbije koja je dio vladajuće koalicije.

U Novom Sadu bio je planiran Spomenik nevinim žrtvama 1944./45. Na njemu su trebali biti navedeni brojni suradnici nacista, pa čak i ustaša Slavko Jakobac. Nakon brojnih pobuna medija i nevladinih organizacija, sporna instalacija je “stavljena na čekanje”.

Ogromni spomenik Stefanu Nemanji na Savskom trgu, visok čak 23 metra, također je pod povećalom - ali ne iz ideoloških nego financijskih razloga. Vlada skriva podatke o cijeni kao zmija noge, a početkom ove godine pored spomenika se otvorila rupčaga koja baca sjenu i na kvalitetu radova.

Primjera je još milijun, ali već i ovi su sasvim dovoljni za primijetiti da su kipovi, spomen-ploče i mramorna postolja omiljena zabava srpskih vlasti. Kako i ne bi bili - svaka takva instalacija dobar je povod za populističko umatanje u zastavu, a zlobnici bi rekli i da pruža puno manevarskog prostora za previsoke cijene i sumnjive transakcije.

Hrvatska i spomenici

U našem dvorištu je situacija nešto manje loša, ali i dalje daleko od blistave.

Legendarni Spomenik domovini, koji je u Zagrebu postao sinonim za rastrošnost pokojnog gradonačelnika Milana Bandića, s pripadajućom mu fontanom koštao je skoro 35 milijuna kuna. Napuknuo je četiri mjeseca nakon otvorenja, a prije mjesec dana dovršena je obnova koju smo platili stotinjak tisuća eura.

Na otvorenju, u kratkom razdoblju između izgradnje i raspada Spomenika domovine, Bandić je rekao: "Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću. Nije moglo bolje." Ćaća je, naravno, Franjo Tuđman, odnosno njegov spomenik od četiri metra s druge strane Vukovarske. 

Razni Tuđmani izliveni su diljem Hrvatske pa tako i onaj gore spomenut, u Podstrani. Na mnogima od njih je, ironijom sudbine, umjetnički izričaj prilično urnebesan. Prvi predsjednik ne može se izvući ni od financijskih kontroverzi, pa je tako u zapuštenoj i neobnovljenoj Glini obnova jednog primjerka plaćena gotovo milijun kuna.

Dakle, izričaj je kod nas nešto suptilniji nego u Srbiji, ali ikonografija je suštinski ista. Budući da se pred Europskom unijom moramo praviti pristojni i da je na vlasti umjereno krilo HDZ-a, malo je vjerojatno da će kod nas niknuti kip Ante Pavelića ili Maksa Luburića, što bi bio ekvivalent beogradskom Draži Mihailoviću.

Umjesto toga, kontroverzni prvi predsjednik postao je opće mjesto za iskazivanje domoljublja bilo koje vrste. Oni koji žele pokazati odanost zastavi interpretiraju ga na najrazličitije načine, pa je tako svaki njegov kip prihvatljiv svima, od krajnje desnice do lijevog centra.

Na onu slavnu sliku gdje Tuđman ljubi zastavu može se montirati većina mainstream hrvatskih političara: umjesto Tuđmana dok ljube zastavu, umjesto zastave dok ljube Tuđmana, ili na treću poziciju dok ljube zastavu i Tuđmana istovremeno kao sinonime. U pozadini ih može promatrati najnoviji spomenik.

Makedonija i spomenici

Ipak, među svim ex-Yu zemljama, u spomeničkom ludilu bez konkurencije vode Makedonci. Od 2010. do 2014. u Skopju je izgrađeno nevjerojatnih 136 instalacija - tadašnja vlada VMRO-DPNE je usred krize u projekt ulupala 560 milijuna eura i uspjela potpuno unakaziti glavni grad.

Tada su u Skopju niknule jezive neoklasicističke zgrade, na postojeće je nalijepljeno pročelje u istom stilu, a izgrađen je i slavoluk Makedonija kao kopija Slavoluka pobjede u Parizu. U paradi nakarade i kiča dominira spomenik Aleksandra Velikog od 22 metra, s ugrađenim fontanama i rasvjetom.

Srednji prst susjedu

Zašto bi itko napravio tako nešto? Odgovor je jednostavan i uvijek isti: spomenici se na Balkanu ne podižu kako bi se odala počast nekoj općeprihvaćenoj osobi ili vrijednosti, nego kako bi se pokazao srednji prst susjedu. 

Makedonce, koji su otišli najdalje u mjerenju čiji je veći (spomenik), gotovo svi susjedi svojataju i ne priznaju kao državu: do mjere da su se zbog sukoba s Grčkom ranije morali zvati Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, a sada Republika Sjeverna Makedonija. Ni gigantski kip Aleksandra Velikog nisu smjeli nazvati tako, nego je službeni naziv Ratnik na konju. Milenijski križ, čeličnu grdosiju od 66 metara na planini Vodno iznad Skopja, podigli su 2002. nakon sukoba s Albancima koji imaju sve veći udio u stanovništvu.

Uz komplekse male države i osjećaj ugroženosti ništa nije lakše nego potpaliti nacionalističku shizofreniju, pri čemu su instalacije koje podsjećaju na (ne)slavnu prošlost važan dio ikonografije. Potpuno ista stvar odvija se u svakoj ex-Yu republici, samo u različitim razmjerima.

Postoji i drugi, ništa manje važan faktor: na ovim prostorima desetljećima se ne događa ništa spektakularno. Standard je još uvijek relativno nizak, a stanovništva je sve manje, i ne vide se nikakve naznake da će se to u skorijoj budućnosti promijeniti. U nedostatku kvalitetne sadašnjosti i jasne budućnosti, talambasanje po prošlosti je sasvim logičan potez.

Kako je rekao Bandić: "Ćaća gleda svoje djelo, a djelo gleda ćaću. Nije moglo bolje."

Svi su se rugali, ali ta konstatacija bila je točna i genijalna na svim razinama.