EMOCIONALNA inteligencija je mjerilo naše sposobnosti kontroliranja vlastitih emocija, razumijevanja emocija drugih i nošenja s društvenim odnosima na prikladan način. To je vrsta inteligencije koja čini dobrog pregovarača, suosjećajnog prijatelja i ljubaznog kolegu. Svaka osoba koja ima visoku emocionalnu inteligenciju, veselo i umirujuće djeluje na skupinu ljudi... Novorođenčad i djeca još nisu dosegla stupanj na kojem je emocionalna inteligencija visoko razvijena, ali ponašanje njihovih roditelja prema njima može im pomoći izgraditi osnove za buduće vještine na tom području. 

Učenje od roditelja

Kako beba raste, o svijetu uči na dva načina. O fizikalnom svijetu uči ispitujući predmete, igrajući se s igračkama i eksperimentirajućim pokretima vlastita tijela. No bez obzira koliki kvocijent inteligencije razvije, to ništa ne govori o njezinim socijalnim vještinama. Njih mora naučiti od svojih roditelja. Tijekom prvih dviju godina života roditelji ili skrbnici glavni su izvor otkrića kako se ljudi međusobno ophode. Ako je beba sretna da bude veoma voljeno dijete, ima veće šanse razviti se u odraslu osobu punu ljubavi. Sve što treba učiniti jest provesti veliku emocionalnu promjenu od „primanja ljubavi“ prema „davanju ljubavi“.

Loši roditelji, dobri roditelji

Malena djeca s kojima roditelji loše postupaju i koja dobivaju vrlo malo ljubavi i pažnje, sporo uče socijalne vještine i možda nikad ne uspiju posve razviti sposobnost suosjećanja i brige za tuđu bol. Kao odrasle osobe mogu ostati trajno slabi na tom području. Pojedinci koji odrastaju s niskom emocionalnom inteligencijom obično imaju slabu samokontrolu i često im je potrebna kontrola bijesa.

Mala djeca koja su dovoljno sretna da odrastaju u sretnom domu punom ljubavi upijaju vrstu odnosa koju primjećuju oko sebe. Roditelji ili bližnji koji su uvijek veseli, brižni i puni smijeha utječu na emocionalno učenje djeteta čak i kad ono nije izravno uključeno. Ono vidi što se događa i pohranjuje iskustva o tome kako se ljudi međusobno odnose. Ako vidi da se odrasli ljubazno ponašaju jedan prema drugome, lakše upija pojam ljubaznosti nego ako tome rijetko prisustvuje.

Učenje o drugim živim bićima

Bebi je teško pojmiti razliku između neživog predmeta i živog bića. Ona će vjerojatno praviti malu razliku između meke igračke i živog mačića. Potrebno je naglasiti da se djeca obično ne odnose dobro prema kućnim ljubimcima. Beba može udariti mačića jednostavno zato što ne razumije što čini. Njoj je to samo još jedan test, poput udaranja u bubanj ili izbacivanja igračaka iz kreveta. Tada roditelji mogu, s puno strpljenja, započeti dugotrajan proces treniranja ponašanja u odnosima. Ključan trenutak razumijevanja javlja se kada dijete postane svjesno da mačić osjeća bol od udarca, baš kao i ono samo. Kada shvati da i druga živa bića imaju iste osjećaje, rađa se emocionalna inteligencija. Nije jednostavno prenijeti kada je dijete mlađe od dvije godine, no uz puno brige, to je moguće. Što prije proces započne, dublje se usađuje u mozak.



Postizanje ravnoteže

Istina je da se sva ljudska bića rađaju s porivima prema natjecanju i suradnji koji su usađeni u našim mozgovima, ali ravnotežu između ta dva impulsa lako je poremetiti. Malo dijete koje vidi previše sukoba, može ih smatrati društvenim obrascem. Mališan koji vidi samo djela puna ljubavi, može odrastati nespreman za okrutnost života odraslih. Ono dijete koje iskusi puno ljubavi i povremenu disciplinu, ima najbolje šanse biti najspremniji i suočiti se sa svijetom kada odraste – s dobro razvijenom emocionalnom inteligencijom.