Foto: Index 

JEDAN od razloga zašto pišem blog, kao i ovu kolumnu, je mogućnost da nekome olakšam odlazak u novu sredinu. Ne toliko krutim, ali konkretnim informacijama o papirologiji i procesu odlaska/dolaska. Te informacije su lako dostupne i svatko vrlo brzo dođe do popisa što mu treba, a što ne. Moji tekstovi mogu pomoći onima koje zanima kakav je to osjećaj doći i krenuti ispočetka.

Naravno da je svatko drugačiji i naravno da ljudi imaju različita iskustva, ali dok sam se ja grebala da dođem do tuđih iskustava, redovno mi je bilo ponuđeno ovo prvo - papirologija i dokumenti, stranice za stanove i poslove. A ja sam tražila osobna iskustva.

Već sam spomenula kako se ljudi koji odluče ostati ne vole prisjećati prvih šest mjeseci. ‘Bilo je teško. Puno sam plakala.’ - dvije rečenice koje sam najčešće čula. Ali onda su djeca naučila jezik, svi smo se asimilirali i sad je super super super! I drago mi je to čuti, jasno mi je da ljudi skaču na "sretan kraj’ jer je to ono što bi te trebalo održati na površini u najtamnijim trenutcima. Ali ne dijete detalje. Možda im je tako lakše, možda misle da nije ni bitno sad kada je prošlo. Ali ja sam mazohist u slobodno vrijeme tako da ja volim još malo pipnut prstom gdje boli - da provjerim koliko jako. I zato pišem sve ovo, zato dijelim sve što mislim. Možda će neka mama sjediti u stranoj zemlji, uplakana i razmišljati zašto nikome nije bilo tako teško kao njoj. A bilo je. I još uvijek je. I zato je dobro da to i ona zna.

Kad smo se odlučili seliti, prioritet mi je bila M. Ja ću se snaći kako se snađem! Kao i uvijek u životu. Uostalom, nisam retardirana (valjda?), ako su se toliki snašli pa valjda ću i ja! Ono što mi je dalo vjetar u leđa su sve mame koje su imale zajednički zaključak - djeci je bolje gore, zadovoljniji su i, nakon što se prilagode, ne žale za starim domom. Djeca osjećaju da su roditelji zadovoljni i to se prenosi na njih. Također, jezik uče brzo tako da i ta prepreka bude brzo preskočena. Njima je bitno da imaju društvo, a odlaskom u školu i vrtić ga imaju na pretek. Nijemci imaju bogat društveni život - nema tu puno šetanja po špici i sjedenja na kavi dok djeca trčkaraju okolo, ali parkova je hrpa, na svakom koraku, a ostatak druženja je takvog tipa da uključuje zajednicu. I to je lijepo. Uz to su mi često govorili da je najbolja dob za odlazak sada jer, pošto nema još ni tri godine, neće toliko osjetiti promjenu. Biti će joj bitno da je mama tu i sve će teći glatko.

Ali to jednostavno nije bila istina u našem slučaju. Moja M. je jako društvena i u Hrvatskoj smo krenuli u vrtić prije navršene druge godine jer je njoj falilo djece. Tek je propričala, a svejedno mi je dotrčavala i govorila: ‘Mama, djece! Idemo, mama, djece!’ A kako nisam imala druge djece za ponuditi, išli smo u vrtić četiri sata dnevno. Uz to imamo brojnu obitelj kojoj kronično nedostaje malih potomaka tako da je sva pažnja bila koncentrirana na nju i njene želje. Navikla je da je stalno okružena ljudima i da se stalno nešto događa. Ovdje je bila sama, okružena ponekim djetetom koje ju ne razumije. I bila je tužna. Moje dijete koje ‘neće ni osjetiti promjenu’ mi je dolazilo s tužnim izrazom i izjavama kao ‘neću ovoj kući, hoću u Slavonski Brod kući’, ‘ovo nisu moja djeca, ona me ne razumiju’ i ‘hoću i ja u školu, neću biti sama’. Srce mi se slamalo jer nije bilo načina da joj olakšam. Možemo samo čekati - a kada smo nas dvije same 24 sata na dan, a uz to dolazi zima i dan je kraći, čekanje ne zvuči kao optimistična opcija. Moje dijete nije doživjelo prijelaz lako i bezbolno. Bilo je noći kad se budila uplakana, bilo je dana kada nije htjela razgovarati ni sa kim i samo gledati crtiće. Odlaskom na engleski smo si malo olakšali muku, ali za nju je bio prevelik razmak između predavanja za čekanje. I sada čekamo vrtić.

Čekamo vrtić kako bismo mogli dobiti nekakav osjećaj pripadnosti i nekakvu smislenu kolotečinu.

Ali pozitivno je, u svakom slučaju, što se vidi da ipak ima napretka. Engleski joj je sve bolji, njemački već natuca, a sve rjeđe pita za obitelj koje ostala u Hrvatskoj. Sada samo žudimo za malim njemačkim prijateljima koji će pripomoći općem veselju.