Foto: Index

DANAS mi je četvrta godišnjica braka. Sjedim za kompom, u tuđem stanu, u tuđoj zemlji i razmišljam o tome kako ćemo današnju godišnjicu proslaviti tako da se prošetamo s našim djetetom, okačimo katanac na poznati kölnski most i odemo nešto pojesti. Pizza i pivo i sokić za malu. I to je to! I mogu vam reći kako mi to zvuči kao najbolje provedena godišnjica braka do sada - a bilo je tu i Beča i hotela i ne znam ti ni ja čega. I svejedno, ova najviše obećava jer obećava neke nove početke.

Tko sam ja uopće i kako sam se našla ovdje? Odlično pitanje ako ste psihijatar i krećemo s mojim ‘liječenjem’. Nadam se da do toga nećemo doći, ali možemo krenuti s tim kako sam prošla sve što i većina nas prolazi - završila fax, odrasla, bauljala od privremenog posla do privremenog posla, u međuvremenu se udala, dobila najbolje dijete na svijetu (osim kad ju želim baciti kroz prozor, ali to sad nije tema razgovora) i zaključila da je vrijeme za promjene! Promjene su došle iz svih smjerova pa sam tako promijenila i prebivalište i dala otkaz i napokon propisala. Jer to sam radila oduvijek, pomalo, poskrivečki, a onda sam napokon skupila muda i - započela s blogom #misusovo. Blogom koji je nastao kako bih izbacila svoje frustracije, kako bih se uvjerila da nisam samo ja luda i kako bih imala nekakav pisani trag svog života. Mog života prvenstveno kao mame, a onda i svega ostaloga što dolazi uz to. U ovom slučaju, došlo je i seljenje u Njemačku.

>>>Naš život u otrovanom brodu<<< 

Dugo smo vagali hoćemo li ići ili ostati. Na sve načine meni znane, pokušavala sam si učiniti život u mom gradu, Slavonskom Brodu, ljepšim, podnošljivijim. Ali na svakom koraku sam se susretala sa svim onim od čega sam, ustvari, htjela pobjeći. Nisam nikada voljela osjećaj pripadnosti koji se manifestira kroz pitanja ‘Neg’, mala, čija s’ ti? Odakle ti je ćaća?’, gušilo me forsiranje da se ukalupim, a mislim da sam dobila čir na želucu od sistema ‘šuti i trpi’ koji je dolazio u vidu obećanja da ćeš jednoga dana, negdje, možda dobiti privremeni posao za mizernu plaću, ako se dovoljno prilagodiš i naučiš da se ne spominje sve što je krivo, sve što se ne bi smjelo, sve što je protuzakonito. Kao i svaka mama, nakon što sam rodila, rasplamsao se onaj poznati ‘mama bear’ instinkt i jednostavno više nisam mogla šutjeti. Ni bezobraznoj djeci na igralištu, ni džibanima tinejdžerima koji kidaju klupicu u sred dana pola metra od mene, ni predstavnicima stranaka koji mi prodaju maglu, kao ni svakom malograđanskom gospodinu koji smatra da mu vlastiti osjećaj lažne vrijednosti daje pravo da se drugima nameće kao autoritet. Imanje djeteta me osvijestilo da ja to dijete moram poslati ovdje u školu. I ne samo to. To je značilo da moram naučiti to dijete sve ono što su naučili i mene, naučiti da šuti kad se napada slabijeg, da šuti kad ‘je l ti znaš tko je moj tata’ dobije nezasluženi prolaz, naučiti da ćeš možda sve napraviti kako treba u životu, ali pošto mama nema veze ni plavu kuvertu - možda nećeš postići ništa.

Nisam dovoljno dugo razmišljala radi li se tu samo o mojoj paranoji - mnogi od nas su odrasli u takvoj sredini i zadovoljni su, inteligentni i uspješni. Naravno da je sve moguće i svaka im čast. Ja sam samo odlučila iskoristiti svoju paranoju i na tim krilima odlepršati u jedinu ispravnu domovinu svakog pravog Hrvata - Njemačku! Odlučili smo pokupiti svoju malu obitelj i pokušati nešto novo, negdje drugdje saznati od čega smo sazdani i može li čovjek doživjeti osobno ostvarenje daleko od obitelji, prijatelja i svega onog što je sastavni dio njegova bića. Prihvatili smo to kao malu avanturu u kojoj ćemo biti sretni ako se pronađemo, a opet, biti sretni i ako se ne pronađemo jer ćemo znati da onda pripadamo tamo odakle smo i krenuli! 

Trenutno se borimo sa zakašnjelim tantrumima, u stranoj zemlji na ‘krivom’ jeziku i svakodnevne situacije me dovode do suza. Nekada krokodilskih, ali najčešće suza od smijeha i apsurda (moje dvije najdraže kategorije), jer gledati samu sebe kako glumim odraslu osobu i odgovornu mamu i dalje mi izaziva smijeh. Svi to radimo. Svaki dan se oblačimo, šminkamo, pravimo doručke, obavljamo kupnju, pravimo ručkove, obilazimo parkove, izmišljamo igre dok punimo mašine i peglamo košulje. Ali najčešće nemamo pojma što radimo i kako će sve to završiti. Ti mali vanzemaljci koji su nam pali u naručje i zauvijek zaposjeli naše umove, srca i veš mašinu, dali su nam novi smisao, nove odgovornosti i - nove načine da svakodnevno useremo barem par stvari. Ali nekako se sve to čini puno važnije i više vrijedno. 

>>>Novi počeci: naš život u Koelnu<<<

I tako, dok balansiram između najbolje mame u svemiru i žene spremne za hitnu psihijatrijsku hospitalizaciju, volim baciti na papir svoje viđenje situacija u kojima se nalazim. Kako rješavamo tuge, kako tjeramo bolesti, kako učimo nove zanate i kako epski padamo na svakom novom tantrumu koji nas zadesi. Ali trudimo se. A biti mama ‘negdje drugdje’ ima svojih izazova, iako je većina njih univerzalna. Najteži je, svakako, plivati protiv struje kada nam razum nalaže tako, a ponekad mi se čini da je to najjednostavniji način da stignemo do zdravog i sretnog djeteta. I do još sretnije mame. Nadam se da ćete uživati u mojim budućim tekstovima, da će biti onih s kojima ćete se složiti, koji će vas nasmijati, koji će vam dati materijala za razmišljanje, kao i da nećete previše žestoko osuditi one s kojima se ne slažete.