Puno sam se puta sjetila tih njegovih riječi jer smatam da nešto iskrenije i humanije čovjeku ne možemo poželjeti. Džaba vam para i sreće i silne ljubavi ako nemate zdravlje i mogućnost da vam uvijek bude toplo. Ne samo zbog te neke čvrste nekretnine i klasičnog krova nad glavom, jer toplina zapravo znači mnogo više od toga - znači da ćete uvijek imati nekoga tko će vas zagrliti, da ćete spavati u toplom, da se nećete tresti i razboljeti od hladnoće (i gladi), da će vam uvijek biti toplo oko srca. A to je nešto što i ja želim svakom živom biču na ovom svijetu. Fizičku toplinu i toplinu oko srca. 
 

I ne bi te riječi možda čak ni ostale toliko urezane u moje pamćenje da nisu došle upravo od čovjeka koji je bolje od svih znao što znači život bez topline. Zato ću se uvijek sjećati te ljudske pojave koju danas vidim gotovo svaki dan, koja me uredno i uljudno pozdravi svaki put kada ga sretnem, čovjeka koji danas više nije beskućnik. Primila ga je na stan žena iz susjedstva, mislim da su u nekoj ljubavnoj vezi, skroz nevažno, ali neka je njemu sa srećom. Neka njemu bude toplo, jer iako ne znam njegovu životnu priču, slutim da ga je život u jednom trenutku pošteno odalamio po glavi. Jer čovjek ima manire. Ponekad ga čak vidim kako ponosno prošeće obučen u fino odijelo, s friško opranom kosom, pa iako i takav zna zaustaviti bilo koga na cesti da užica cigaretu-dvije, neka njemu njegov ljudski ponos uvijek ostane takav kakav je. I toplina! 
 

Ali da se vratim na moju bebu - odnosno mog sina. Nema mnogo, ali zdravlja i topline, hvalabogu, mu ne nedostaju. Ustvari, koliko god da ima, znam da ima više od tog beskućnika s novom adresom, jer srećem ga i pred dućanom kako žica da mu netko kupi malo kruha i salame. Krov je dobio, topline mu nadam se više ne nedostaje, no glad je već zeznuta stvar jer iskoči iz nas barem tri put dnevno. I treba je namiriti. Ali od čega? Di će on jadan posao dobiti kad toliko ljudi oko nas spremnih, zrelih i očajnih traži da radi bilo što, pa i unatoč nekom upisanom od-tamo-nekad stažu skapava u svoja četiri zida.
 

Pa nekad podijelim s njim koju jabuku ili keks, nešto što uvijek imam u torbi za djecu. Za svaki slučaj. Ma neka barem i on dobije malo jer ipak - nije on nama bilo tko. On je nama, potpuno nesvjesno, dao najveći blagoslov koji smo mogli dobiti. Zdravlje i toplinu! 
 

Što god mi netko na to rekao, ne vrijede meni nikakvi zlatni blagoslovi iz citata umotanih u kožnu knjižicu onih nekih koji vjerojatno nikada nisu i možda nikada neće znati što je pravi život, koji će mi vodom i pročitanim riječima obećati isto to zdravlje i toplinu, i obećanje da će mu duša jednog dana završiti na nebu čista i pripadajuća. Meni je draže da nam netko poželi nešto zdravo i nešto toplo za ovog života. To je život s kojim ćemo se bakćati, koji moramo prvo proći da bi naknadno otišli gdje već odemo. I ne samo to - kad je tog davnog trenutka prišao nosilici u tatinim rukama i znatiželjno pogledao tu našu malu umotanu grudu i kad je rekao to što je već rekao - mi smo znali da je to što je poželio došlo iz dubine njegovog srca koje je očito iskusilo svašta u životu. I zna što je djetetu najbitnije da ne bi već za ovog život prolazio pakao. Božji, Danteov ili nečiji treći.

Nek moj mali uvijek bude zdrav i nek mu bude toplo, na to će doći i sreća i ljubav i nesreća i razočaranje, usponi i padovi, znanje i neznanje, jer sve će to lakše proći zdrav i ugrijan.