ZNATE LI čega se jako često sjetim kada negdje naletim na temu dolaska bebe kući. Sjetim se jednih svojih vrlo morbidnih misli koje baš nisam često priznavala, ni govorila o njima, ali, naiđu mi te scene tu i tamo pa se pitam - jesam li jedina ili je to jedna sasvim normalna pojava. Jer znate što - mislim da je to sasvim normalno. Morbidno ili ne, ali - ipak prilično normalno.

Sjećam se trenutaka iz rodilišta. Šest dana boravka u bolnici sa svojom novom bebom.

Obožavala sam svaku sekundu provedenu s njim. Iščekivala one trenutke kada će ih konačno dovesti k nama, jer mi smo bile "carice" - nas osam koje smo dijelile istu sudbinu - carski rez/oporavak/nova ljubav. I iščekivanje kada će bebice doći k nama. 

U tih šest moj suprug  i stariji sin nisu nas posjetili. Bili su jako blizu nama, ali sin pod virozom, pravila u bolnici ionako nisu dozvoljavala da djeca dođu u posjetu... i tako smo svih šest dana moje novo čudo i ja uživali samo u našim trenucima. Od trećeg dana, nakon što sam premještena u dvokrevetnu sobu, naše je druženje postalo još duže. Ljubav je cvjetala svakim novim pogledom na njega, svakim zalogajem kojeg je od mene popapao, svakim prdcem, bljuvkicom i onim snenim pogledom "u nigdje". 

To su bili naši trenuci kojih sam bila puno svjesnija nego kada sam rodila i isto proživljavala prvi put. 

No onda je došao dan dolaska kući. Naoko sve isto, a opet više ništa nije bilo isto. 

Moj sin prvijenac, moja dotadašnja najveća ljubav, dobio je brata. Oduševljenje je trajalo onoliko dugo koliko je četverogodišnjaku potrebno da ga pokaže. 

Malo ga je primio, malo poškakljao, dao pusu i bjež. 

Minute su prolazile, postajali sati. Moja ljubav rasla je rapidno, a prvo poslijepodne proveli smo kao vjerojatno i svaka druga obitelj. Legli smo, jedan uz drugoga na velikom krevetu - ja u sredini, a sa svake strane po jedna moja ljubav. No, netko nije mogao zaspati. Ja. 

S moje lijeve strane spavao je stariji. Predivan u snu, moja ljubav koja se ne može izmjeriti koliko je velika. S moje desne strane ova nova mala persona. Ljubav je prisutna. Naravno. Ali... ne, nije bila tolika kao ljubav koju sam osjećala prema ovom s lijeve strane. I tu mi se ukazala. Scena.

Najstrašnija scena koju sam ikada u ijednom filmu vidjela - scena iz Schindlerove liste u kojoj, ako se sjećate, majka mora odabrati koga će dati, a koga će spasiti. Sina ili kćer? I u tom trenu ukazanja kroz gustu maglu mojih uskovitlanih misli, mojih nabijenih osjećaja, moj vlastiti glas me pitao - "Koga bi odabrala da te situacija natjera da biraš? Koga?" 

Ljudi moji, i sada mi suze od te scene kreću, ne samo zbog te scene, zbog tog vjerojatno najgoreg izbora u životu kojeg bi vam netko mogao tako narediti - već i zbog mog hitrog odgovora. Tada, u tom trenu, moj odgovor je bio prebrz i prejednostavan - biram lijevog. Uzmi desnog.

Da se razumijemo, nikada nijedno ne bih mogla dati. Prije bih na sebe rukom krenula, ali u tom trenutku odgovor je bio - normalan, a pretpostavka da bi me netko mogao natjerati na taj izbor ionako je bila svjesno daleka od realnosti. 

Ali u tom trenutku - bila sam savršeno svjesna da starijeg volim svi svojim srcem, a da s mlađim jednostavno još nisam imala dovoljno vremena da razvijem toliku ljubav. No, vrijeme je prošlo i kada me danas obuzme ta grozničava scena jedino što mogu reći jest - ne dam nikoga. Kako bih mogla kada ih jednostavno obadvojicu volim jednako!  Super jednako! Samo što to prije nisam još tako osjećala.