MAJKA, nemajka opet na repertoaru, ne zato da vadimo teme iz naftalina ili pokušavamo provocirati već zato što je ozračje svugdje u svijetu takvo da  na jednu majku koja nešto učini ili ne učini dolaze barem tri-četiri one koje će je osuditi. 
 

Carski rez je, uz dojenje, jedna ot takvih "stvari" oko koje se majke kolju diljem svijeta jer carski rez nije prirodan porod. Nema veze što su mnoge žene pokušale prirodno pa su nakon sati i sati trudova, suza, muke, nesvjestice i svega ostalog što dolazi u tom paketu drhtećim glasom molile za taj carski rez - žene koje su svoju trudnoću dokrajčile prirodno - reći će - ti pojma nemaš kako je to roditi! Pa makar to mislile i u šali, to ipak boli! 
 

Pa makar imale i dogovoren carski rez, to ne znači da su one manje mame od prirodnih rodilja. 

I da to nije samo neka velika priča o kojoj se priča da se ništa ne kaže, donosimo pismo jedne baš takve mame - mame koja je svoja dva sina rodila unaprijed ugovorenim carskim rezom i toga se ne srami. Ali joj strašno idu na živce komentari kojima je druge mame pokušavaju natjerati da se zbog svojih poroda osjeća loše. 
 

S obzirom da je njeno pismo u kratkom vremenu vidjelo i podijelilo 110 tisuća ljudi, mislimo da je to dovoljan razlog da ga objavimo i mi. Jer očito mnoge žene misle isto. 

 

"Rodila sam dva zdrava sina, a da u životu nisam osjetila niti jedan jedini trud. Jednostavno - rodila sam carskim rezom, unaprijed dogovorenim. To je moja priča koja nema puno velikih detalja. Uostalom, dogodilo se to prije pet, odnosno osam godina i stvarno više nemam neke velike potrebe pričati o tome. No, to je tema koja se ipak malo-malo začne - čim upoznate neke nove mlade roditelje povede se priča o porodu. Normalno. Pogotovo ako je njihova bebica još mala pa je logično da uz nekoliko rečenica o bebici mame počnu i svoju porođajnu priču. A onda, logično, pitaju i vas o toj vječnoj temi. I kada spomenem carski rez, puta dva, konverzacija uvijek bude slična. Ovako nekako:   

- Carski rez? Zašto? Koliko dugo si bila u trudovima?

- Nisam nikada osjetila nijednu kontrakciju. Beba je bila okrenuta na zadak pa su liječnici smatrali
da je puno sigurnije obaviti carski rez. 

- Nisi dakle niti pokušala? 

- Ne, nisam. Tu nije uopće bilo u pitanju hoću li pokušati prirodno. Liječnici su jednostavno smatrali da je previli rizik i za mene i za bebu da pokušam, pa su me jednostavno operirali. 

- Ajoj, baš mi je žao. Sigurno si razočarana. 

- Mmmm. Da. Je. 

Iskreno, nekada znam tako odgovoriti, ali najiskrenije - ne - nisam razočarana. Zašto bih trebala uopće biti razočarana? Ni sekunde nisam osjetila razočarenje. 
 

Bila sam trudna 39 i pol tjedana kada sam otišla na redovni pregled. Liječnik mi je već s vrata rekao da još uvijek nosim previsoko, a kada me pregledao dao mi je do znanja da još uvijek nema nikakvih naznaka da bih mogla skoro roditi. A onda me pogledao i ultrazvukom gdje je jednostavno ustanovio da se beba nije okrenula kako treba, da je umjesto glavice dolje njegova guza, da je beba prilično velika i da on želi napraviti carski rez, s obzirom da su šanse da se okrene vrlo vrlo male. Kako se moj termin bližio doktor mi je savjetovao da me odmah zadrže, da uopće ne dođem do trudova, da ne postanem hitan slučaj. Na to sam se rasplakala. Ne zbog toga što neću roditi prirodno, pogotovo ako sam već imala cijeli porođajni plan (jer nisam, vjerujte mi) već zbog toga što jednostavno nisam bila spremna roditi taj dan. Jednostavno nisam bila spremna sada postati mama. Htjela sam dobiti još barem nekoliko sati da se pripremim. Doktor me je razumio i ostavio mi je 20 sati do reza. Rano ujutro došla sam u bolnicu.  Dva sata nakon ležala sam na operacijskom stolu, a pet minuta nakon toga suprug i ja prvi put smo vidjeli našeg sina. Sat vremena kasnije već smo ležali zajedno i dojili se. 

I zato, iako nisam nikada osjetila niti jedan trud, i ja imam svoju lijepu porođajnu priču na koju sam ponosna i koju želim podijeliti sa svima. 

 

Kada sam zatrudnjela s drugim sinom već na početku termina složila sam se s liječnikom da želim opet carski rez, s obzirom da nije baš proteklo puno vremena od prošle trudnoće i tako sam datum "poroda" znala dosta rano. Imala sam cijeli porođajni plan. 

Došla sam taj dan i za nekoliko sati u rukama sam imala i našeg mlađeg sina. 

To su moje priče s poroda. Priče kakve priča gotovo trećina žena pa se pitam zašto još uvijek postoji ta stigma koja prati "carice". Mislim, zar nije važno jedino to da smo donijele na svijet jedno zdravo biće i zar se zbog toga doista moram opravdavati?