Foto: 123rf

"KONAČNO period bez trudnoće, bez dojenja, bez tolike potrebe za mamom. Naša prva prilika da konačno uzmemo malo odmora od djece i odemo na toliko željno iščekivano putovanje u Meksiko koje nam je, oh kako li su divni, platili muževi roditelji", počela je svoju priču mama Chaunie Brusie i njome oduševila brojne čitateljice portala Your Tango. 

"Tad sam po prvi put shvatila tu neobičnu čar kada niste trudne, ne dojite, a djeca su vam već dovoljno velika da mogu prespavati cijelu noć i nemate brige ako će to biti kod bake ili kod kuće. 

To je trebalo biti naše prvo solo putovanje, bez djece, bez obveza. Čekao nas je ludi odmor u dvoje i logično je da smo jedva čekali polazak.

Instinktivno sam se sjetila nedavno posjeta svojoj prijateljici koja je tek rodila bebu, i sjetila se sebe kako sam sva radosna primila njenu bebicu i uživala u njoj znajući da ću je nakon tih slatkih trenutaka samo vratiti njenoj mami. I nisam pritom osjetila nikakvu želju za bebicama u svojoj skorijoj budućnosti. Ako i tada. 

No naravno, kako to obično biva - ostala sam trudna. 

Put u Meksiko nije otpao, to smo si zaista željeli priuštiti, ali je na kraju sve ispalo grozno. Koliko god sebi to ne želim priznati - putovanje je stvarno bilo katastrofalno - em zato što mi sam sva tri prva mjeseca povraćala i osjećala se grozno, em zbog toga što nas je trudnoća stvarno iznenadila i bilo me zapravo sram uopće priznati ikome da sam trudna. Jednostavno nisam željela to. Nisam se željela opet posvetiti još jednoj bebici, sada kad smo konačno mogli malo uživati i u drugim stvarima. 

>>>Lekcije koje će vas naučiti neplanirana trudnoća<<<

Ali više nije bilo nazad, i sada kada je naša mala Sara već s nama moram vam priznati da svaki put kada je pogledam osjetim onaj stari žalac krivnje. Kako li sam samo mogla biti toliko ljuta i razočarana kada sam zatrudnjela s njom? Ljuta i tužna, a ona je toliko slatka, toliko je volim  i moram vam priznati - stvarno je nekako drugačije gledam nego svoju prvu djecu. Onu koje smo planirali i tako željno iščekivali. 

I nije to drugačije po tome da nju možda volim malo više ili malo manje - ne - to nije u pitanju, ali postoji ta razlika - to što je gledam s ogromnom dozom zahvalnosti. 

Zahvalna sam joj u tolikoj mjeri jer je ona ipak tu unatoč tome što nisam bila spremna na nju. 

Zahvalna jer je unatoč moji groznim mislima ona tako divna, i najvažnije - zdrava. 

Zahvalna jer sam dobila kćer koji definitivno nisam ni planirala ni ispočetka željela, a ona je tako predivan dar kojeg sam dobila. 

Zahvalna jer unatoč tome što nam je sada još malo napornije u životu, što taj stres utječe i na naš brak, ali se, vjerujte, svi problemi samo raspline kada ugledam taj njen očaravajući osmjeh. 

 >>>Jesam li dobra majka: Mala beba i nova trudnoća<<<

Ona je toliko divna, tako slatka, tako važna u našem životu da ne mogu, a da me s vremena na vrijeme ne operu noni osjećaji od prije kada je nisam željela, kada sam bila čak i bijesna jer sam ostala s njom trudna. I jednostavno si ne mogu pomoći, a da ne osjetim poniznost i zahvalnost prema njoj. Njoj koja nam je donijela još samo malo više ljubavi u naše živote. 

I ne znam jesam li to samo ja takva ili je to slučaj sa svim neplaniranim trudnoćama, ali ono što ja osjećam prema njoj nije samo ljubav kakvu osjećam prema ostaloj svojoj djeci. Ne - to je nešto više - nešto veće - zahvalnost što nam je uopće došla u trenutku u kojem nisam ni znala da je toliko trebam.