SMRT Nikoll, dvoipolgodišnje djevojčice iz Nove Gradiške, tragedija je koja je duboko potresla cijelu Hrvatsku. Reakcije, kao ni emocije, i dalje se ne smiruju, a mnogi ne skrivaju kako smatraju da je ovo još jedan dokaz da ne treba imati povjerenja u sustav.

Čini se kao da svatko ima nešto za reći pa su tako i brojne odgojiteljice iz dječjih vrtića, koje se često nalaze na "prvoj liniji" i provode mnogo vremena s djecom, odlučile progovoriti o vlastitim iskustvima. Otkrile su kako su i same ponekad morale prijaviti nasilje u obitelji, kako su često sumnjale, ali nisu imale dokaze da se nad djecom vrši nasilje, kako postoje različiti oblici zanemarivanja.

Njihove ispovijesti su objavljene na Instagram profilu @odgojiteljnijeteta koji je nastao kao "inicijativa odgojitelja kao nositelja odgojno-obrazovnog procesa u predškolskim ustanovama".

Ovo su neke od njihovih priča:

"Kao odgojitelj, nagledala sam se svega. Roditelji ponekad nisu ni shvatili da im je dijete oprano i u opranoj odjeći, koju sam prala na ruke u vrtiću. Često smo rješavali buhe, svrab, uši, ali uglavnom smo od strane nadređenih dobivali naputke "pusti, nije tvoje", "ne miješaj se u obitelj", "ne diraj se u sveto trojstvo obitelji"... 

Imam i ja obitelj. Znam što je obitelj. No prava obitelji nisu i ne smiju biti ispred prava djeteta. Mnoge se stvari mogu riješiti, samo kada ljudi ne bi okretali glavu..." - Ana

"Radim u gradskom vrtiću i u svojoj sam skupini u dvije prilike od djece doznala da ih se kod kuće fizički kažnjava od strane nekih članova obitelji. Nisam na djeci primijetila fizičke tragove nasilja, ali sam kroz njihovo ponašanje primijetila posljedice toga. Po svojoj savjesti i odgovornosti odgajateljskog poziva kontaktirala sam našu stručnu službu, točnije psihologa koji je bio voljan za suradnju, razgovore s roditeljima i drugim članovima obitelji te djecom. Čak smo bili za opciju da se prijavi Centru, međutim tu nailazimo na "zid". Nadređeni ne odobravaju prijave Centru jer... bolje da se mi tu previše ne miješamo. Mi se upravo pribojavamo ovakvih situacija, kakva se dogodila djevojčici o kojoj danas svi sve znamo... da smo znali, a nismo reagirali." - A.

"Kada pokušate nešto prijaviti kako biste zaštitili dijete, nije rijetkost da uskoro budete optuženi za neko svoje postupanje. Ako se roditelj koji o djetetu ne skrbi kako treba, i kojem je prebacivanje odgovornosti poznata stvar, odluči na kaznenu prijavu protiv nas, zakonski bez puno priče, ostajemo bez posla. Na žalost nitko ne želi raditi s roditeljima, kojima se možda uz pravovremenu i intenzivnu edukaciju može pomoći. Isto tako, nitko ne štiti odgojitelja niti dijete nego se nastavlja krug prebacivanja odgovornosti. Opet smo mi odgojitelji u začaranom krugu. Dobivamo pogrešnu poruku. Prijaviti sumnju na nasilje znači biti uskoro okrivljen." - Ines.

"Puno mojih kolegica ne bi prijavilo zlostavljanje djeteta iz straha da roditelj kojeg se prijavi ne naudi djetetu. Čini se da sustav u trenutku kada i želimo pomoći zlostavljanom djetetu čini sve da nam to oteža ili čak onemogući." - Patricija

"Roditelji trogodišnjeg dječaka redovito kasne. Ostajem s njim izvan radnog vremena vrtića, gotovo svaki dan. Prema protokolu, moram obavijestiti ravnateljicu, što i činim. Prvih nekoliko puta ona samo "prima na znanje", zatim inzistiram da se uključi, nakon čega svakoga dana dolazi u vrtić i sa mnom dočekuje roditelje. Sat, sat i pol nakon zatvaranja vrtića dolaze roditelji. Njihova opravdanja besmislena su. Sat i pol nakon što sva djeca odu dugo je za trogodišnje dijete. Ono zna, osjeća. Zaboravljaju ga. Zapostavljaju. Postavljam pitanje, što dalje? Centar za socijalnu skrb? Ravnateljica me smiruje, nećemo reagirati, to je samo kašnjenje, nećemo roditeljima raditi probleme. Nećemo?! Kakav roditelj redovito zaboravlja dijete u vrtiću?? Što je sljedeće?" - Katarina

"Rekli su mi da ne dramim, vjerojatno nije riječ o zlostavljanju djeteta. Uostalom, kako bismo mi to mogli sigurno znati?! E pa ja sam znala. Nemojmo se lagati, mi smo educirani prepoznati. Prepoznala sam na djetetu traume, osjetila strah, povezala događaje, i prijavila. Prijavila sam stručnom timu, rekli su da se smirim. Prijavila sam ravnatelju, rekao je da pretjerujem. A onda sam sama prijavila Centru za socijalnu skrb, policiji, upravnom vijeću i pedijatru u našem gradu. Prijavila bih gdje god treba, pod cijenu svega, jer ne bih mogla živjeti da se djetetu nešto dogodi, a da sam ja šutjela!" - Željka.