NEVJEROJATNO je koliko se stvarnost promijenila jer ako pogledamo što smo mi to sve preživjeli, a današnjoj djeci ne dozvoljavamo ni pod razno, zaista se moramo zapitati jesmo li mi danas toliko ludi od panike ili je stvarno došlo to neko ludo vrijeme kada su stvari poput ovih postale nedopustive. I upitno je zapravo jesu li se stvari drastično pomaknule, promijenile ili smo danas samo nešto pametniji od naših roditelja? I je li zaista potrebno toliko dizati paniku oko nečega s čime mi i naši roditelji nismo ni u peti bili toliko (pre)opterećeni
 

Mislim, zamislite - dijete u 11.34 još nije došlo kući iz škole, a trebao je zvoniti već u 33 ili je ugazilo u hladni gradski potok da si rashladi noge za najveće žege. 
 

Vremena su se možda promijenila, iako zapravo nitko ne može točno dokazati koliko jer se na neke stvari nekada jednostavno nije obraćala toliko pažnja kao danas, i nisu se toliko pratile statistike kao danas, ali jako je zabavno to da smo mi uživali u stvarima koje su nam naši roditelji dozvoljavali, čak i poticali, na našu svesrdnu radost, a da bi baš mi baš iste te stvari danas zabranjivali svojoj djeci. I baš se zbog toga moramo pitati - Jesu li nas naši roditelji uopće voljeli kada su nam dozvoljavali stvari radi kojih mi danas upiremo prstom u roditelje i smatramo ih silno nepodobnima i toliko lošima da bi im najradije uzeli tu djecu i doživotno obilježili tetovažom na čelu - ova mama ne zaslužuje imati djecu jer ... 

Ok, neke stvari imaju smisla - ali da se baš moraju toliko žestoko kažnjavati, jer mi smo evidentno uz sve to preživjeli, e to je pitanje za raspravu. Ne - smije li se to danas, već - zašto se zbog nečeg takvog može stići čak i do zatvora?!  

 

O da. Danas kada listamo stare foto albume razvuče nam se osmjeh na sliku nas u peglici koju tata vozi po cesti, a mi bezbrižno virimo nezavezani na suvozačkom mjestu. I takva nam je uspomena silno draga, možemo u sjećanje prizvati i dah vjetra u našoj kosi, ali svom djetetu tako nešto nikada nećemo priuštiti. Jesu automobili danas brži i ima ih tri put (minimum) više nego prije, ali zato imaju i ABS i servo. I zapravo nijedan kulerski tata nikada nije svoje dijete (nas) prođirao autoputom na prednjem sjedalu, već uz ulicu-niz ulicu, pa ako doista odmjerimo sve zaove i prototivove - ne vidimo ustvari je li danas doista potrebno dizati toliko panike oko toga? Posebno kada se sjetimo u kakvim smo se sve pozama vozili odozada - ležećki što danas ne bi ni mogli proizvesti jer bi nam smetale autosjedalice. 
 

Naravno da nije dobro ni pomisliti da bi djetetu danas uvalili cigaretu u usta, ali kada se samo sjetimo kako se nekoć pušilo. Dimilo se svugdje, čak i u bolnicama, a dimili su svi - od trudnica do doktora. Jedini tko nisu dimili bili su oni koji pokušavaju prestati. 

Djeca su u školama, baš kao i danas, učila o opasnostima pasivnog pušenja, ali nitko za to nije mario jer nije ni bilo mjesta gdje da se sakrijemo od dima. Čak smo bili i vrlo aktivni sudionici tog čina jer čim smo naučili brojati postali smo oni koji su te cigarete i kupovali.

I nitko se nije žalio jer smo od kusura redovno uzeli malo za strip, lizu i tvrde bombone. A opet, imali smo puno manje karijesa nego današnja mala bagra. 

Igrališta su za slabiće 

Tko se vidio igrati na igralištima, i uz to na spravama koje su toliko sigurne da su predosadne, kada je bolje preskakati garaže i naopačke visjeti sa susjedove marelice. Baš s marelice, jer taj je susjed bio najopasniji. 

Uostalom, tko se vidio igrati kod igrališta koji je bio dostupan pogledu mame ili susjede s druge strane zgrade, kada je bilo mnogo zabavnije više vremena potrošiti u traganju za najopasnijom lokacijom za igru pa makar ona bila kilometrima udaljena od sigurnog gnijezda. Zamislite samo da se današnji roditelji moraju boriti s takvom odmazdom maloljetnih članova koje ne bi našli ni nakon 13 umreženih poziva paničnih majki iz svih dijelova naselja. I što je jako zabavno, nijedna takva odmazda, a bile su svakodnevne, nije završavala s većim brojem ozljeda od današnje djece koja često padaju kao kruške jer im nikada nije bilo dopušteno da nauče propisno pasti. 

Izgubljeni - nađeni 

Kakav je bio naš jedan dan ljetnih praznika? Iz kuće smo izašli još ujutro, za ručak smo uletjeli i izmaglili s natrpanim ustima da bi se opet pojavili kada je mrak već odavno pao, a mama se propisno odmorila bez našeg gnjavljenja. I nije nam smetalo ni plus 35, ni žega, nismo imali ni plastične boce s vodom, uvijek smo se negdje snašli. I opet izgubili. 

Gdje smo bili? Pa educirali smo se u našoj izmišljenoj ljetnoj školi gdje smo učili kako se hvataju žabe, koliko dugo je potrebno da se osuše mokre hlače, kako izgledaju ptičja gnjezda iz ptičje perspektive, od kakvih je sve materijala iz prirode moguće napraviti praćku i tako dalje i tako dalje. I najmanja nam je briga pritom bila koliko je sati, koliko je vani stupnjeva i brine li naša mama gdje smo po cijele dane. Ne zato što smo to pokušavali ignorirati već zato što roditelji od nas to nisu ni tražili ni spominjali. 

Nikada nisu pomislili da nas je netko oteo, da smo se utopili u potoku ili da bi zato što nismo dostupni njihovom oku i signalu odmah panično zvali razne službe. 

Uvijek smo sami sebe pronašli i doveli se kući. 

Imaš već sedam godina - brini se za sebe 

Znate li koje je bilo glavno obilježje djeteta koje je krenulo u školu, a da nije školska torba? Ma znate sigurno - pa prošli ste to! (ključ oko vrata) Dijete sa sedam godina ne samo da je imalo svoj vlastiti ključ da bi ga eventualno nekada mogao koristiti, već ga je koristio svaki dan jer je prije ili poslije škole bio prepušten sam sebi. Pretpostavljalo se da si dijete od sedam godina već zna samo uzeti jesti - odrezati/namazati kruh/salamu, skuhati hrenovke, ispeći jaja, podgrijati ručak (u zdjelici na peći, ne u mikrovalnoj), biti samo u kući nekoliko sati i naravno da se pritom pretpostavljalo da se tako veliki-mali ljudi osim o ručku znaju brinuti o sebi i kada je riječ o razmiricama s prijateljima. I zadaći naravno. Pa zadaća se pisala prije nego što se roditelji vrate kući jer čim su oni ušli, preletjeli pogledom naše knjige iza nas se već dizao ogroman oblak prašine dok smo se ispalili van na igru. 

Toliko smo bili odgovorni - sami sa sobom, bez ičije pomoći. A ako smo slučajno jedan dan ostali još koju minutu s roditeljima to je samo zato što smo se sa susjedovim klincima već pošteno izigrali - kod nas ili kod njih, nakon što smo svi zajedno napisali svoje zadaće. 

 

Sa 12 godina si sposoban biti dadilja 

Onaj tko je imao 12 godina bio je nadomak punoljetnosti i ne da je mogao već je morao čuvati i paziti na svu mlađariju u ulici. Neki su tu ulogu naslijedili već sa 10 i nisu se smatrali premladima za to. Naravno, nije im to baš ni bilo po volji jer su uvijek imali nešto za raditi (aktivno), ali tko im je bio kriv kada su im roditelji uvalili malu djecu na samo 15 minuta što se redovno produžilo na sat-dva. Nisu ni oni bili ludi - dok su radili nešto svoje kod nekog zanimljivog, mi smo dobili životnu priliku još malo diplomirati odgovornost. 

Krema za što? 

Danas su djeca od svibnja do kraja listopada natopljena kremom za sunčanje sa zaštitnim faktorom broj maksimum, iako na suncu provode tek sat-dva. Nekada je bilo obrnuto. Provodili smo vrijeme na suncu - maksimalno, a mazali se tek toliko da krema ostane na nama sat-dva. 

U redu - recimo da je ovo jedna od najvećih opasnosti koju smo u ovom tekstu spomenuli, pa se nećemo baš puno rugati današnjim roditeljima i djeci koja u mraku klimatizirane sobe svjetle od predebelog sloja preskupe kreme na kojoj od gomile znanstveno istaknutih činjenica jedva primjećujemo taj famozni faktor. Što je ujedno riječ koju poput kacige za bicikl, kao djeca nismo nikada čuli. 

Ali neka, ako su se vremena već promjenila dobro je vjerovati da se promijenilo i sunce. I tako, dok nam od sunca znanstveno prijete melanomi i tumori, takve čvrste dokaze baš i ne možemo naći za ostale spomenute primjere. Jer nitko od nas nema nikakve trajne posljedice tog nepodobnog vremena znanog kao osamdesete (i ranije).