NAČIN na koji komuniciramo sa svojom djecom vrlo je važan i utječe na razvoj djeteta, objašnjava psihologinja Sarah Conway. Osim toga, ona tvrdi da zdrava komunikacija roditelja i djeteta gradi zdrave, povezane odnose.

''Kada komuniciramo s empatijom i suosjećanjem, slušamo svoju djecu te pokazujemo podršku i razumijevanje, imamo priliku razviti dublje, jače odnose s njima. Međutim, mnogi od nas zapnu u beskorisnim obrascima komunikacije s djecom koji čine više štete nego koristi. Ali ako možemo promijeniti način na koji komuniciramo, možemo promijeniti i svoj odnos s njima'', dodaje psihologinja.

Kako objašnjava, postoje četiri velike pogreške u komunikaciji koje roditelji čine sa svojom djecom. Iako su te pogreške često potpuno nesvjesne, ostavljaju negativne posljedice na djetetovo samopouzdanje, razvoj, ali i na njegov cjelokupni odnos s roditeljem.

Osuđivanje

Osuđivanje se javlja kada stvarate pretpostavke o tome što znači ponašanje vašeg djeteta. Vi pripisujete vrijednost ponašanju i procjenjujete to ponašanje, obično kao dobro ili loše, objašnjava psihologinja.

''Problem s ovakvim načinom ponašanja je u tome što se značenje koje pripisujete djetetovom ponašanju temelji na vašoj vlastitoj interpretaciji situacije, a ono je subjektivno. To je samo vaše mišljenje. I malo je vjerojatno da će se vaše dijete složiti s njim. Zapravo, vaše će se dijete više nego vjerojatno osjećati kritiziranim zbog vaših komentara. I naravno, kada se osjećamo kritizirani, skloni smo se braniti, što može dovesti do svađe, ali i stvoriti nepovezanost između vas i djeteta.''

Okrivljavanje i/ili prebacivanje krivnje

Krivnja je prebacivanje i poricanje odgovornosti, a kada je u pitanju komunikacija s djecom, najveća greška koju Conway vidi u svojoj praksi jest da roditelji svoju djecu smatraju odgovornom za upravljanje svojim emocionalnim stanjem pa viču ili prebacuju krivnju na dijete. Isto tako, psihologinja naglašava da mnogi roditelji uopće nisu svjesni da to rade. Korištenje rečenica poput ''tako si zločest'', ''da si me samo saslušao prvi put, ne bih sad morao vikati'' česte su greške većine roditelja.

''Mnogi roditelji pokušavaju pomoći svojoj djeci da razumiju utjecaj svojih postupaka na druge. Vjeruju da ističući kako se oni ili drugi ljudi osjećaju zbog njihovog ponašanja, uče djecu empatiji. Ali ovo nije učinkoviti način poučavanja empatije. Naime, kad prijeđemo na jezik okrivljavanja, djeca ne osjećaju veću empatiju prema drugima. Jednostavno se osjećaju loše zbog sebe. Osjećaju se krivima, a krivnja ne vodi do empatije. Zapravo, krivnja često vodi u sram, što je suprotno od empatije. Ne možemo misliti na druge kada osjećamo sram'', upozorava Conway.

Posramljivanje

Mnogi roditelji često koriste posramljivanje djece da bi im pokušali dočarati kako njihovo loše ponašanje djeluje na druge, slično kao i okrivljavanje. Međutim, psihologinja navodi da je to još jedna od grešaka jer će se dijete samo osjećati nesigurno, loše i kao da s njima nešto nije u redu.

''Kada komuniciramo koristeći sram, naša djeca počnu misliti da su ona sama loša. Često koristimo komunikaciju temeljenu na sramu kada pokušavamo postaviti granice svojoj djeci, ali radimo suprotno. Problem s posramljivanjem je to što stvara isključenje i potpuni prekid odnosa roditelja s djetetom. Djeca koja osjećaju sram povući će se u sebe, mogla bi prestati reagirati, a čak i odbijati razgovor ili izbjegavati kontakt očima. To može dovesti do toga da se djeca osjećaju bezvrijedno, nevažno i nevoljeno'', govori Conway.

Zastrašivanje

I na kraju, postoji strah. Mnogi od nas odrasli su uz roditeljstvo temeljeno na strahu. Psihologinja ističe kako je važno upamtiti da se strah može prenijeti i verbalno i neverbalno. To može uključivati prijetnje, vikanje, ucjenjivanje i kažnjavanje, ali i neka suptilnija ponašanja poput ignoriranja ili izoliranja djeteta kada napravi nešto loše.

''Roditelji dijete često pošalju u njegovu sobu ili ga samo mrko promatraju. Problem sa strahom je to što djeca ne mogu učiti kada se boje. Kako bi bila dobra, djeca se moraju osjećati sigurno. Kada se djeca osjećaju nesigurno, racionalni, razmišljajući dio njihova mozga, područje odgovorno za učenje, isključuje se. Dakle, kada kažnjavamo, vičemo, prijetimo, postavljamo zahtjeve ili izoliramo djecu, ona ne znaju što učiniti sljedeći put. Ne razvijaju vještine samoregulacije koje su im potrebne za uspjeh u budućnosti'', objašnjava.