TRAVISU je u rukama zazvonio mobitel. Brojeve na ekranu zamijenilo je ime, a njemu su se oči raširile kada je vidio tko zove. “Trent?” S usana mu se oteo smiješak iznenađenja, a kad se javio, cijelim mu se licem razvukao osmijeh. “To je Trent!”

 

Uzdahnula sam i stisnula ga za ruku dok je pričao s njim. “Gdje si? Kako to misliš u Morganu? Bit ću tamo za sekundu, da se nisi mrdnuo s mjesta!”

 

Borila sam se da stignem Travisa jer je odmah pojurio preko kampusa. Kad smo stigli do Morgana, jedva sam disala. Trenton je preletio preko stuba i sudario se s nama.

 

“Isuse Kriste, buraz! Mislio sam da si pečen!” rekao je Trenton i zagrlio nas oboje tako da sam jedva disala.

 

“Šupčino!” odgurnuo ga je Travis. “Jebote, mislio sam da si mrtav! Čekao sam da vatrogasci tvoje spaljeno tijelo izvuku iz Keatona!”

 

Travis se na trenutak namrštio, zatim ga privukao u zagrljaj. Jednom rukom pipao je uokolo dok nije osjetio moju košulju pa je i mene privukao u zagrljaj. Nakon nekoliko trenutaka Travis je pustio Trentona, a mene je i dalje grlio. Trenton me pogledao s izrazom žaljenja. “Žao mi je, Abby. Uspaničio sam se.”

 

Odmahnula sam glavom. “Drago mi je da si dobro.”

 

“Ja? Bolje bi mi bilo da sam mrtav, nego da me Travis vidio kako izlazim iz one zgrade bez tebe. Pokušao sam te pronaći nakon što si otrčala, ali izgubio sam se i morao pronaći drugi put. Hodao sam zgradom u potrazi za prozorom, ali sam naletio na neke policajce pa su me oni izveli van. Skoro sam poludio ovdje dok sam čekao”, pričao je u dahu, prolazeći rukama kroz svoju kratku kosu.

Travis je obrisao moje obraze palčevima, zatim podigao svoju majicu i njome obrisao čađu sa svog lica.

 

“Ajmo odavde. Uskoro će posvuda biti policije.”

 

Nakon što je još jednom zagrlio brata, krenuli smo prema Americinoj hondi. Travis me gledao kako vežem sigurnosni pojas, zatim se namrštio kad sam opet zakašljala.

 

“Možda bih te trebao odvesti u bolnicu. Da te pregledaju.”

 

“Dobro sam”, rekla sam pa ispreplela svoje prste u njegovoj ruci. Pogledala sam na duboku porezotinu koju je imao na člancima. “Je li to od borbe ili od prozora?”

 

“Prozora”, odgovorio je pa namršetno pogledao moje krvave nokte.

 

“Spasio si mi život, znaš.”

 

Obrve su mu se skupile. “Nema šanse da bih izašao bez tebe.”

 

“Znala sam da ćeš doći”, rekla sam i stisnula mu ruku.

 

Držali smo se tako za ruke sve dok nismo stigli do stana. Kad sam pod tušem sa sebe ispirala pepeo i ljepljivu crvenu tekućinu, više nisam znala koja je čija krv. Srušila sam se u Travisov krevet, a smrad dima i nagorjele kože još mi je bio u nosnicama.

 

“Evo”, rekao je i dodao mi malu čašu u kojoj je bila zlatna tekućina. “Pomoći će ti da se opustiš.”

 

“Nisam umorna.”

 

I dalje me nutkao pićem. Oči su mu bile iscrpljene, krvave i teške. “Samo se pokušaj malo odmoriti, Golube.”

 

“Bojim se zatvoriti oči”, rekla sam pa uzela čašu i otpila. Uzeo je čašu, stavio je na noćni ormarić pa sjeo pokraj mene. Sjedili smo u tišini, puštajući da nestanu sjećanja na sate koji su iza nas. Čvrsto sam zatvorila oči, no pred očima su mi bile samo slike iz podruma i užasni, bolni vriskovi zatočenih. Nisam bila sigurna koliko će mi trebati da to zaboravim. I hoću li ikada. Travisove tople ruke izvukle su me iz te stvarne noćne more. “Puno je ljudi noćas poginulo.”

 

“Znam.”

 

“Do sutra nećemo znati koliko.”

 

“Trent i ja prošli smo pokraj grupe klinaca na putu van. Pitam se jesu li oni uspjeli. Djelovali su tako uplašeno...”

 

Osjećala sam kako mi se oči pune suzama, ali prije nego što su mi se počele slijevati niz obraze, Travis me čvrsto zagrlio. Odmah sam se osjećala zaštićeno, tako sjedinjena s njegovom kožom. Nekad me plašio taj osjećaj povezanosti, bliskosti, ali u ovom trenutku bila sam zahvalna što se mogu osjećati tako sigurnom nakon što sam doživjela traumu. Postojao je samo jedan razlog zbog kojeg sam se mogla tako osjećati uz njega.

 

Ja sam mu pripadala. Sad sam to znala. Bez ikakve sumnje, bez brige o tome što će drugi misliti i bez straha od grešaka ili posljedica. Nasmijala sam se na riječi koje sam mu željela reći.

 

“Travis?” rekla sam.

 

“Reci, draga”, prošaptao mi je u kosu. Istodobno su nam zazvonili telefoni, a ja sam mu dodala njegov dok sam se javljala na svoj.

 

“Abby...!” America je vrištala.

 

“Dobro sam, Mare. Svi smo dobro.”

 

“Sad smo čuli! Na svim je vijestima!”

 

Mogla sam čuti kako Travis objašnjava Shepleyju i pokušala sam smiriti Americu najbolje što sam mogla. Odgovarala sam na desetke njezinih pitanja, pokušavajući držati glas mirnim dok sam se prisjećala najstrašnijih trenutaka u svojem životu. Opustila sam se kad je Travis stavio svoje ruke na moje.

 

Činilo mi se kao da pričam nečiju tuđu priču, sad, dok sjedim u udobnom Travisovu stanu, milijunima kilometara daleko od noćne more koja nas je umalo stajala života. Kad sam ispričala što se dogodilo, America je briznula u plač. Bilo joj je jasno koliko smo bili blizu smrti.

 

“Počinjem se pakirati. Doći ćemo sutra, najranije što možemo”, šmrcnula je America.

 

“Mare, nemojte dolaziti ranije zbog nas. Dobro smo.”

 

“Moram te vidjeti. Moram te zagrliti i onda ću znati da je sve u redu.” I dalje je plakala.

 

“U redu smo. Možeš me zagrliti u petak.”

 

Šmrcnula je. “Volim te.”

 

“I ja tebe volim. Dobro se zabavite.”

 

Travis me pogledao pa prislonio čvrsto mobitel uz uho. “Bolje ti zagrli svoju djevojku, Shep. Zvuči uznemireno. Znam, čovječe, i ja... Vidimo se uskoro.”

 

Prekinula sam nekoliko sekundi prije Travisa i sjedili smo tako, u tišini, još nekoliko trenutaka. Još nismo bili u potpunosti svjesni što nam se dogodilo. Nakon nekoliko trenutaka Travis se naslonio na svoj jastuk i privukao me bliže k sebi.

 

“America je dobro?” pitao je, gledajući u strop.

 

“Uznemirena je, ali bit će u redu.”

 

“Drago mi je da danas nisu bili tamo.”

 

Stisnula sam zube. Nisam čak ni razmišljala o tome što se sve moglo dogoditi da nisu otišli k Shepleyjevim roditeljima. U glavi su mi se vraćale slike prestravljenih djevojaka u podrumu koje su se borile da iziđu van. Americine uplašene oči zamijenile su one bezimenih djevojaka u prostoriji. Osjećala sam da mi je zlo. Pred očima su mi bile slike njezine prekrasne plave kose kako je prljava i spaljena pokraj ostalih leševa koji su bili na livadi. “I meni”, rekla sam i zadrhtala.

 

“Žao mi je. Puno si propatila noćas. Ne trebam ti još otežavati.” “I ti si bio tamo, Trav.”

 

Šutio je nekoliko trenutaka, a upravo kad sam htjela progovoriti, duboko je uzdahnuo.

 

“Malokad se bojim”, rekao je konačno. “Prvi put sam se bojao onda kad sam se probudio, a ti više nisi bila pokraj mene. Nakon toga, bojao sam se kad si me ostavila nakon Vegasa. Sad sam se bojao kako ću tati morati reći da je Trent stradao u onoj zgradi. Ali, kad sam te vidio usred ognja u onom podrumu... bio sam prestravljen. Došao sam do vrata, bio sam nekoliko metara od izlaza, ali nisam mogao izaći.”

 

“Što to pričaš? Jesi poludio?” Gledala sam ga u oči.

 

“Nikad mi nije ništa u životu bilo toliko jasno kao ovo večeras. Okrenuo sam se i krenuo prema sobi u kojoj si bila. I našao sam te. Ništa drugo nije mi bilo važno. Nisam čak ni znao hoćemo li se spasiti ili ne. Samo sam želio biti s tobom, što god to značilo. Jedino čega se zaista bojim jest živjeti bez tebe, Golube.”

 

Nagnula sam se i nježno ga poljubila. Kad su nam se usne razdvojile, nasmijala sam se. “Onda se ne trebaš ničega bojati. Nas smo dvoje zauvijek.”

 

Uzdahnuo je. “Sve bih ponovno prošao, znaš. Ne bih mijenjao ni jednu sekundu ako to znači da ćemo opet biti tu, sada.”

 

Oči su mi bile teške i nekoliko sam puta uzdahnula. Pluća su mi prosvjedovala, još uvijek bolna od dima. Malo sam kašljala, zatim se opustila osjetivši Travisove tople usne na svom čelu. Njegova ruka milovala je moju vlažnu kosu, a mogla sam čuti kako mu srce lupa u prsima.

 

“To je to.” Uzdahnuo je.

 

“Što?”

 

“Trenutak. Kad te gledam dok spavaš... Taj mir na tvome licu. To je to. Nisam ga imao otkako mi je umrla majka. Ali sad, sad ga opet mogu osjetiti.”

 

Ponovno je duboko uzdahnuo i privukao me bliže. “Znao sam u trenutku kada sam te upoznao da je u tebi nešto što mi treba. Pokazalo se da to nije nešto samo vezano uz tebe. Nego da si to ti.”

Nasmijala sam se i stavila glavu na njegove grudi. “To smo mi, Trav. Ništa nema smisla ako nismo zajedno. Jesi to primijetio?”

 

“Primijetio? Pa ja ti to govorim cijelu godinu!” konačno se nasmijao. “To je sad i službeno. Fufice, borbe, prekid, Parker, Vegas...Pa čak i taj požar. Naša veza može sve izdržati.”

 

Podigla sam glavu i vidjela zadovoljstvo u njegovim očima. Bio je to izraz sličan onom miru koji sam vidjela u njegovim očima nakon što sam izgubila okladu i morala ostati s njim u stanu, nakon što sam mu prvi put rekla da ga volim, i jutro nakon plesa za Valentinovo. Bio je sličan, ali ipak drugačiji izraz. Ovaj put bio je apsolutno – trajan. Iz njegovih očiju nestao je oprez i zamijenilo ga je nepoljuljano povjerenje.

 

Prepoznala sam to povjerenje samo zato što su njegove oči zrcalile ono što sam i sama osjećala.

“A Vegas?” pitala sam.

 

Čelo mu se naboralo. Nije bio siguran što želim reći. “Da?”

 

“Jesi li razmišljao o povratku?”

 

Obrve su mu se skupile. “Mislim da to nije dobra ideja za mene.”

 

“A da odemo samo na jednu noć?”

 

Pogledao je okolo po sobi, zbunjen. “Na jednu noć?”

 

“Oženi me.” Izgovorila sam to bez imalo oklijevanja. Čak sam samu sebe iznenadila koliko su brzo i kako lako iz mene izišle te riječi.

 

Oduševljeno se nasmijao. “Kad?”

 

Slegnula sam ramenima.

 

“Možemo rezervirati let za sutra. Proljetni su praznici. Nemam ništa u planu za sutra. Ti?”

 

“Da te vidim sad, jel’ blefiraš ili ne.” Odmah se dohvatio telefona.

 

“American Airlines?” oprezno je pitao i pažljivo promatrao moje lice dok su ga prespajali. “Trebao bih dvije karte za Vegas, molim. Sutra. Hmm....” Pogledao me, kao da promatra hoću li se predomisliti.

 

“Dva dana, povratna. Što god imate.”

 

Odmarala sam bradu na njegovim prsima, čekajući da rezervira karte. Što sam ga dulje puštala da govori na telefonu, njegov je osmijeh postajao sve širi.

 

“Da... samo malo”, rekao je, pokazujući svoj novčanik. “Golube, dodaj mi karticu.”

 

I dalje je čekao moju reakciju. Sva sretna, nagnula sam se naprijed i izvukla njegovu kreditnu karticu iz novčanika. Travis je izdiktirao brojeve kartice agentu i pogledavao me svako malo. Kad je dao godinu isteka kartice i vidio da sam se namrštila, skupio je usne. “Hm, da, gospođo. Pokupit ćemo ih na šalteru. Hvala vam.”

 

Dodao mi je svoj telefon, odložila sam ga i stavila na noćni ormarić, čekajući da progovori.

 

“Čekaj. Upravo si me pitala da se oženim s tobom”, rekao je u nevjerici, još očekujući da ću priznati kako je riječ o šali.

 

“Znam.”

 

“Ovo je bilo za stvarno, znaš. Upravo sam rezervirao dvije karte za Vegas, sutra za podne. Što bi značilo da se sutra navečer ženimo.”

 

“Hvala.”

 

Oči su mu se skupile. “Kad nam u ponedjeljak počne nastava, ti ćeš biti gospođa Maddox.”

 

“Oh...”

 

Travis je podignuo jednu obrvu. “Predomišljaš se?”

 

“Hm. Imat ću sljedeći tjedan dosta posla oko papirologije.” Lagano je kimnuo glavom, još uvijek u nevjerici.

 

“Sutra ćeš se udati za mene?”

 

Nasmijala sam se. “Aha.”

 

“Čekaj, ozbiljna si?”

 

“Aha.”

 

“Jebeno te volim!” zgrabio me za lice i zalijepio usne uz moje. “Toliko te volim, Golube”, šapnuo mi je, ne prestajući me ljubiti. “Samo se toga sjeti za pedeset godina kad te i dalje budem pobjeđivala u pokeru.” Nasmijala sam se tome, a on je pobjedonosno uzvratio: “Ako to znači šezdeset ili sedamdeset godina s tobom, dušo... imaš moje puno dopuštenje da pokažeš sve što znaš.”

 

Pogledala sam ga. “Zažalit ćeš zbog toga.”

 

“Kladim se da neću.”

 

Nasmijala sam se što sam opakije mogla. “Jesi li dovoljno uvjeren u to da bi se mogao kladiti u onaj blještavi motor koji je parkiran ispred kuće?”

 

Cijelo mu je lice poprimilo maloprijašnji izraz zezanja. “Uložit ću sve što imam. Nisam zažalio ni jedne jedine sekunde koju sam proveo s tobom, Golube. I nikada neću.”

 

Ispružila sam ruku i on ju je uzeo bez oklijevanja. Stisnuo ju je, privukao je usnama i nježno poljubio.

Soba je bila tiha, čuo se jedino zvuk njegovih usana kako miluju moju kožu, zatim i njegovi smireni udisaji.

 

“Abby Maddox...”, rekao je, a osmijeh mu je blistao na mjesečini.

 

Naslonila sam obraz na njegove gole grudi. “Travis i Abby Maddox. Lijepo zvuči.”

 

“Zvuči, da. A... što ćemo s prstenjem?” Namrštio se.

 

“Brinut ćemo o tome poslije.”

 

“Uh...” Pogledao me i čekao moju reakciju.

 

“Što?” pitala sam, osjećajući napetost.

 

“Samo, molim te, nemoj poludjeti.” Nervozno se promeškoljio i još me snažnije zagrlio.

 

“Ja sam se... Pobrinuo sam se za to. Za taj dio.”

 

“Koji dio?” pitala sam i podigla glavu kako bih mu vidjela lice. Gledao je u strop i uzdahnuo. “Ma, poludjet ćeš.”

 

“Travis...”

 

Namrštila sam se kad je izvukao jednu ruku i posegnuo za ladicom na noćnom ormariću. Nešto je tražio. Otpuhnula sam svoje vlažne šiške s lica. “Što? Kupio si kondome?”

 

Nasmijao se. “Ne, Golube.” Namrštio se dok je i dalje pretraživao dublje u ladici. Kad je pronašao ono što je tražio, pogled mu se vratio na moj. Gledao me u oči dok je otvarao malu kutiju koju je držao na tajnom mjestu.

 

Na svoje grudi stavio je malu kockastu ljubičastu kutiju.

 

“Što je to?” pitala sam.

 

“A što ti misliš?”

 

“U redu. Da preoblikujem pitanje. Kad si to kupio?”

 

Travis je udahnuo i dok je uzimao dah, kutijica se dizala s njegovim prsima i spuštala s izdisajem.

 

“Nedavno.”

 

“Trav...”

 

“Vidio sam ga i odmah znao gdje mu je mjesto. Na tvojem savršenom prstiću.”

 

“Jednog dana – kad?”

 

“Je li bitno?” pobunio se. Promeškoljio se od nelagode i to mi je bilo smiješno.

 

“Mogu li ga vidjeti?” nasmijala sam se. Odjednom sam osjetila vrtoglavicu.

 

Nasmijao mi se i pogledao kutiju. “Otvori je.”

 

Dodirnula sam je jednim prstom, osjećajući pod prstima fini baršun. Otvorila sam zlatnu kopčicu objema rukama polako otvarajući poklopac. Kad sam vidjela odbljesak, zatvorila sam kutijicu.

 

“Travis!” vrisnula sam.

 

“Znao sam da ćeš poludjeti”, rekao je i naglo se uspravio, stavljajući svoje ruke nad moje. Mogla sam osjetiti da nam je kutija između dlanova. Osjećala sam kao da je riječ o bombi koja bi svakog trenutka mogla eksplodirati.

 

Zatvorila sam oči i odmahnula glavom. “Jesi li ti poludio?”

 

“Sve znam. Znam na što misliš, ali morao sam. To je taj. To je Prsten. I vidio sam da je pravi. Jedini!”

 

Pogledala sam ga. Umjesto zabrinutih smeđih očiju koje sam očekivala, vidjela sam da je pun ponosa. Nježno je odmaknuo moje ruke s kutijice i otvorio poklopac, vadeći prsten. Veliki okrugli dijamant svijetlio je čak i na prigušenu svjetlu, hvatajući mjesečinu u svom odsjaju.

 

“To je... Bože... Nevjerojatan je”, prošaputala sam, a Travis je nježno uzeo moju lijevu ruku.

 

“Smijem li ti ga staviti na prst?” pitao me i oprezno pogledavao. Kad sam kimnula, skupio je usne, stavio mi prsten pa još neko vrijeme držao moju ruku u svojoj i gledao je. “Tek sad je čaroban.”

 

Oboje smo na trenutak tupo piljili u moju ruku, jednako zaprepašteni tim kontrastom velikog dijamanta i mojeg sitnog, tankog prsta. Uz taj veliki sjajni kamen prsten je s obje strane bio optočen i manjim dijamantima koji su bili poredani uz bijelo zlato.

 

“Mogao si za ovo kupiti automobil”, rekla sam ispod glasa. Nisam bila sposobna izreći išta drugo. Pogled mi je pratio Travisa, koji je moju ruku približio svojim usnama.

 

“Milijun sam puta zamišljao kako će izgledati na tvojoj ruci. Sad kada je tu...”

 

“Što?” nasmijala sam se i gledala kako nježno promatra moju ruku.

 

Pogledao me. “Mislio sam da će proći barem još pet slatkih godina prije nego što se budem ovako osjećao.”

 

“Vjeruj mi. Željela sam ovo koliko i ti. Samo imam super blefersku facu”, rekla sam mu i snažno ga poljubila.