TRAVIS mi je stiskao ruku, a ja sam zadržavala dah. Trudila sam se ne izgledati nervozno, međutim, kad sam se sva skupila, samo me stisnuo još čvršće. Prostorija u kojoj smo se nalazili bila je besprijekorna, ako se izuzme da je bijeli strop na nekim mjestima bio uništen tragovima vlage. Nije bilo nikakve strke, nikakva nereda. Sve je bilo na svom mjestu i valjda zbog toga nisam osjećala nemir zbog cijele te situacije. Odlučila sam. Napravit ću to.

 

“Dušo...”, rekao je Travis i namrštio se.

 

“Ja to mogu”, rekla sam više samoj sebi, gledajući u točke na stropu. Iz razmišljanja me prenuo njegov dodir, ali pokušavala sam i dalje ne djelovati napeto. Kad mi je mobitel počeo vibrirati, jasno sam u Travisovim očima mogla vidjeti zabrinutost.

 

“Golube”, htio mi je nešto reći, ali prekinula sam ga i odmahnula glavom.

 

“U redu je. Spremna sam.” Držala sam telefon dalje od uha i promeškoljila se, što od boli, što od toga što sam znala da slijede prodike.

 

“Ubit ću te, Abby Abernathy!” vikala je America. “Ubit ću te!”

 

“Formalno, sad sam Abby Maddox”, rekla sam joj i nasmiješila se svojem mužu.

 

“To nije pošteno!” cviljela je, a glas joj je bio sve manje bijesan. “Ja sam ti trebala biti djeveruša! Ja sam trebala ići s tobom da kupiš haljinu i organizirati ti djevojačku večer. Ja sam trebala uhvatiti tvoj buket!”



“Znam”, rekla sam i shvatila kako je Travisov osmijeh nestao kad sam se opet trznula.

 

“Ne moraš ovo činiti, znaš”, rekao mi je, a obrve su mu se zabrinuto skupile.

 

Stisnula sam njegove prste slobodnom rukom. “Znam.”

 

“Već si to rekla!” povikala je America.

 

“Nisam govorila tebi.”

 

“E, pa sad pričaš sa mnom”, vikala je. “Itekako sad pričaš sa mnom. Nikad neću prestati pričati o tome, čuješ li me? I nikad, ali nikada ti ovo neću oprostiti!”

 

“O, da, hoćeš.”

 

“Ti! Ti si...! Užasna si, Abby! Grozna si najbolja prijateljica!”

 

Smijala sam se, zbog čega se čovjek pokraj mene odmaknuo.

 

“Morate biti mirni, gospođo Maddox.”

 

“Žao mi je”, rekla sam.

 

“Tko je to?” pitala je America.

 

“To je Griffin.”

 

“Tko je dovraga Griffin? Da pogodim, pozvali ste potpune strance na svoju svadbu, ali ne i svoju najbolju prijateljicu?” Sa svakim novim pitanjem, glas joj je bio sve kreštaviji.

 

“Ne. On nije bio na našem vjenčanju”, rekla sam i uzdahnula.

 

I Travis je uzdahnuo i nervozno se promeškoljio u stolici, i dalje me čvrsto držeći za ruku.

 

“Ja bih trebala tako reagirati, daj, razmisli malo”, rekla sam mu, kroz bol.

 

“Oprosti. Mislim da ovo ne mogu izdržati”, rekao je, a glas mu je bio težak od nelagode. Opustio je ruku i gledao prema Griffinu.

 

“Daj, požuri malo...”

 

Griffin je odmahnuo glavom. “Ti si sav prekriven tetovažama, a ne možeš podnijeti da tvojoj curi napravim običan natpis. Bit ću gotov za trenutak, prijatelju.”

 

Travis se još više namrštio. “Žena. To mi je žena.”

 

America je uzdahnula kad je shvatila naš razgovor. “Čekaj, tetoviraš se? Što se to s tobom događa, Abby? Jesi u onom požaru udahnula neke otrovne pare?”

 

Pogledala sam svoj struk, crnu mrlju ispod kuka i nasmijala se.

 

“Trav ima moje ime na svojoj ruci.” Ponovno sam udahnula kad se zujanje nastavilo. Griffin je obrisao tintu s moje kože i nastavio raditi. Pričala sam kroz zube. “Mi smo oženjeni. I ja sam morala napraviti nešto slično.”

 

Travis je odmahnuo glavom. “Stvarno nisi morala.”

 

Stisnula sam oči. “Nemoj opet počinjati. Razgovarali smo o tome.”

 

America se nasmijala. “Ti si potpuno poludjela. Ideš u ludnicu čim dođeš doma.”

 

Zvučala je i dalje osorno i ogorčeno.

 

“Nije to baš toliko ludo. Volimo se. Zajedno smo živjeli gotovo cijelu godinu. Zašto ne?”

 

“Zato što ti je devetnaest godina, glupačo! Zato što si pobjegla i nisi rekla nikome i zato što ja nisam s tobom!” vikala je America.

 

“Žao mi je, Mare, moram ići. Vidimo se sutra, u redu?”

 

“Ne znam želim li te uopće vidjeti! Mislim da više nikad ne želim vidjeti Travisa!” otpuhnula je.

 

“Vidimo se sutra, Mare. Znam da ćeš htjeti vidjeti moj prsten.”

 

“I tvoju tetovažu”, rekla je i nasmijala se samoj sebi. Prekinula sam vezu i dodala mobitel Travisu. Zujanje se nastavilo, i ja sam se usredotočila na osjećaj žarenja koji je nestajao u onoj slatkoj sekundi kad bi majstor obrisao višak boje. Travis je stavio moj mobitel u džep, stisnuo moju ruku svojim rukama i naslonio čelo na moje.

 

“Jesi li bio ovako nervozan i kad si radio svoje tetovaže?” pitala sam ga, vidjevši zabrinuti izraz njegova lica. Uzdahnuo je, i činilo se da moju bol osjeća tisuću puta više nego ja.

 

“Pa... Ne baš. Ovo je drugačije. Ovo je puno, puno gore.”

 

“Gotovo!” rekao je Griffin. Očito mu je laknulo, baš kao i Travisu.

 

Zabacila sam glavu. “Hvala Bogu!”

 

“Hvala Bogu!” uzdahnuo je i Travis, gladeći me po ruci. Pogledala sam divne crne linije koje su se protezale po mojoj,još uvijek crvenoj i nadraženoj, koži. Pisalo je samo: GĐA MADOXX



“Vaaaau”, rekla sam i podigla se kako bih bolje vidjela svoju tetovažu.

 

Travisov namršten izraz lica odjednom je nestao. Zamijenio ga je pobjedonosni osmijeh. “Predivno je.”

 

Griffin je odmahnuo glavom. “Da sam zaradio samo dolar za svakog istetoviranog novog muža koji je doveo svoju ženu ovamo i podnio tetoviranje gore nego ona... pa... ne bih morao više nikad u životu nikoga tetovirati.”

 

“Reci mi samo koliko ti dugujem, pametnjakoviću”, promrmljao je Travis.

 

“Račun ti je na blagajni”, rekao je Griffin, kojeg je Travisova ljutnja očito zabavljala.

 

Pogledala sam po sobi koja je na zidovima imala ovješene postere s ilustracijama tetovaža pa opet na svoj novi ukras. Moje novo prezime sjalo je u gustim, elegantnim crnim slovima. Travis me gledao s ponosom, zatim pogledao na svoj vjenčani prsten od titana.

 

“Učinili smo to, dušo”, rekao je tiho. “Još uvijek ne mogu vjerovati da si mi žena.”

 

“Vjeruj”, rekla sam i nasmijala mu se.

 

Pomogao mi je da se podignem iz fotelje i ja sam se okrenula na svoju desnu stranu, svjesna svakog pokreta kojega sam činila, a zbog kojeg su mi se traperice trljale o golu kožu. Travis je izvukao novčanik i brzo potpisao račun prije nego što me povukao za ruku do taksija koji nas je čekao vani. Moj mobitel ponovno je zvonio i kad sam vidjela da je America, pustila sam ga da zvoni.

 

“Ona će i dalje inzistirati na tome da si ti ovo zakuhala, zar ne?” pitao me Travis i namrštio se.

 

“Smirit će se dvadeset četiri sata nakon što vidi slike. Tad će je proći.”

 

Travis me zločesto pogledao. “Jeste li sigurni u to, gospođo Maddox?”

 

“Hoćeš li me prestati zvati tako? Rekao si to već jedno stotinu puta otkako smo izašli iz kapelice.”

 

Odmahnuo je glavom dok mi je držao otvorena vrata taksija. “Prestat ću kad mi se sve slegne i kad shvatim da je ovo stvarno.”

 

“O, da. Stvarno je.” Pomaknula sam se u sredinu i napravila mu mjesta.

 

“Uspomene na prvu bračnu noć to dokazuju.”

 

Nagnuo se blizu mene, dodirujući nosom moju nježnu kožu na vratu dok nije stigao do mojeg uha. “O, to sigurno.”

 

“Jao...”, vrisnula sam kad se naslonio na moj zavoj.

 

“Oh, prokletstvo. Žao mi je, Golube.”

 

“Oprošteno ti je”, rekla sam sa smiješkom.

 

Vozili smo se prema aerodromu, držeći se za ruke i ja sam se smijala dok je Travis gledao u svoj vjenčani prsten. “Kad se vratimo u stan, mislim da ću konačno postati svjestan i da ću se tad prestati ponašati kao kreten.”

 

“Obećavaš?” nasmijala sam se.

 

Poljubio me u ruku pa je stavio u svoje krilo, držeći je između svojih dlanova. “Ne.”

 

Nasmijala sam se i stavila glavu na njegovo rame, sve dok taksi nije usporio ispred aerodroma. Moj je mobitel ponovno zvonio i ponovno je na ekranu bilo Americino ime.

 

“Neumorna je. Daj da ja s njom razgovaram”, rekao je Travis, uzimajući moj mobitel.

 

“Halo?” rekao je, čekajući na oštru reakciju s druge strane. Nasmijao se.

 

“Zato što sam ja njezin muž i mogu se javljati na njezin telefon.” Gledao me pa otvorio vrata taksija i pružio mi ruku. “Na aerodromu smo, America. Zašto nas ti i Shep ne biste pokupili pa možete vikati na nas putem do kuće? Da, cijelim putem. Stići ćemo oko tri sata. U redu, Mare. Vidimo se tada.”

 

Zadrhtao je od njezinih oštrih riječi i dodao mi telefon. “Nisi se šalila. Stvarno je ljuta.”

 

Platio je taksistu pa prebacio torbu preko ramena, a drugom rukom vukao moj kovčeg. Njegove su tetovirane ruke bile napete dok je vukao moju torbu, a slobodnom je rukom tražio moju.

 

“Ne mogu vjerovati kako si joj dao priliku da se dere na nas cijeli sat”, rekla sam mu dok smo ulazili u zgradu.

 

“Misliš li stvarno da ću joj dopustiti da urla na moju ženu?”

 

“Vidim da si se prilično sjedinio s tim izrazom.”

 

“Mislim kako je vrijeme da to priznam. Znao sam da ćeš biti moja žena od trenutka kad sam te upoznao. Neću ti lagati i reći da nisam čekao dan kad ću to moći i otvoreno izgovoriti... Hoću reći da te planiram i dalje zvati ženom i bilo bi ti bolje da se na to navikneš.” Rekao je to kao činjenicu, kao dobro uvježban govor.

 

Nasmijala sam se. “Ma, ne. Ne smeta mi.”

 

Gledao me krajičkom oka. “Ne?”

 

Odmahnula sam glavom i on me privukao k sebi i poljubio u obraz. “Dobro. Jer vjerojatno ću ti se popeti na vrh glave s tim sljedećih nekoliko mjeseci. Imaj razumijevanja.”

 

Pratila sam ga kroz hodnike, preko pokretnih stuba, i kroz sigurnosne provjere. Kad je Travis prošao kroz detektor metala, čulo se glasno pištanje. Kad ga je zaštitar zamolio da skine prsten, lice mu je postalo grubo.

 

“Čuvat ću ga, gospodine”, rekao je on. “Bit će to samo na trenutak.”

 

“Obećao sam joj da ga nikad neću skinuti”, procijedio je Travis kroz zube.

 

Zaštitar je samo ispružio svoj dlan. U očima mu se vidjelo kako nema osobito razumijevanja, niti ga ovo zabavlja.

 

Travis je nevoljko skinuo svoj prsten i lupio njime po stražarevu dlanu. Zatim je uzdahnuo i opet prošao kroz detektor metala. Više nije ništa pištalo, ali i dalje je bio bijesan. I ja sam skinula svoj prsten i pružila mu ga. Travisovo lice i dalje je bilo napeto, ali kad nam je dopušteno da prođemo, njegova su se ramena opustila.

 

“U redu je, zlato. Opet ti je na prstu”, rekla sam i nasmijala se njegovoj pretjeranoj reakciji.

Poljubio me u čelo i povukao k sebi. Krenuli smo prema našem terminalu. Kad sam konačno pogledala u ljude oko nas, pitala sam se je li očito da smo mladenci ili su samo primjetili smiješan izraz Travisova lica, koji je bio u kontrastu s njegovom obrijanom glavom, istetoviranim rukama i napetim mišićima.

 

Aerodrom je bio pun uzbuđenih turista, čulo se zviždanje i zvonjenje kockarskih strojeva i ljudi su se kretali u svim smjerovima. Nasmijala sam se mladom paru koji se držao za ruke, a izgledali su nervozni i uzbuđeni kao Travis i ja kad smo stigli. Nisam sumnjala da će otići odavde s istim pomiješanim osjećajima olakšanja i zbunjenosti kakve smo i mi osjećali.

 

Na terminalu sam prelistavala časopis i nježno dodirivala Travisovo koljeno koje se divlje treslo. Njegova se noga smirila i ja sam se nasmijala, gledajući i dalje u fotografije zvijezd . Bio je zbog nečeg nervozan, ali čekala sam da mi sam kaže, znajući da to sad rješava unutar sebe. Nakon nekoliko minuta ponovno je počeo lupati koljenom, ali ovaj je put prestao sâm te se polako uvukao u svoju stolicu.

 

“Golube?”

 

“Da?”

 

Prošlo je nekoliko trenutaka, a onda je uzdahnuo. “Ništa.” Vrijeme je brzo prolazilo i činilo se da smo tek sjeli kad je došao trenutak za ukrcavanje na naš let. Red se brzo stvorio i mi smo ustali, čekajući da pokažemo svoje ukrcajne karte i krenemo dugim hodnikom prema avionu koji će nas odvesti kući.

Travis se opirao. “Ne mogu se riješiti ovog osjećaja”, rekao je u pola daha.

 

“Na što misliš? Nekog lošeg osjećaja?” rekla sam, odjednom nervozna.

 

Okrenuo se prema meni s brigom u očima. “Imam taj neki ludi strah da ću se probuditi kad dođemo doma. Kao da ništa od ovoga nije stvarno.”

 

Zagrlila sam ga rukom oko struka, prolazeći po njegovim leđima. “I zbog toga si zabrinut?”

 

Pogledao je svoj zglob, a onda i svoj vjenčani prsten na lijevoj ruci. “Ne mogu se riješiti tog osjećaja da će taj balon puknuti, i da ću ležati sam u krevetu, želeći da si tu sa mnom.”

 

“Ne znam što ću s tobom, Trav! Ostavila sam nekoga zbog tebe, i to dvaput, pobjegla u Vegas s tobom, dvaput, doslovce s tobom bila u paklu i natrag, udala se za tebe i još istetovirala tvoje ime. Ponestaje mi ideja da ti dokažem kako sam tvoja.”

 

Lagano se nasmijao. “Volim kad to tako kažeš.”

 

“Da sam tvoja?” pitala sam. Podigla sam se na vrhove prstiju i poljubila ga u usta. “Ja. Sam. Tvoja. Gopođa Travisa Maddoxa. Sad i zauvijek.”

 

Njegov se osmijeh izgubio dok je gledao prema ukrcajnim vratima pa prema meni. “Zajebat ću nešto, Golube. Bit će ti dosta mojih sranja.”

 

Nasmijala sam se. “Već mi je dosta tvojih sranja, pa sam se svejedno udala za tebe.”



“Mislio sam kad se oženimo da ću se malo bolje osjećati i da će me proći taj strah da ću te izgubiti. Ali, sad se osjećam kao da, ako se ukrcamo u taj avion...”

 

“Travis? Volim te. Idemo doma.”

 

Obrve su mu se skupile. “Nećeš me ostaviti, je li tako? Čak i kad sam gnjavator?”

 

“Zaklela sam se pred Bogom – i Elvisom – da neću, zar ne?”

 

Malo se oraspoložio. “Ovo je zauvijek, zar ne?”

 

Jedan kraj usana mu se podigao. “Bi li se osjećao bolje da se okladimo?”

 

Drugi su nas putnici počeli zaobilaziti, premda polako, slušajući i gledajući naš smiješni razgovor. Kao i prije, bila sam itekako svjesna pogleda, ali sad je bilo drugačije. Jedino o čemu sam mogla razmišljati bilo je to da se spokoj vratio u Travisov pogled.

 

“Kakav bih ja muž bio da se kladim protiv vlastitog braka?”

 

Nasmijala sam se. “Glup. Zar nisi slušao svog tatu kad ti je rekao da se ne kladiš protiv mene?”

 

Podigao je obrve. “Znači, ti si sigurna, ha? Kladila bi se na to?”

 

Zagrlila sam ga oko vrata i nasmijala se. “Kladim se u svoje prvo dijete. Eto, koliko sam sigurna.”

 

Mir se opet vratio.

 

“Ne možeš biti toliko sigurna”, još je jednom ponovio, iako mu je ovaj put iz glasa nestalo napetosti.

 

Podigla sam obrvu.

 

“Hoćeš se kladiti?”