Foto: Privatne fotografije, Ilustracija Index

5:30 UJUTRO, sunce izlazi, a s njim i ja. Oduvijek sam bila jutarnji tip, ali nikada toliko da bih svako jutro dočekivala izlazak sunca. Na cestama nema nikoga, prerano je za sve, ali dok su ulice puste, dućani, restorani i ostale radnje zatvoreni, parkovi su puni ljudi! Što mladih, što starih. I svi oni odrađuju svoju jutarnju tjelovježbu. Brzo hodanje u pratnji četveronožnih ljubimaca, aerobic s prijateljicama iz kvarta, rastezanje, meditiranje, Tai Chi, trčanje, i druge razne vježbe koje vjerojatno potječu iz kineske kulture, jer ih ne znam prepoznati. Ponekad ne možeš naći mjesto u parku, ali svakodnevnim dolascima upoznaš ljude i nađeš svoje mjesto. Rutina odlazaka na spavanje rano i buđenja još ranije savršeno mi odgovara, kak' bi se reklo, preporodila sam se. Uhvatila sam ritam. Napokon! A zašto Tajvanci, a i mi stranci, vježbamo u parku? Zato što teretana nema na svakom uglu kao na zapadu. Nisu ni tako pristupačne za ono što nude, a ponuda je slaba, te treći razlog zato što većina teretana zahtjeva potpisivanje ugovora na godinu dana i mjesečno uplaćivanje njima je smiješno. Nekada se osjećam luda što uopće postavim pitanja koja su nama doma najnormalnija, dok se ovdje čude "europskom načinu" i gledaju me pogledom koji još uvijek nisam uspjela shvatiti. Nešto između "pravim se luda" i "smijem ti se u lice, a ti to ne razumiješ"? Nije ni bitno, na zraku je ionako ljepše.

Uvijek sam se čudila kako su Tajvanci, i stanovnici susjednih zemalja, i u odmaklim godinama toliko energični i fizički aktivni. Nije mala stvar imati 60 i više godina i dalje jahati na skuteru, raditi na tržnici ili u restoranu po cijele dane, baviti se unucima 24/7 itd., a oni djeluju kao da ne osjećaju ni trunku umora u svojim starim kostima i mišićima! Osim što su po prirodi smireni, vježbaju skoro svaki dan, makar 15 minuta, i jedu zdravije. Nećemo se lagati, ima i ovdje pretilih, mlađa djeca su sve veća i veća, ako govorimo o kilaži, ali za mene je tajvanska kuhinja, način prehrane, bio upravo ono što mi je trebalo. Zadnjih godinu dana u Dubaiju kile su počele ići gore, a želja za vježbanjem nije mogla biti niža. Od kako sam došla ovdje sve se to promijenilo - kile su se počele topiti bez truda i namjere i ponovno sam se pokrenula. Što je pridonijelo gubljenju težine? Nekoliko stvari. Prvo i osnovno manje porcije svega što bih jela. Već sam jednom pisala o tome kako su porcije ovdje taman onolike koliko ti treba. Jede se iz malih zdjelica i ono još bitnije, jede se štapićima! Jesti štapićima traje puno duže, to jest sporije pa pretpostavljam da moj mozak ima vremena obraditi informaciju o tome da sam sita s puno manjom porcijom, jer sam ju duže jela nego s velikom porcijom, koju sam utrpala u sebe vilicom i žlicom? U svakom slučaju, jedeš manje, sporije i češće.

Sljedeće su namirnice, koje se ovdje upotrebljavaju, a prije ih nisam koristila u kuhanju gotovo uopće ili ne tako često. Na primjer, đumbir. Dok prije nisam znala što bih s komadom tog korijena, osim skuhala čaj, sada ga koristim u svakom jelu i jedem na razne načine. Ako ste u mogućnosti nabaviti ukiseljeni đumbir, samo navalite, odličan je! Zeleni i crni čaj su također nešto što se tjeram piti, jer je nepristojno odbiti ponuđeno, pogotovo ako si u tuđem domu, a svatko ce ti uvijek ponuditi čaj. Dok bih ga prije pila samo dok sam bolesna, sada popijem barem jednu šalicu dnevno. Smanjene količine mesa i mliječnih proizvoda. Nije teško biti vegetarijanac, ali volim meso pa ga se ne želim odreći, iako ga ovdje puno manje jedem iz nekog razloga (možda zato što nije tako fino kao naše). Mliječni proizvodi su skupi, a i nemam potrebu za njima, kao što je to slučaj doma. Ne znam zašto, ali dok sam prije bila u stanju popiti i do litru mlijeka na dan, sada ta ista litra traje po tjedan dana. Krumpir je jako loš, bezbojan i bezukusan te ga nema u količinama na koje smo mi navikli pa ga puno manje i jedemo. Azijatima je riža što je nama krumpir. Kruh bez šećera, kao što sam već rekla, nije lako nabaviti pa se ni ne trudim, zbog čega ga automatski i manje jedem. S druge strane, količine voća i povrća koje pripremam i/ili pronalazim u restoranima, premašuju količinu istog koje sam prije mogla i htjela jesti.

O fast foodu da ne pričam, drugačijeg je okusa pa me ni Mekić koji, priznajem, volim, ne privlači ni najmanje, isto kao ni hrana s noćnih tržnica, koja je većinom pržena u dubokom ulju, zašećerena, neprimamljiva oku...

I zadnje, ne toliko očito, ali kada pogledam unazad 4 mjeseca ima smisla, jest dijeljenje hrane. Ne postoji moj i tvoj tanjur. Postoji nekoliko tanjura s različitim jelima na sredini stola, koja ćemo međusobno podijeliti, uzimajući porciju po porciju, u malu zdjelicu ispred sebe. Tofu, ulje avokada, klice, kinesko zelje (bok choy), limeta, svježi morski plodovi, papaja, kuhanje, a ne pečenje, wok,a ne duboko ulje... Sve su to sitnice koje nisam osjetila kao veliku promjenu, dok nisam počela primjećivati koliko se bolje i lakše osjećam, imam više energije, spavam bolje, i te kile dobivene među oblacima vraćaju se na staro.

I dok razmišljam o povratku doma, koji se sve više bliži, razmišljam i o prehrani. Koliko će teško biti odoljeti našoj finoj, kaloričnoj klopi iz bakinog lonca, a svejedno zadržati način prehrane i korištenje namirnica na koje sam se naučila zadnje 4 godine, a pogotovo protekla 4 mjeseca? Već se polako, mentalno, pripremam na odlazak i još bitnije na povratak kući. I dalje pomisao na to nije laka :).

Mnogi stranci koji žive na Tajvanu nekoliko godina, doma odlaze maksimalno jednom godišnje na mjesec dana. Ono što im najviše od Tajvana fali u tih mjesec dana izbivanja, barem većini njih, je upravo hrana! Zato se iskreno nadam da će s vremenom i u Hrvatskoj postati lakše i pristupačnije nabaviti azijske, ali i arapske namirnice, ako ništa drugo, barem ću se opskrbiti sitnim kuhinjskim pomagalima prije nego odem. Još jednom o hrani, ali što mogu kada ju toliko volim! Dobar vam tek, ako ste na gablecu i čitamo se idući ponedjeljak. Zadnji ponedjeljak sa mnom. Ponedjeljak kada ću se oprostiti od vas...

Pssst! Teine avanture pratite i dalje na njezinom blogu!