''Nikad Kurt Cobain ne bi bio tolika zvijezda i nikad šiparice cijelog svijeta ne bi lijepile njegove postere na zidove niti bi Nirvana bila tako velik bend da Frank Black iz Pixiesa nije bio tako prokleto starmal, debeo, ćelav i ružan'', jednom davno je izjavio jedan glazbeni novinar. I ma koliko god volio Nirvanu, ima neke brutalne istine u tome. A niti bi revolucionari, anarhisti i salonski ljevičari toliko prostituirali onu slavnu Cheovu fotografiju znanu kao Guerrillero Heroico Alberta Korde da je na njoj bio možda pretili Bakunjin, a ne zgodni roker Ernesto. I jebiga, to je tako.

 

Kao što je i istina da su Poljaci i na svjetskom prvenstvu 1974. i na svjetskom prvenstvu 1982. imali sjajne momčadi kakve vjerojatno nikad više neće imati, sa pregršt fantastičnih igrača, ali samo jednog pamte svi – Zbigniewa Bonieka.

 

 

Jer dok je ostatak momčadi, barem ako pričamo o Mundijalu u Španjolskoj 1982., izgledao kao skupina koja je upravo provela noć na dokovima nekog brodogradilišta u Gdanjsku slušajući antidržavne i revolucionarne parole Lecha Wallese, zabrinuto čekajući slom Solidarnosti te hoće li po njih doći milicija generala Wojcieha Jaruzelskog, Zbignew Boniek se po svemu isticao. Među tim svojim vidno nespektakularnim pojavama svojih suigrača isticao se i frajerskom fizionomijom, kicoškim stilom, ali i što je najvažnije igrom. 

 

 

Boniek, najbolji poljski igrač svih vremena bio je jedna od najvećih zvijezda Mundijala u Španjolskoj i i predvodnik druge sjajne generacije poljskih nogometaša koja je ponovila brončani uspjeh iz 1974 o kojem smo već u Odbrojavanju pisali. Rodio se u Bydgoszczu gdje je i započeo karijeru, a 1975 ju nastavlja u Widzewu iz Lodza. Nakon SP je otišao u veliki Juventus i postao je najveće zvijezda ''iza željezne zavjese'' koja je igrala na Zapadu.

 

Izvanrednog pregleda igre, odličnog driblinga i sjajnog udarca, Boniek je bio nositelj  igre reprezentacije, a u Juventusu je briljirao u tandemu sa Platinijem. S torinskim klubom je osvojio Kup europskih prvaka u onom tužnom i tragičnom meču na Heyselu protiv Liverpoola 1985. kad je baš na njemu napravljen jedanaesterac kojeg je poslije u pobjedu od 1:0 realizirao Platini te tri Kupa kupova i nekoliko prvenstava.

 

 

No vratimo se mi malo na taj turnir u Španjolskoj na kojem je Poljska jednostavno briljirala nastavljajući simfoniju iz Njemačke osam godina ranije koju je samo na trenutak pokvario sudnji dan nad Frankfurtom i tri dana predpotopskih kiša koje su bile dovoljne neizbježnom lukavcu Gerdu Mulleru da lošiju momčad dovede najprije u finale, a onda i na krov svijeta.

Poljska je bila smještena u izuzetno nezgodnu grupu zajedno sa Talijanima, Cubillasovim Peruom i do tada nepoznatim Kamerunom Rogera Mille.

 

U toj, toliko puta, barem na Apeninima opjevanoj skupini, samo je Poljska pregazila Peru sa 5:1, dok su svi ostali među sobom remizirali i samo na temelju gol razlike su Talijani prošli dalje ispred Kameruna (Italija je imala 3 boda i gol razliku 2:2, a Kamerun 3 boda i gol razliku 1:1), a što su dalje napravili, eh…

 

Poljaci su u posljednjem kolu jednostavno uništili Peru zabivši im pet komada, a posebno je dojmljiv bio onaj četvrti Buncola. Slavni Lato je povukao napad preko desne strane, ubacio u sredinu do Bonieka koju kroz noge propušta loptu do Buncula, ovaj ju prima te odigrava čarobni dupli pas s Boniekom koji ga petom izbacuje pred golmana Perua, a Buncol topovski zabija pod gredu. Zaista maestralno.

 

 

U nastavku natjecanja momčadi su bile podijeljene u četiri skupine od po tri momčadi, a prva je išla u polufinale. U skupinu 1 ždrijeb je  doveo Poljsku, Belgiju i SSSR. Poljaci su s nevjerojatnom lakoćom igranja ponizili Belgiju zabivši im tri gola, a hat-trick je postigao Boniek. Onaj prvi gol iz 4. minute spada u dragulje cijeloga turnira. Opet je sve krenula od fantastičnog Latoa koji je probio svog čuvara na desnoj strani ubacio prizemnu povratnu loptu na koju sa nekih 16 metara natrčava Boniek i zabija prekrasan gol.