Eurobasket u Ateni 1995. bilo je četvrto veliko natjecanje u nizu na kojem je nastupila hrvatska košarkaška reprezentacija. Na Igrama u Barceloni osvojili smo srebro, koje je ustvari bilo zlato, jer protivnik u finalu ionako nije bio s ove planete pa se veliko finale protiv najbolje momčadi u povijesti sporta smatralo maksimumom.

 

Poslije slavne i toliko puta opjevane Barcelone, a prije Atene, hrvatska košarka reprezentacija osvojila je dvije brončane medalje. Iz današnje perspektive, ti se dosezi čine se kao san, no onda su bili etiketirani kao neuspjesi. Prejaku momčad smo imali da bismo se zadovoljavali broncama. Novosel je glavom platio podbačaj u Munchenu 1993., Giergia u Torontu 1994. I zaista, možda ćemo zvučati razmaženo, nezahvalno, pomalo i bezobrazno, ali dojma smo da se dva ključna poraza u polufinalima protiv protiv prosječnih Rusa, kojima su daleko najbolji igrači bili nekakvi Babkov i Bazarevič nisu se smjeli dogoditi.

 

Nikako ne reprezentaciji za koju su igrali Kukoč, Rađa, Perasović, Komazec , Vranković… Međutim, hrvatska se košarka nikad u potpunosti nije oporavila od šoka koji ju je zadesio onog prokletog jutra sedmog lipnja 1993. kod mjesta Ingolstadta na autocesti Frankfurt – München.

 

 

U Atenu je hrvatska momčad došla snažna i jaka. Od Draženove smrti prošle su dvije godine, a njegov brat Aco, tadašnji izbornik reprezentacije u Grčku je poveo zaista respektabilan sastav u kojem su bili Kukoč, Rađa, Perasović, Komazec, Žurić… Momčad s jakim argumentima za zlato, jedinu medalju koja je još nedostajala hrvatskoj košarci.

 

 

Međutim, u Ateni je po prvi put nakon raspada bivše države zaigrala i reprezentacije SR Jugoslavije, predvođena Divcem, Paspaljem i Đorđevićem. Momčad prepuna zvijezda koja se nakon zbog rata nametnutih im sankcija željela po svaku cijenu pokazati u najboljem izdanju.

Krug apsolutno podjednakih favorita za medalju zatvarala je strahovito jaka reprezentacija Litve, sa Sabonisom, Marčulionisom, Kurtinaitisom, Karnišovasom i ostalim vedetama te baltičke zemlje.

 

 

Uoči prvenstva svi stručnjaci bili su jednoglasni u prognozama, medalje će između sebe podijeliti Hrvatska, Litva i SRJ, jedino je pod znakom pitanja bilo kako.

 

Igrači Ace Petrovića u turnir su ušli fantastično, uvjerljivije nego ikad prije. Slovenija je pobijeđena s osam razlike, Rusija sa šest, Španjolska s deset, Francuska s devet, dok su Finci i Turci razmontirani na proste faktore.

 

Četvrtfinale je izboreno s lakoćom, a tamo je Hrvatsku čekala jaka Italija i viza za Igre u Atlanti sljedeće godine. Fučka se trudio, no Kukoč je bio nezaustavljiv, a Stojko je skupio čak 16 skokova.

 

 

I onda veliko polufinale protiv moćne i super jake Litve, dok su drugo polufinale izborili SRJ i domaćin Grčka.

 

Od samog početka jasno je bilo da se ta utakmica nije mogla dobiti. Sabonis je radio što je god htio, kako pod svojim, tako i pod našim košem, a ruku su mu davali Marčulionis i sjajni mladi Arturas Karnišovas. Niti u jednom trenutku Hrvatska nije bila blizu preokretu i Litva je na kraju zasluženo slavila s 90:80.

 

 

Hrvatska je morala u borbu za broncu protiv domaćina, koji je uz veliku pomoć sudaca poražen od Jugoslavije. Treći put u nizu Hrvatska igra za broncu protiv Grčke i treći put je osvaja. Konačan rezultat bio je 73:68, a s 20 poena briljirao je Veljko Mršić.

 

 

Ipak, sve ono po čemu će se pamtiti ovo prvenstvo, odnosno po čemu će ono ostati duboko urezano u kolektivnu svijest ljudi s ovih prostora dogodilo se nakon završetka finalne utakmice u kojoj je nakon sramotne krađe američkog suca Georgea Tolivera (poslije se pričalo i pisalo da je amerikanca delegirao sam Bora Stanković, u to vrijeme alfa i omega FIBA-e) SRJ pobijedila Litvu s 96:90.

 

Utakmicu karijere odigrao je Sale Đorđević koji je postigao 41 poen, a od toga devet trica iz 12 pokušaja. Međutim, malo bi vrijedila nestvarna partija sadašnjeg izbornika Srbije da ključne poteze na utakmici nije povlačio američki sudac. U sjećanju ostaje prizor gorostasa Sabonisa kako plače jer ne vjeruje što im se događa te Marčulionisa koji svoje suigrače poziva da napuste parket prije kraja utakmice.

 

Ipak, utakmica je odigrana do kraja, i na red je stigla svečana ceremonija proglašenja pobjednika. I onda skandal nad skandalima, trenutak koji je obilježio cijeli turnir.

 

 

Hrvatski su reprezentativci primili medalje za treće mjesto, pozdravili gledatelje u prepunoj dvorani ''Mira i prijateljstva'' te sišli su postolja odbivši slušati himnu pod kojoj se još i u to vrijeme u Hrvatskoj i Bosni ubijalo.

 

Mnogi i dan danas kažu da je zbog tog nesportskog čina hrvatska košarka kažnjena te da je prokleta i da zbog toga traje suša medalja već punih 20 godina.

 

''Sišli su i nikad se više nisu popeli'', reći će neki.

 

No da cijela ova priča bude potpuna nazvali smo Dina Rađu i Acu Petrovića,  dvojicu ljudi koji su bili akteri tih atenskih događaja da s nama evociraju sjećanja na taj 2. srpnja 1995., ali i cijeli turnir.

 

''Mi, Srbi i Litva, što da vam kažem, bile su to tri vrhunske ekipe, daleko jače od bilo koje druge na tom turniru. Odigrali smo cijelo prvenstvo fantastično, no došao je taj jedan loš dan u polufinalu i Litva je zasluženo dobila. To je sport. Nekad neke utakmice koje si možda trebao izgubiti dobiješ, a neke koje si očekivao pobijediti izgubiš. Tolika je mala razlika bila u kvaliteti između te tri momčadi da su zaista nijanse odlučivale. Kažeš da smo to prvenstvo odigrali fantastično do te utakmice s Litvom? U redu, jesmo, ali mislim da smo igrali još bolje godinu dana ranije na Svjetskom prvenstvu u Torontu. Tamo smo se do polufinala s Rusima rugali sa svima, a onda nas je finala koštalo jedno očajno poluvrijeme. Gubili smo skoro 20 razlike, na kraju smo došli do koša minusa i nismo uspjeli. Kažem vam, sve je to sport'', rekao je nam je Rađa odmah na početku.

 

 

''Ma koji kompleksi, nismo mi imali nikakve komplekse. Nismo se mi bojali nikoga. No morate razumjeti da smo tih godina igrali u pomalo specifičnim uvjetima. Draženova smrt nas je dotukla i od nje se nikad u potpunosti nismo oporavili. Zatim, došle su na naplatu sve te silne godine paklenog tempa igranja i treniranja. Spomenuo si Atlantu 1996. Hoćeš da ti kažem tko je bio jedini i isključivi krivac za debakl tamo? Ja! Dino Rađa i nitko drugi. Došao sam polomljen. Koljena su mi bila u stravičnom stanju. Nisam mogao stajati na nogama, a kamoli trenirati i igrati. Čak sam tražio da pokušam samo igrati na svježinu, bez treninga, ali nije išlo. A bio sam stožerni igrač. To je bio razlog, a ne neki kompleksi od Litve.''

 

 

''To su stvari o kojima danas nema smisla razgovarati. Bila su to neka sasvim druga, nenormalna vremena, znaš i sam o čemu pričam i na što mislim. Pola zemlje nam je bilo okupirano. Sad kad zavrtim film u glavi, znam da je to bio nesportski čin, da ta reakcija nije bila primjerena, no što da sad radim, vrijeme ne mogu vratiti.''

 

Aleksandar Petrović, izbornik koji je Hrvatsku vodio do njene četvrte medalje u nizu i nažalost posljednje kaže:

 

''Hrvatska, Jugoslavija i Litva. Tri mega momčadi. Da je raspored medalja bio drugačiji ne bi bilo nezasluženo. Odigrali smo zaista odličan turnir. S lakoćom smo se prošetali kroz grupu, a u ključnoj utakmici u četvrtfinalu lagano smo pobijedili Talijane i izborili vizu za Olimpijske igre u Atlanti. 

 

U polufinalu jednostavno nismo imali recept za Sabonisa i Karnišovasa. Bio je to veliki sraz dvije velike momčadi, koji je nažalost otišao na njihovu stranu. No, moram ovo reći, posebno me oduševila reakcija igrača u utakmici za treće mjesto. Igraš protiv nabrijanih Grka u njihovoj dvorani, ti imaš silne medalje, a oni su godinama bez, a pritom si ostao bez Kukoča i Rađe.

 

Fantastično su priliku iskoristili mladi igrači, koji do tada nisu imali neku minutažu, poput Ivice Žurića i Veljka Mršića. A onda to finale u kojem je sudac Toliver brutalno pokrao Litvance zbog čega je cijela dvorana navijala protiv Srbije.

 

I silazak s postolja. Što da vam kažem, bila je to 1995., pola države je i dalje bilo okupirano, bilo je to mjesec dana prije Oluje, a stravični zločini i dalje su se događali u Bosni. Atmosfera je bila ekstremno naelektrizirana i vodstvo Saveza dobilo je sugestiju iz državnog vrha da čim primimo medalje da siđemo s podija i izbjegnemo slušati njihovu himnu.''

 

 

''Moguće, ali doista ne znam sa sigurnošću. Pitajte Mirka (Novosela op. a.), on je cijelo vrijeme bio na linku s državnim vrhom. Nama je samo priopćena odluka i mi smo je prihvatili.''

 

 

''Sad? Naravno da ne smatram. Bila je to velika pogreška, no lako je sad pričati, stavite se u ondašnji okvir. Sport treba strogo odvojiti od politike, no onda je nažalost to bilo nemoguće.''