Ulaznica za Srbiju: Zbog nje sam 1999. zamalo umro i odbio prodati je za 250 gastarbajterskih maraka
Foto: hrnogomet.com
"Foto: Autorova kolekcija" nažalost ne može stajati ispod skena ove ulaznice, jer majka potpisnika teksta ni nakon višesatne potrage i uz telefonsko navođenje, nije u njegovoj dječjoj sobi pronašla kartu za "sjever" Maksimira s navedene utakmice, za koju on zna da je tamo. O potvrdi vlastite kalvarije u redu za ulaznice, uspješnoj kupnji iste i prisustvu meču, ima nekoliko svjedoka.
"MOLIM TE! Evo, 250 maraka za kartu, samo zbog ove utakmice sam došao iz Melbournea!" naizmjenično je između tada novog sjevera i zapada Maksimira, skupljao i širio ruke vremešni domoljub iz naše prekoocenske županije Victorie, nudeći mi pravo bogatstvo za "dragocjeni komadić papira".
> Pripremite deke i vreće za spavanje: Počinje lov na ulaznice za Srbiju
Znam da je to bilo "užasno puno" para, ali pogledom u tečajni vremeplov, konkretno saznajem kako je to u jesen 1999. bilo 1000 kuna, više od trećine prosječne hrvatske plaće, koja je za listopad te godine iznosila 2800 kuna.
Ne dam "Hrvatsku" za Judine škude!
Dakle, kao da vam danas, kada nam je "duplo bolje" (prosječna plaća u siječnju 2013. iznosi 5680 kn), prekooceanski domoljub ponudi oko 1900 kuna i još k tome u čvrstoj valuti, kako bi, umjesto na grbavom Maksimiru, kartu pogledali u toplini doma, a na televiziji k tome imaju i usporene snimke, pa možete vidjeti jel nas Garcia Aranda "pokrao", kada nije vidio da je Šukerov udarac glavom završio u "srpskom" golu Crnogorca Kralja.
Međutim, od mene je dobio vrlo kratko i odrješito "Ne!" Nije mi padalo na pamet bez borbe i za šaku škuda (kako je uz obavezni dodatak "Judinih") govorio tadašnji predsjednik države, prepustiti nešto tako "neprocjenjivo", iako su mom preskromnom studentskom budžetu iznosi poput onog kojeg sam upravo odbio, bili žešći "es-ef" od tada aktualne druge (zapravo prve) trilogije Ratova zvijezda.
Gdje ste vi bili 1999.?
Nisam ga "odjebao" zato što bih se uzimanjem love i prepuštanjem karte osjećao kao da sam izdao "Hrvatsku", "repku", jer od tih navijačkih dječjih bolesti još par godina prije 1999. sam se uspješno i zauvijek izliječio, nego zato što sam, kao i ostalih par tisuća par dana ranije, "pišao krv" kako bi te subote bio na sjeveru Maksimira i gledao naravno, pobjedu.
I to po mogućnosti reprizu trijumfa nad Irskom, kojem sam mjesec dana ranije svjedočio s istoka tog stadiona. Znači, istek 90. minute, Kovačeva stotinjak metara duga dijagonala i onda naravno, Šukerova lopta koja se koprca u mreži, a Mihajlović i kompanija u očaju po travi na kojoj je, kako mitologija kaže "počeo rat protiv njih".
Srbija na Maksimiru danas, u odnosu na onu od prije 14 godina? Kao da igramo protiv Luksemburga
Od prokletog rata te 1999. nismo bili daleko odmakli, "Mirna reintegracija" Podunavlja tek je zapravo započinjala, a srpska okupacija tog, najrazrušenijeg dijela Hrvatske, završavala vraćanjem u "ustavno-pravni" poredak matice, tako da je jedina utakmica višeg rizika od ove, bila ona Dinamova protiv Partizana, u ljeto 1997.
Srbija koja nas čeka za mjesec dana, koliko god bila organizacijski i sigurnosno zahtjevna, ne može se usporediti sa "Srbijom" (jer pod imenom SR Jugoslavija igrali su i Crnogorci) o kojoj je ovdje riječ. Dok se sada navijači do prodajnih mjesta spremaju zbog prestiža, tada se na utakmicu išlo kao na "nastavak rata drugim sredstvima", da još malo citiramo onoga koji je tada zemljom manje vedrio, a više oblačio.
Hrvatska danas, u odnosu na onu od prije 14 godina? Tada za Srbiju nisu spremali žuja i konzum, nego državna dalekovidnica i ratna budnica
Uzmite u obzir da su gotovo svi mediji u zemlji bili pod kontrolom režima kojem je tinjanje domoljubne vatrice na žaru ratničke retorike itekako pasalo. Spremali su se izbori koje će HDZ nakon 10 godina izgubiti, a Tuđman je bio na umoru.
Ili da prevedemo na današnji jezik: Svi mediji sada su pod kontrolom par korporacija, koje vas na Srbe vabe bljutavom razvodnjenom navijačkom pivom, čipsom, jogurtom i zastavicom, a tada, prije 14 godina nije bilo tih tričarija, samo Vukovar i Čavoglave. Sada imate jasniju sliku u kakvoj smo se atmosferi spremali na kampiranje ispred Maksimira za ulaznice, samo nekoliko dana prije "sudbinskog" dvoboja protiv "njih".
Ulaznica za Srbiju u Zagrebu bila je skuplja u poratnoj, nego u današnjoj "EU" Hrvatskoj!
Vrlo je važno napomenuti još dvije velike razliku u predigri za "današnje" i "ondašnje" Srbe: Iako je to teško zamisliti, standard u toj Hrvatskoj bio je gori nego danas, što smo potkrijepili brojkama, ali kao što vidite, ulaznica za istok, koštala je prije 14 godina čak 30 kuna više nego za aktualnu utakmicu protiv Srbije!
Drugo: Dok od 9 sati karte za utakmicu koja se igra za mjesec dana, možete kupiti na 26 prodajnih mjesta širom Hrvatske i putem interneta, tada su se nade i čežnje cjelokupnog navijačkog puka slile na jednu šugavu i odavno za rušenje spremnu popucalu kućicu pokraj južnog parkinga Maksimira.
Cijela Hrvatska pijana i željna ulaznica nagurala se na jedino prodajno mjesto: Oronulu kućicu iza maksimirskog juga!
Kada je nas nekoliko tamo došlo večer prije početka prodaje ulaznica, na platou ispred kućica već je bilo oko tisuću ljudi. Brojka je stalno rasla, ali s njom ne toliko atmosfera, koliko alkoholiziranost prisutnih, spremnih na sve kako bi došli do karata, a za početak su se pripremili na pijanstvo i noćenje na otvorenom.
Paralelno s brojem navijača i maligana, rasla je brojnost i specijalaca, tada posebno nabrijanih na navijače. Svaka ekipica imala je barem bocu žeste, vina ili kištru piva, koje su se praznile velikom brzinom. Na nesreću, obližnji kiosci i dućani nudili su mogućnost popune zaliha, što je dakako obilno i napravljeno.
Dolazak zore nije donio samo užasan mamurluk i bol u bubrezima i rebrima zbog spavanja na hladnom asfaltu i betonu, nego i bockanje pendrecima po tim dijelovima tijela, te konjsko glasanje: Policijska konjica odlučila nas je stjerati u tor, odnosno prostor otprilike veličine nogometnog igrališta na kojem su se izležavali navijači, srezati na otprilike duplo manji.
U zoru nas na asfaltu bude policijski pendreci i konj
Naravno da taj pokušaj nije prošao bez otpora, pa samim tim ni policijske "reakcije", ali sila navijače ne voli, pa smo se uskoro našli stiješnjeni uz ogradu ispred kućica, a policajci su nas još i dodatno pritisnuli i okružili pokretnim ogradama. Podsjećam, tek je svitalo, a prodaja karata počinje u 10.
Naravno da više nije postojala mogućnost formiranja bilo kakvog reda za karte, jer kružna enklava zgnječenih tijela nije imala kamo. Večer i noć prije svi smo ponosno pristizali s desecima litara alkohola, ali nitko nije bio toliko mudar da ponese vodu, jer tko bi očekivao išta osim dobrog provoda?
Stjerani u tor, navijači i navijačice povraćaju i padaju u nesvijest, ali "nema predaje"!
Alkohol je "uzeo danak", ljudi su bez zraka i prikliješteni počeli povraćati, a uskoro i padati u nesvijest. Sjećam se (čini mi se) "Žitnjakove" trgovine, koju sam iz tog geta čeznutljivo gledao, iako je bila samo preko puta ceste. Nije bilo šanse otići tamo po vodu, jer me policajci neće pustiti natrag u "tor", trebalo je izdržati kalvariju do početka prodaje karata, koje "kreću" za par sati, na samo dva prozorčića!
One koji više nisu mogli, onesviještene ili potpuno dezorijentirane smo rukama preko glava prenijeli van "okruženja", ali policajci nisu pokazali želju da im pomognu ili pozovu hitnu.
Svi u tom ogorčenom, smrdljivom i stiješnjenom klupku, bili smo neopisivo žedni, ali iako je barem stotinjak ljudi odustalo i jedva izašlo van, većina ostalih nije se predavala, nego su bijesni i nemoćni, čekali. Međutim, kao da sve ove nevolje nisu dovoljne, prodaja karata kasnila je barem pola sata.
Nedoživljena žeđ i glas iz groba, koji tetama na blagajni govori "Kuurveee..kuurveee"
Kada su se konačno dvije tete biljetarke pojavile s policijskom pratnjom, užasnutog izraza lica morale su slušati kako im sada već potpuno sumanuto mnoštvo, glasom iz groba, jer to od iscrpljenosti i nemoći nije moglo biti "skandiranje", dovikuje "Kuurveee..kuurveee". Sjećam se da mi je to bilo toliko nadrealno, da sam se čak malo i nasmijao, iako tu baš ništa nije bilo smiješno.
Kako čovjek uvijek sam sebe iznenadi unutarnjom snagom, tako je tada ta gomila prignječenih i naizgled dokrajčenih, krenula u grozničavo guranje kako bi se probilo do karata, što je vjerojatno bilo iznimno smiješno policajcima koji su sve to nadgledali. Što je najgore, mnogi koji su prošli cijelu ovu golgotu, do karata nisu uspjeli doći.
Moji prijatelji i ja jesmo, nakon čega sam prešao cestu i u dućanu kupio litar i pol mineralne. Popio sam je "na eks" i zatim iskapio još jednu bocu. Nikad u životu nisam bio toliko žedan, niti sam ikad u tako malo vremena popio toliko tekućine.
Utakmica mi je završila kada sam osvojio kartu, koju na ulazu na novi sjever nisu niti otrgnuli
Eto, to mi je prva asocijacija na "Srbiju na Maksimiru". Ne da mi na kraju, od tih silnih mjera osiguranja nisu niti otrgnuli kartu ili me pretresli na ulazu na sjever. Nije mi bitno ni što sudac Šukeru nije priznao zgoditak, baš na sjeverni gol ispod nas, kada smo tako lijepo "vidjeli" da je lopta bila unutra, kao ni što je Batica Mirković dobio crveni jer je Jarnija ulovio za jaja.
"U pičku materinu, trebamo li se i pred Srbima sramotiti?!": Branko Uvodić i "glazbeno-scenski spektakl" na poluvremenu
Od događaja na terenu najbolje pamtim blamažu s poluvremena, kada je na centru Branko Uvodić, valjda kao demonstraciju hrvatske uljudbe neuljuđenim bizantincima, održao mini izdanje "glazbeno-scenskog spektakla" Lijepom našom, na što se jedan susjed na tribini ulovio za glavu i rekao: "U pičku materinu, trebamo li se i pred Srbima sramotiti?!"
Osramotili bi se da smo ih pobijedili i otišli na Euro (završilo je 2:2, Hrvatska, aktualna treća na svijetu, okončala je kvalifikacije kao treća u skupini), gdje je upravo ova Srbija, u četvrtfinalu od suorganizatora Nizozemske fasovala 1:6. Ne bi se bolje proveli, jer Ćirina Hrvatska, kao i ona Tuđmanova, bila je odavno pročitana knjiga.
Nikad mi nije bilo žao što nisam uzeo onih 250 dojč maraka, ispočetka jer sam lagao sam sebi da sam sudjelovao u povijesnom događaju, a kasnije jer sam shvatio kako je to zapravo istina.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati