Antonio Plazibat za Index: Jake Paul ubija, ni ne očekujem da zarađujem kao on
IAKO je MMA danas puno popularniji, kako globalno tako i u Hrvatskoj, mnogi naši današnji borci inspiraciju crpe iz Mirka Filipovića i pokojnog Branka Cikatića, koji se jesu okušali u MMA-u, ali su prvenstveno bili legende kikboksa.
Najelitniji predstavnik tog sporta u Hrvatskoj danas 27-godišnji je Solinjanin Antonio Plazibat, koji je proteklog vikenda u Nizozemskoj ostvario pobjedu karijere nad Benjaminom Adegbuyijem, kojeg je nokautirao u drugoj rundi.
Trebao se boriti s Jamesom McSweeneyem, ali zbog otkaza Alistaira Overeema u glavnoj borbi došlo je do pretumbacija u cijelom cardu i pred našim se borcem našao daleko opasniji protivnik. No, Plazibat je zgrabio priliku i sad ga samo jedna borba dijeli od napada na teškaški pojas organizacije Glory, iako je moguće da mu već iduća bude s prvakom Ricom Verhoevenom.
Plazibat u kikboksačkoj karijeri ima 20 pobjeda i četiri poraza, a 2017. je osvojio prestižni turnir K-1 Grand Prix, koji je nekoć proslavio Cikatića i Cro Copa. Prije tri godine preselio se u Nizozemsku i počeo raditi s Mikeom Passenierom, trenerom i vlasnikom čuvenog Mike's Gyma, u kojem su radili brojni šampioni ovog sporta.
Osim u ringu, Plazibat je uspješan i kao youtuber, redovito snima i na svom kanalu objavljuje videe iz života i s treninga, a prati ga više od 40.000 ljudi. S obzirom na iskustvo u ta dva polja, bio je idealan član panel diskusije u zagrebačkom WESPA Spacesu na temu "Mogu li youtuberi promijeniti svijet sporta nabolje?", a nakon nje porazgovarali smo s njim o pobjedi prošlog vikenda, kikboksu, YouTubeu i njegovom boksačkom kralju Jakeu Paulu, strpljivo čekajući da ispuni brojne zahtjeve fanova za fotografiranjem, ali i snimanjem videoporuka njihovim prijateljima, djevojkama...
Je li ti pobjeda nad Adegbuyijem najveća u karijeri?
Sigurno, zadnjih 7-8 borbi on je gatekeeper za titulu, pobijedio je sve osim Rica, u zadnjih osam borbi ima sedam pobjeda, osvojio je triput turnir u Gloryju, učinio je sve u tom svijetu osim osvojio titulu. A za nju mu fali malo, sve radi vrhunski, ali ni u čemu nije izvrstan. Da ima malo bolji boks, bio bi prvak, da noge malo bolje radi, bio bi prvak, da je malo bolji u klinču, bio bi prvak. Svugdje mu samo fali malo, zato je uvijek u vrhu, a ne može biti izazivač. Ovaj moj nokaut, bez zajebancije, mislim da treba dobro odmoriti glavu godinu dana, jer ako se odmah bude vraćao i brzo imao novi meč, mislim da mu je brada gotova. Mislim da se nakon onakve borbe mora dobro oporaviti. Ali možda sam u krivu, možda mu u sljedećem meču bude sve najnormalnije.
Je li te promjena protivnika u zadnji čas jako poremetila?
Alistair Overeem je otkazao protiv Rica Verhoevena, onda je Jamal Ben Saddik uletio kao revanš jer su se već dvaput borili. Jedanput je pobijedio Rico, jedanput Jamal, ali davno. Overeem je otpao, a trebalo ga je zamijeniti veliko ime jer je priredba bila na stadionu. Na kraju se protiv mog prvotnog protivnika McSweeneya borio Goktan Saki, kojem je to bio povratnički meč. Meni je borba protiv McSweeneya bila nagrada od Gloryja što sam nokautirao Khbabeza, kao, evo ti sada jedan da ga nokautiraš, malo ćemo te hajpat', dobit ćeš pare, budi sretan. Saki je upao protiv McSweeneya, a u svim tim promjenama Adegbuyi je ostao prazan, ponudili su ga meni. Ali čim sam saznao kakav je card, komentirao sam s trenerom kako je lako moguće da se ja na kraju borim s Adegbuyijem. Tako da pripreme nisam radio samo za McSweeneya, nego što god, kako god, samo da budem što je moguće spremniji. Malo smo taktiku promijenili i to je sve. Mislim da sam najbolji, želim to dokazati svima i nije me briga protiv koga se borim. Možeš mi reći dan ranije, pogledat ću par njegovih borbi, već sve te borce znam u dušu, sve sam ih proučio i imam u glavi taktiku za bilo koga od njih. A svakako bih se borio s njim, prije ili poslije. Da nisam sada, vjerojatno bih se borio s njim u veljači.
Jesu li ovakve potpune pretumbacije carda uobičajene u kikboksu?
Nije uobičajeno. Da sam ja odbio, Adegbuyi bi ostao prazan ili bi mu pronašli drugog protivnika. Saki se ne bi vratio sad, nego tek iduće godine, ali kad se dogodilo ovo s Overeemom, napravili su najbolje što su mogli. Da sam ja rekao ne, borio bih se s McSweeneyem, Saki se ne bi vratio, Jamal bi se borio s Ricom, Adegbuyi bi ostao prazan ili bi mu pronašli novog protivnika. Ja sam tako praktički spasio card, odnosno otvorio mogućnost povratku Sakija. Zato me Glory malo i financijski nagradio pa je ispalo dobro i meni.
Hoćeš li sad dobiti priliku za osvajanje pojasa protiv Verhoevena?
Ne znam hoću li se s Verhoevenom boriti odmah ili ću imati u međuvremenu još jednu borbu pa s njim na ljeto. Sljedećeg tjedna će početi pregovori, ne znam koja su imena u igri, samo znam da je termin u veljači.
Kako si dospio u Mike's Gym?
U suradnju sam došao preko menadžera Mira Kukanjca, on me vidio na jednoj borbi u Ljubuškom. Prije je bio u sportu, trenirao u Nizozemskoj i živi tamo, biznismen je i poznaje Mikea. Nisu se dugo čuli, ali nazvao ga je nakon što me vidio. Rekao mi je da me može sponzorirati, otvoriti mi vrata u Nizozemskoj, biti mi menadžer i učiniti sve što može da mi pomogne. Mike me pozvao da probamo mjesec dana i vidimo paše li nam. I Mike i ja bili smo zadovoljni. Ali cijelu priču u Nizozemskoj mogu zahvaliti menadžeru.
Osim što je praktičnije zbog kraćih putovanja, ima li baziranje kikboks karijere u Europi prednosti i sa sportske strane?
Japan ima svoje čari, uvijek je zanimljiv. Sad mi je zanimljivo graditi karijeru u Nizozemskoj, živim tamo, a familija mi je blizu, dva sata avionom, mogu se doslovno zaletjeti doma za vikend. Kikboks je još velik u Japanu, ali sad imaju politiku da se tamo bore samo Japanci. Glory je sad najjača organizacija u Europi i svijetu, a kikboks je puno popularniji u Europi nego u Americi, gdje nije zaživio. Meni odgovara da je sve u Europi, ne moram puno putovati, navikavati se na novu hranu...
Što najradije pamtiš iz suradnje s pokojnim Brankom Cikatićem, uz čiju pomoć si i došao do Japana?
Cikatić mi je otvorio vrata u Japanu, pozvao me, puno mi je to značilo jer me izdvojilo od svih drugih, to je bila stepenica koja mi je trebala da me lansira na viši nivo. Nakon što sam to osvojio, sve je bilo na višem nivou, i pripreme i treninzi. On je velika stepenica na mom putu. Plus što mi je bio san kao djetetu da surađujem s njim, on je iz Solina kao i ja. Otkad sam krenuo u kikboks, logično je da sam cijeli život slušao o Branku Cikatiću i Cro Copu, ali više o Cikatiću jer smo iz istog grada. Prenio je neka svoja iskustva na mene, ispričao neke priče... Nije više bio tako dobar sa zdravljem da radimo treninge, ali je davao savjete, gledao, rekao što i kako, stvarno mi je pomogao.
Kakva je razlika između klasične borbe i turnira poput K-1 Grand Prixa?
Turniri su najteže što postoji u sportskom smislu jer se boriš triput u istoj večeri i to je ekstremni napor. Čak i ako brzo nokautiraš prvog protivnika, već si odradio puno zagrijavanje, stres na tijelo, na mozak, nervoza, sve što ide s tim. Čak i ako on tebe nije udario, tebe boli sve jer si ti udarao njega. Nakon borbe moraš ostati zagrijan dok čekaš idući meč, pa pratiš tko će ti biti protivnik, pa ovisi kako je on odradio svoju borbu, duže ili kraće, pa o tome ovisi što će se kasnije desiti. Pa kad na kraju uđeš u finale, nema tu više taktike ni ničega, obojica ste već prebijeni do kraja, pobijedio ili izgubio. Samo idete skinut glavu jedan drugome što prije. Na turnirima je posebno i to što svi idu jedan na drugoga bez kalkulacija, svi žele što brže završiti meč da bi što svježiji ušli u sljedeći.
Koje su razlike između organizacija u kojima si se borio, K-1, One i Glory?
K-1 je drukčiji od svih jer je japanski, a Japan je drugi svijet. Sve je bilo na velikom nivou. One također, što se tiče i praćenja i marketinga, najjača je promocija u Aziji, ali nemaju tešku kategoriju, tek je grade, ali neke druge su najjače na svijetu. Svi teškaši koji vrijede su u Gloryju. One isto ima velika sredstva i pitanje je vremena kad će početi dovoditi teškaše. Već kad sam potpisivao za Glory, borili su se za mene, tko će više ponuditi. To je dobro za sport jer se dižu cijene i ja sam zahvaljujući tome više zaradio. Kad mi istekne ovaj ugovor za godinu dana, očekujem i neku ponudu od Onea.
Jednom si rekao da su borilački sportovi drukčiji od nogometa jer tu moraš znati za što se boriš. Za što se ti boriš?
Nitko tko se bavi ovim nije normalan. Ne mislim sad da ćeš ići okolo i tući ljude, ali ne možeš biti normalan i tući se svaki dan. Drugo, za svoje, za familiju, za sebe, radi i taj dišpet u meni da se želim dokazati. Moraš imati vatru u sebi, ja u svaku borbu ulazim kao da mi to može biti posljednje što ću napraviti u životu. Ako protivnik nije spreman za to, on mene pobijediti ne može. A rijetko tko je spreman za to. To čini razliku između šampiona i ostalih. Svi se mi znamo tući, svi smo prošli sve, sad je samo stvar tko više želi i kome je više stalo. Takve sitnice čine razliku, hoćeš li odustati, kakav si mentalno. Svaka majka će doći gledati sina kako igra nogomet i veseliti se, skakati i biti sretna. A majka koja dođe na bilo koji borilački događaj nije baš sretna i ne skače, nego vjerojatno gleda u pod i plače jer joj je stres, pobjeđivao ili gubio. Čak i prijatelji koji me dođu gledati budu nenormalno nervozni. Ne možete to osjetiti ako niste gledali nekog do koga vam je stalo.
Kako si počeo s YouTubeom?
Išao snimiti jedan video, Day in the Life, čisto da stoji na YouTubeu, ako netko upiše Antonio Plazibat da ima što vidjeti, osim dvije borbe. Očekivao sam maksimalno 2-3 tisuće pregleda, a za par tjedana ih je već bilo 30-40 tisuća. Odlučio sam da ću nastaviti snimati jer moj sadržaj nije prezahtjevan, da imam neke ideje pa snimam, nego ljudi gledaju mene kako se ponašam normalno i ja ne bih htio da to bude išta drukčije jer bih inače tu personu morao konstantno glumiti ispred svih medija. Ne želim šetati okolo, pa kad me netko vidi, da moram biti neka druga osoba. Takav sam kakav sam, što kažem, mislim. Ako ti se sviđam, sviđam, ako ne, što ću ti ja. Dajem uvid u to kako izgleda moj dan, što i kako radim, kako se zajebavam s prijateljima, ništa ne cenzuriram.
Kako reagiraš na kritike u komentarima?
Komentari su većinom pozitivni, ali mene uglavnom zabave u tom trenutku. Nije da me nešto dira ako mi netko kaže da sam glup ili ružan. Svjestan sam svojih mana, da imam veliku glavu i velike guzice, ne dira me ako me netko vrijeđa na račun fizičkog izgleda, a ako misle da sam puno gori borac nego što jesam, da sam ovakav, onakav, to je tvoje mišljenje, hvala lijepa. A ako vidim da je nešto napisano baš nenormalno, da se vidi da me mrzi, ja se pomolim za njega i kažem - bog te blagoslovio, budem malo tužan kad vidim da je netko tako ogorčen ili 'udren'.
Kritizirali su te nakon jednog poraza da si previše na YouTubeu pa si snimio video kao odgovor.
Svi misle da imaju pravo govoriti što i kako da radiš, ako izgubim, sataru me, svi imaju ideju što sam trebao raditi i što sam krivo napravio. To mi se nije dalo slušati, bila je priča da sam postao velika zvijezda, da sam preslavan, pa sam to snimio da me ne pilaju. Imam trenera i tim koji su najbolji na svijetu, ako me oni ne gnjave s tim, nemoj ni ti što se nisi nijedanput na ulici potukao. Znam da misliš najbolje, ali samo me pusti na miru. Meni je to nezamisliv proces u mozgu. Razumijem da se ljudi vežu pa kad Ronaldo promaši penal, onda ga kritiziraju. Pa što da je promašio? Idemo dalje i gotovo. Tako je i s borbama, ne možeš svaku pobijediti, desi se i da izgubiš, idemo dalje.
Je li u redu da Jake Paul borbama zarađuje toliko više od profesionalnih boraca?
Ja kao borac ne tražim da zarađujem kao on. Publika koja njega prati, to su milijuni ljudi, ja nemam toliko praćenje i publici nije toliko stalo za mene, bez obzira na to što sam bolji borac. On je svoj kanal gradio od 13. godine i ima milijune ljudi koju ga prate, slušaju i podržavaju. Pa ako mu svaki od milijun ljudi da pet kuna, ima pet milijuna kuna. Tako radi pay-per-view. Ja nemam toliku publiku, bio bolji borac ili ne, ali meni to ne smeta. On s financijske i poslovne strane ubija i ja ga podržavam. Nemam razloga da ga mrzim. Drugo je to bih li volio da pobijedi ili izgubi, ali s obzirom na to s kim se bori, ne mislim da će izgubiti. Nisam mislio da će izgubiti ni protiv Woodleya ni protiv Bena Askrena i mislim da će tako nastaviti.
U teoriji, bi li u zalazu karijere prihvatio takav izazov protiv nekog novog Paula?
Morala bi mi proći cijela karijera da kune ne zaradim da bih prihvatio takvo nešto. Woodley nikad nije zaradio dva milijuna od jedne borbe, ali je dobivao i pola milijuna. Ako si s tim parama toliko financijski propao da moraš prihvatiti borbu s Jakeom Paulom, ni ta dva milijuna neće ti pomoći jer je očito vodio lifestyle koji se ne može održavati i te su pare izgorjele. Ako si borac na pristojnoj razini i zarađuješ 30-50 tisuća po meču, mislim da je to za Hrvatsku i Balkan poprilično dobar novac i da se s njim može izgraditi nešto, iskoristiti poznanstva kad si poznat i napraviti neki biznis, učiniti neke stvari da za 20 godina ne moraš razmišljati hoćeš li se boriti s nekim Jakeom Paulom. Ako se za 20 godina budem morao boriti s nekim takvim za par milijuna, to znači da sam sve pare spičkao, potrošio, popio i prokurvao, nemam pojma što treba napraviti s njima. Nije da on nije ništa zaradio, samo što treba naći financijskog savjetnika.
Zasad se youtuberi fokusiraju samo na boks. Hoćemo li vidjeti takve izazove i u drugim sportovima?
Ne vjerujem da će toga biti u drugim sportovima. Da, izazivat će ih, ali ne u sportovima u kojima se oni bave. Đoković neće igrati tenis s Jakeom Paulom, ali možda mogu nešto drugo raditi, naprimjer stolni tenis. To je Paul napravio Woodleyu, izveo ga je iz njegovog sporta i uveo u drugi. Čim se to desilo, rekao sam da nema šanse da ga pobijedi. Ovaj jest cijelu karijeru borac, ali to je drugo. Boks, kikboks, MMA, tajlandski boks, sve su to različiti sportovi koji nemaju sličnosti, osim što se tučemo.
Kralj samopromocije među hrvatskim borcima je Alen Babić, kojeg nema na YouTubeu, ali je vrlo glasan. Što kažeš na njega?
On to radi za britanske fanove, njemu ta persona Savagea stoji. U konačnici, njemu to stoji. Ja to ne bih mogao na silu. Spreman sam na šou, tipa, samo čekam tko će na vaganju ili presici meno bilo što reći da ga mogu gađati stolicom ili nečim. Neću biti nešto ekstremno živčan u tom trenutku, al malo da bude, onako, ajmo napraviti nešto kad već hoćeš. Ali da ću biti tako glasan, jednostavno nisam takav. On je takav i to mu je dobro poslužilo jer se svako malo bori na priredbama Eddieja Hearna, a od toga nema boljeg. Ja to ne mogu hejtat ili reći da je to idiotski jer je urodilo plodom. Hrvati nisu nešto ludi za tim, ali postaje popularniji i u Hrvatskoj, jedino je svima pun kurac što stalno spominje Hrgovića. Ali on to ni ne radi za Hrvate koliko za Britance jer mu to gore donosi popularnost, a njemu to treba da može prodavati mečeve u Engleskoj. Tako mene sad u Nizozemskoj predstavljaju kao luđaka koji se samo hoće tući. To je marketing. Ja se ne trudim oko toga niti guram tu sliku, ali takav sam kakav sam. Ako oni misle da sam lud, okej, za vas ću biti lud i ajmo ća.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati