KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.

Danas se prisjećamo Johna Aldridgea, Irca iz Liverpoola koji je ostavio puno dublji trag u povijesti jednog naroda nego sporta kojim se bavio. On je 1989. potpisao za Real Sociedad i postao prvi strani nogometaš u povijesti kluba, za koji su dotad igrali isključivo Baski.

POSJETITE li San Sebastian i uđete li u bilo koji lokalni restoran ili bar, vrlo vjerojatno ćete na zidovima pronaći uokvirene fotografije legendi Real Sociedada. Na zidovima ćete vidjeti uglavnom baskijske ikone kao što su Xabi Prieto, Xabi Alonso, Txixi Begiristain, Jesus Zamora, lokalne nogometne heroje grada kojem je nacionalna pripadnost važnija od života.

No, među njima će sigurno biti i slika čovjeka koji s Baskijom nema veze, koji se u San Sebastianu zadržao samo dvije godine, kojeg su stigmatizirali i tjerali kad je stigao, ali koji je, i tri desetljeća kasnije, junak Baskije kao i svi gore navedeni igrači.

John Aldridge, Irac iz Liverpoola, bio je prvi igrač u povijesti koji je kao stranac obukao dres Real Sociedada. Njegov transfer 1989. iz Liverpoola u Sociedad postao je povijesni, jer nakon njega za ovaj grad i ovaj klub više ništa nije bilo isto.

Danas u Sociedadu igraju stranci, a prije 32 godine to je bilo nezamislivo

Sociedad je u ovom trenutku drugi u La Ligi, odmah iza Reala, a momčad je sastavljena uglavnom od Baska, ali tu su i po jedan Francuz, Belgijac, Norvežanin, Šveđanin i Australac. Prije tridesetak godina i toliki stranci u klubu iz San Sebastiana bili su nezamislivi, ne samo zbog globalnog pravila o tri strana igrača.

Od svog osnutka Sociedad, baš kao i susjedni Athletic Bilbao, imao je politiku da u klubu mogu igrati samo lokalni momci, Baski, čiji će nacionalni ponos i svjesnost da brane boje svog kluba nadjačati financijsku moć Reala, Barcelone i ostalih španjolskih klubova. Bilo je to pitanje časti. Baski, po nekim izvorima najstariji europski narod, desetljećima su živjeli pod jarmom diktature Francisca Franka, koji je dao sve od sebe da prebriše jezik, kulturu i način života tog naroda.

Baski su imali dva oružja protiv Franka - ETA-u i nogomet

Baski su imali dva načina kako uzvratiti. Prvi je bio politički, u kojem je glavnu ulogu imala ETA, a drugi je bio nogometni. Zbog toga su bili sumnjičavi i oprezni prema strancima jer su smatrali da nitko ne može jednako srčano braniti boje kluba od njih, kojima je borba protiv Reala ili Barcelone nešto puno više od nogometa. Zapravo, općenito nisu vjerovali nikome. 

Iz današnje perspektive zvuči nevjerojatno, ali u osamdesetim godinama prošlog stoljeća dvije dominantne sile španjolskog klupskog nogometa bili su upravo Sociedad, koji je 1980. bio drugi, a u iduće dvije godine osvajao naslov prvaka, i Athletic, koji je samo nastavio baskijsku dominaciju titulama 1983. i 1984. Nikad nakon toga ni jedni ni drugi nisu podigli trofej prvaka. Razlog je bio jednostavan - novac. Real i Barca su čerupali Baske i odvodili im najveće zvijezde. Posebno je u nezavidnoj situaciji bio Sociedad, koji je financijski bio slabiji od Athletica, pa se znalo događati da oni igrači koji ne bi otišli na Bernabeu ili Camp Nou, na kraju odu u Bilbao. 

Sociedad je 1987. osvojio Kup kralja, a odmah nakon toga Txiki Begiristain, Luis López Rekarte i José Mari Bakero otišli su u Barcelonu, gdje su kasnije postali ključni igrači Johana Cruyffa u pohodu na prvu titulu u Ligi prvaka 1992.

Ključan trenutak, koji je promijenio politiku Sociedada, dogodio se 1989., kad je napadač Lorenzo Juarros potpisao za Athletic za više od dva milijuna eura, što je u to vrijeme bio najveći transfer u povijesti španjolskog nogometa.

Godine 1989. povijest Baskije se zauvijek promijenila, a sve zbog jedne glupave svađe sa ženom Liverpoolove legende 

Kako su najbolji igrači otišli, a omladinski pogon nije mogao stalno izbacivati top igrače, Uprava kluba odlučila se za radikalan potez, potez koji je među navijačima u San Sebastianu shvaćen kao hereza. Klub je odlučio dovesti strane igrače jer su bili svjesni da samo s domaćim mladićima više nikad neće moći biti ono što su bili na početku desetljeća. Kako su građani San Sebastiana odlučno bili protiv te ideje, postignut je kompromis - stranci mogu, ali ne i Španjolci. John Aldridge je bio pionir i u ljeto 1989. stigao je iz Liverpoola.

Irski reprezentativni napadač rođen u Liverpoolu svoju je profesionalnu karijeru započeo u velškom klubu Newport County. U pet godina boravka u klubu zabio je 70 golova u 170 nastupa, a mali velški klub odveo je u četvrtfinale Kupa pobjednika kupova 1981., što je u to vrijeme bila senzacija. Nakon toga igrao je za Oxford, a odlične igre dovele su ga do ispunjenja dječačkih snova. Potpisao je za Liverpool, klub za koji je navijao od rođenja. Liverpool je u Juventus prodao Iana Rusha i Kennyju Dalglishu je hitno trebao netko tko će moći dostojno zamijeniti velški stroj za golove. Pronašao ga je u sjajnom Ircu, koji povjerenje najboljeg škotskog trenera nije izigrao.

Iduće dvije sezone bile su najplodonosnije u karijeri Johna Aldridgea. S Johnom Barnesom i Dalglishevom igračkom zamjenom, Peterom Beardsleyjem, činio je jednu od najuzbudljivijih napadačkih linija u povijesti Redsa. Aldridge je bio ključan igrač u osvajanju naslova prvaka 1988., no sve je krenulo nizbrdo iduće sezone. Rush se vratio iz Juvea nakon neuspjele torinske avanture, a jedna banalna svađa Johna Aldridgea sa Dalglishevom suprugom na neki je način promijenila povijest baskijskog nogometa.

Tijekom rasprave Marina Dalglish mu je rekla: 

"Vjeruj mi, nećeš ovdje biti još dugo."

Aldridge je odmah znao da je njegov boravak na Anfieldu završen. I doista, Dalglish je u novu sezonu krenuo u 4-4-2 sustavu, gdje su u vrhu napada igrali Rush i Beardsley. Irac je ostao zacementiran na klupi bez nade da će se nešto značajnije promijeniti u njegovom statusu. Odlučio je otići, a novo odredište mu je bilo San Sebastian.

Kako smo rekli, Sociedad nije želio strance u momčadi, na terenu, ali nije imao ništa protiv stranih trenera. Uglavnom su to bili ljudi s Otoka. Legendarni Velšanin John Toshack sjedio je na klupi 1988. kad je Sociedad završio drugi u prvenstvu iza Reala, a iste je sezone bio i u finalu Kupa kralja. No, iduće sezone momčad se raspala, najbolji igrači su otišli, a klub je završio tek 11.

Postignut je kompromis. Stranci mogu, Španjolci ne mogu

Tada je Uprava prelomila da im je stranac neophodan, a Toshack, koji je tog ljeta otišao u Real Madrid, svojim bivšim poslodavcima je preporučio napadača koji je samo godinu dana ranije bio najbolji topnik Liverpoola, a onda je odjednom ostao bez kluba.

"Sazvali smo sastanak, bio je to možda najvažniji sastanak u povijesti kluba. Odlučili smo da moramo pod hitno dovesti napadača. Tada je pala odluka da potpišemo ugovor s prvim nebaskijskim igračem u povijesti", otkrio je glasnogovornik kluba.

Kako baskijski nacionalizam nije dopuštao da u klub dođe Španjolac, odluka je pala na Aldridgea.

"Aldridge je bio ubojica u 16 metara. Bio je snažan, brz i agresivan. Morali smo ga potpisati."

Aldridge se nije mogao pretvarati da je presretan što je stigao u San Sebastian. Tri godine ranije ispunio je dječački san kad je zaigrao za Liverpool, a sad je na mala vrata došao u grad o kojem nije znao baš ništa.

"Financijski nisam mogao propasti, ugovor je bio dobar, ali sam profesionalno jako puno riskirao. O Sociedadu sam znao samo da su prije nekoliko godina bili prvaci. Ništa drugo. Ipak, znao sam da u Liverpoolu neću igrati i morao sam nešto napraviti", poslije je pričao Aldridge.

Irac je zadnju utakmicu za Liverpool odigrao 12 rujna 1989. Redsi su slavili 9:0, a on je ušao s klupe i zabio s bijele točke. Plakao je on, plakali su navijači. Samo dva dana kasnije s obitelji je stigao na sjever Španjolske.

"Nisam znao ništa o San Sebastiánu i nisam bio u najboljem raspoloženju kada smo stigli. Najprije smo se odvezli do Manchestera, odakle smo hvatali let za London, a zatim smo letjeli za Bilbao. Tek tada smo se odvezli u San Sebastian. Kad smo stigli, noć je pala, a mi smo bili totalno slomljeni. U tom trenutku sam bio ljut i mislio sam da sam donio užasnu odluku, ali sam vrlo brzo promijenio mišljenje", pričao je Irac, kojeg je ljepota grada oduševila.

"Supruga i ja smo šetali i nismo mogli vjerovati gdje se nalazimo kad smo ugledali dvije plaže i prekrasnu šetnicu. Pogledao sam suprugu i kad sam vidio smiješak na njenom licu, shvatio sam da nas čekaju sjajna vremena."

Početak je bio strašan. Tjerali su ga iz grada i pljuvali na pod kad bi ga vidjeli

Međutim, prvi dani u San Sebastianu nisu bili laki za pridošlicu sa strane. Baski su ponosan, ali i jako zajeban narod. Upravo ih je taj prgav karakter i učinio čvrstima kako bi mogli imati snagu da se beskompromisno bore za svoju slobodu. S druge strane, Aldridge nije znao da je upravo on prvi igrač koji je u klub došao sa strane i da ljudi, barem u početku, neće u njega imati povjerenja.

"Rečeno mi je da nemaju povjerenja u došljake i da moraš biti Bask da bi te u potpunosti prihvatili, ali uopće nisam bio svjestan važnosti toga što mi govore. Kad sam hodao gradom, vidio sam svoje ime na grafitima po zidovima, ali nisam razumio baskijske riječi oko njega. Kad sam pitao što to znači, bilo im je neugodno i najprije mi nisu željeli reći, ali kako sam inzistirao, popustili su." "Ovdje stranci nisu dobrodošli", pisalo je.

Politička situacija tih godina bila je jako napeta, a sukobi španjolske policije i baskijskih aktivista bili su brutalni. Krvava represija države za posljedicu je imala terorizam, a baš su članovi ETA-e bili najžešći protivnici Aldridgeova transfera.

"Obaviješten sam o političkoj situaciji i odlučio sam dati izmišljen odgovor kada su me na konferenciji za novinare zamolili da sljedećeg dana kažem nekoliko riječi. Rekao sam da nisam političar i da sam tu došao da zabijam golove i opravdam novac koji je klub potrošio na mene. Objasnio sam da sam nemoćan ako me netko ne želi u gradu. Zapravo, stvarno sam cijenio njihovu odluku da potroše velik novac za igrača od 30 godina, koji je pri tome bio stranac. Nisam ih smio razočarati", pričao je Aldridge.

Ako je u gradu i bilo onih koji nisu željeli Irca, svlačionica je disala posve drugačije. Suigrači su Aldridgea odmah prihvatili, a Alabe, koji je savršeno govorio engleski, bio mu je na raspolaganju. Svakodnevno ga je vozio na trening i učio ga jezik. Nakon samo dva, tri mjeseca Aldridge je davao intervjue na španjolskom. No, i dalje mu navijači nisu vjerovali.

"Navijači me nisu prihvatili na početku, ali davao sam sve od sebe da promijene mišljenje. Mnogi od njih su polako mijenjali stav, pa sam znao nakon treninga davati autograme. No, bilo je i onih za koje sam i dalje bio uljez. Jednom sam hodao gradom kad me je zaustavio jedan čovjek. 'Ald-rigger', rekao je krivo izgovarajući moje ime. Čekao sam da dovrši rečenicu, ali on je samo pljunuo na tlo. Bio sam zapanjen, ali stvari su bile previše politički delikatne, pa se nisam usudio reagirati."

S obzirom na sve što se događalo, Aldridge je bio svjestan da će morati odigrati jako dobro u debiju kod kuće protiv Osasune. Real je slavio 1:0, a Irac je bio najbolji igrač na terenu. Tad se sve počelo mijenjati. Irac je igrao sve bolje, a oni koji ga u početku nisu željeli, na stadionu su skandirali njegovo ime.

"Nakon samo nekoliko tjedana navijači su me prihvatili. Znate kakvi su navijači, nakon što sam zabio dva gola Barceloni, dolazili su pred moju kuću i ostavljali su poklone. Fantastično sam igrao u to vrijeme, forma mi se digla, baš kao i samopouzdanje, i nije slučajno da sam opet počeo zabijati i za reprezentaciju Irske", prisjetio se Aldridge.

Brkati Irac je osvojio Baske i doveo još dva Engleza u klub

Aldridge je u svojoj prvoj sezoni 1989./90. postigao 22 gola, od toga osam u šest uzastopnih utakmica, što je klupski rekord, koji još nitko nije srušio. Pomogao je Realu da izbori nastup u Kupu UEFA-e, a bio je jedan od najboljih igrača Irske koja je na Mundijalu u Italiji igrala četvrtfinale. U klubu, a što je još važnije, u gradu, toliko su bili oduševljeni Aldridgeom da su na ljeto doveli još dva Engleza. Sociedad je kupio veznjaka Kevina Richardsona iz Arsenala i napadača Daliana Atkinsona iz Sheffield Wednesdaya za klupski rekord od skoro tri milijuna eura.

Nezaboravna je naslovnica Marce na kojoj su bila tri Engleza (Aldridge je Irac, ali je rođen u Liverpoolu) sa zastavom Sociedada, a uz njih je stajao natpis "Extranjeros, Si" ("Stranci, da").

"To što je John Aldridge bio tamo, definitivno je utjecalo na moj izbor da se pridružim Real Sociedadu. Premda sam s Arsenalom osvojio naslov prvaka 1989., menadžer George Graham mi je ponudio ugovor koji je bio ponižavajući i odbio sam ga. Odlučio sam otići, a George se složio, no dao je jasno do znanja da mogu potpisati samo za neki strani klub. John me pozvao, a Sociedad mi je ponudio znatno veći novac nego što bih ga dobio na Highburyju, što nije bilo iznenađenje, jer se znalo da Arsenal nema novca. Otišao sam u San Sebastián i odmah sam shvatio da oni nisu velik klub, čak nisu imali ni klupsku trgovinu, a stadion je bio vrlo star i jednostavan. Ipak, ljudi su bili ljubazni i grad je bio prekrasan. Mojoj supruzi Francine i mom sinu Jakeu grad se svidio i zato smo pristali na dolazak", pričao je Richardson, kojem je Aldridge puno pomogao odmah po dolasku i posudio mu udžbenike iz španjolskog.

Baski im donosili sir i ribu, a tamnoputom Atkinsonu lignju s puno crnila

"Sjedio bih u kuhinji i učio španjolski. Imao sam i privatne sate, ali najbolje lekcije za mene su bile koje bih naučio iz svakodnevnog života. Jose, moj prijatelj i učitelj, satima bi mi pričao o povijesti Baskije, objasnio je političku situaciju i tko je ETA, a naučio me i nekoliko baskijskih riječi. Zbog svega toga ljudi u gradu nisu prema meni imali stav da sam nepoželjan, štoviše zaustavljali su me na ulici i rukovali se. Zanimljiva je bila jedna anegdota s mojim sinom. Kako je Jake imao plavu kosu, lokalni dječaci su dolazili do njega i mrsili su je. Jake bi plakao i pitao me zašto to rade, a onda sam mu morao objasniti da je to baskijski način da ti neko poželi sreću. Mislim da su cijenili to što smo se pokušavali uklopiti u zajednicu vodeći normalne živote. Znali su da to nije samo zbog novca i to im se svidjelo", pričao je bivši igrač Arsenala, kojeg su Baski toliko zavoljeli da je jedan klub navijača dobio ime po njemu.

"Bila je to velika čast. Bio sam tamo nekoliko puta i svaki put bi me dočekali kao da sam dio njihove obitelji. Kad bih asistirao ili zabio gol - što, doduše, nije bilo često - dali bi mi neki divan baskijski sir. Johna su obožavali i svaki put kad bi zabio gol, donosili bi mu ribu. Pričao mi je da nakon nekog vremena više nije mogao smisliti ribu. A Dalian, kako je bio tamnoput, za poklon bi dobivao velike lignje pune crnila, koje je trebalo simbolizirati njegovu boju. Zaista su nas zavoljeli, a ništa od svega ne bi bilo moguće da nije bilo Johna."

Premda su tri Engleza na početku sezone igrala dobro, rezultati nisu bili najbolji i momčad je bila u sredini ljestvice. Ispadanje iz Kupa UEFA-e od beogradskog Partizana samo je dodatno pogoršalo sve lošiju atmosferu u klubu.

"Bili smo nedosljedni. To je točno i navijači su imali pravo. Cijele sezone smo imali samo tri gostujuće pobjede, a znate li protiv koga? Protiv Reala, Barcelone i Valencije. Navijači su nam prigovarali da smo se mogli motivirati samo protiv najboljih i možda su imali pravo", pričao je Aldridge.

Navijači, uprava kluba, čak i igrači, za sve su krivili trenera Boronata, koji je na kraju platio ceh i morao je otići. U klub se vratio John Toshack, no stvari se nisu popravile. Kako je sezona odmicala, bilo je sve jasnije da se tri stranca ne uklapaju u planove velškog trenera, a i lokalne novine počele su pisati sve kritičnije tekstove.

"Nismo igrali loše, ali stvorila se klima koja je klubu dala izgovor da nas se riješi. Baš šteta, jer je moja obitelj uživala u San Sebastianu i tu sezonu čitav ću život pamtiti kao nešto posebno, kao jednogodišnji godišnji odmor", rekao je Richardson, koji je, kao i Atkinson, prodan iz Sociedada u Aston Villu 1991.

Kako se sve raspalo i tragedija Daliana Atkinsona

I dok je Richardson otišao dostojanstveno, obožavan i poštovan u San Sebastianu, s Atkinsonom to nije bilo slučaj. Jedan od razloga sve slabijih igara bio je neuredan život koji je vodio. Navijačima nije bilo drago vidjeti skupo plaćenog igrača kako se opija u noćnim klubovima i kako paradira gradom skupocjenim automobilima. Većina lokalaca jedva je krpala kraj s krajem i preko nepotrebnog bahaćenja te svakonoćnog lokanja nisu mogli prijeći.

"John i ja smo znali reći Dalianu da je u redu da uživa u životu, ali da to radi na umjeren način. Nije želio slušati. Šteta, jer bio je fantastičan talent, no nije pazio na sebe i uništio je dar koji je posjedovao. San Sebastián je mali grad i ako ste popili piće, svi su znali. A Dalian je pio puno više. Počele su kružiti priče, vjerojatno mnoge od njih nisu bile točne, ali bačena je mrlja i to je bio kraj", dodao je Richardson.

Toshack nije volio Atkinsona, smatrao ga je remetilačkim faktorom u momčadi i stalno mu je to davao do znanja. Ovaj, umjesto da prihvati odgovornost za svoje postupke, priču je prebacivao na rasno pitanje, tvrdeći da je problem bio u tome što je bio crnac.

"Ma kakav rasizam. Dalian nije volio Toshacka, Toshack nije volio Daliana. Osjećaj je bio obostran i jasno je bilo da do razlaza mora doći", objasnio je Aldridge.

Atkinson se 1991. vratio na Otok, četiri je godine igrao za Villu, a onda je kasnije selio iz kluba u klub, sve dok 2001. u Koreji nije završio karijeru. U kolovozu 2016. umro je pod bizarnim okolnostima. Usmrtio ga je elektrošok kojim ga je policija pokušala smiriti kad je prijetio ocu i obitelji da će ih pobiti.

"Bio je totalno izgubljen. Bio je depresivan i u maničnom stanju. Urlao je nepovezane riječi, a iz ramena je izvadio cijev za dijalizu. Krv je šikljala po cijeloj sobi. Uhvatio je oca za vrat i rekao je da će ga ubiti. Tati je rekao da je ubio mene, mog brata Paula i sestru Elaine. Policija je tri puta upotrijebila elektrošok. Dva puta nije pomoglo, a tek treći ga je oborio na pod. Umro je od srčanog udara", užas je prepričao Kenny Atkinson, brat nesretnog igrača.

Neposredno nakon tragedije Real Sociedad je doma igrao protiv Real Madrida, a 30 tisuća ljudi je skandiralo Atkinsonovo ime.

Trideset godina ranije trojac je svoj zadnji zajednički nastup imao na Camp Nouu u zadnjem kolu. Kolo prije kraja golom Johna Aldridgea Sociedad je svladao Atletico, jedinog Barcinog konkurenta za naslov, što je momčadi Johana Cruyffa osiguralo titulu prvaka.

"100.000 navijača Barce mi je skandiralo ime, a pred sam početak utakmice njima je dodijeljen trofej prvaka. Znao sam da mi je ovo zadnja utakmica za Sociedad i želio sam je odigrati u stilu, nisam želio da nas pobijede. Razbili smo ih 3:1. Dalian je zabio jedan gol, ja dva. Zanimljivo, protiv Barcelone sam odigrao šest utakmica, a zabio sam im osam golova. Prekrasne su to uspomene", prisjetio se Aldridge.

Do kraja svoje druge sezone Aldridge je za Real Sociedad postigao 40 golova u 75 utakmica. Klub ga se nije želio riješiti, ali on je odlučio otići.

"Počele su se događati čudne stvari. Moja je obitelj bila u strahu. Trenutak kad sam prelomio da želim otići, bio je kad sam vidio skupinu djevojaka koje su se mojoj kćerki rugale i ponižavale je. Tada sam rekao Johnu Toshacku da želim otići. Nije bio sretan, kao ni klub, ali na kraju su morali prihvatiti moju odluku."

John Aldridge je natjerao Baske da prihvate i strance ako im dokažu da im je srce baskijsko

Navijači su ga molili da ne ode, na stadionu i ispred njegove kuće bili su izvješeni transparenti "Molimo te, ne idi." No, bilo je kasno. John Aldridge je u ljeto 1991. otišao u Tranmere Rovers, za koji je igrao do kraja karijere 1998.

Kad je stigao u klub, bio je dočekan kao uljez, netko kome u San Sebastianu nije bilo mjesto. Samo dvije godine kasnije iz Baskije je ispraćen sa suzama kao heroj. Šarmantni Irac sa svojim prepoznatljivim brkovima ostavio je nevjerojatan dojam na grad. Njegovi iskreni nastupi i posebna osobnost ostavili su dubok trag u San Sebastianu. John Aldridge se nakon odlaska iz Sociedada prvi put vratio u San Sebastian prije šest godina, a čitava mitska Atotxa ustala je na noge i ovacijama zahvalila čovjeku koji je iz temelja promijenio paradigmu baskijskog gledanja na ljude i uvjerio ih da i stranac može biti dobar Bask ako mu je srce puno.

Ono Johna Aldridgea je bilo takvo. I to je njegova najveća životna ostavština, puno veća od svih golova koje je u životu zabio.