U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Jedan od njih je Babe Ruth, najveća ikona američkog sporta, koja je potpuno promijenila način na koji se profesionalni sport vodi, plaća i prati.

BEJZBOL je nama Europljanima, a i velikoj većini ostatka svijeta, izuzev nekoliko zemalja, uglavnom smrtno dosadan sport. Neki idu toliko daleko da ga ni ne nazivaju sportom, nego nekakvom igrom. Do najsitnijih detalja se statistički analizira, sve se vrti oko brojki koje često idu u tri decimale, sve skupa užasno dugo traje i godišnje svaka momčad odigra najmanje 162 utakmice, nekad i dvije u istom danu.

No, unatoč činjenici da je ostatku svijeta izrazito nebitan, bejzbol je ogroman dio američke kulture i stvorio je velik broj zvijezda, priča, skandala i koječega. Stvorio je i Babea Rutha iako postoji ogroman broj onih koji misle suprotno - Babe Ruth stvorio je bejzbol.

Da biste razumjeli priču o Babeu Ruthu, ne morate razumjeti što je home-run, što je strike, što je ERA ili što je inning. Bit će vam dovoljno da razumijete veličinu, iako je to kad je Babe Ruth u pitanju, čak i sto godina kasnije, nekad jako teško procesuirati. 

Jordan prije Jordana

Babe Ruth je bio Michael Jordan prije Michaela Jordana, i to u neusporedivo većem obliku. Bio je čovjek koji je ukleo jednu slavnu franšizu, a stvorio drugu. Bio je čovjek koji je spasio bejzbol, čovjek koji je u vrijeme bez masovnih medija imao status mita, nadčovjeka, koji je jednostavno drukčiji od nas, a to je jednom prilikom i znanstveno dokazano. Bio je playboy, megazvijezda prije ere megazvijezdi. Babe Ruth je, jednostavno, bio veći od života.

George Herman Ruth Jr. rodio se 6. veljače 1895. godine u Baltimoreu u običnoj radničkoj obitelji. Oboje roditelja bili su njemačkog porijekla, a imali su čak devetero djece od kojih su, kao dojenčad, preživjeli samo George i njegova sestra Mamie.

O Georgeovom djetinjstvu nema puno zapisa, ali ono što su američki kroničari prikupili tijekom desetljeća govori da je već kao klinac bio nemoguće, da ne kažemo problematično dijete. Budući da su mu i otac i majka jako puno radili, a u ono vrijeme vrtići baš nisu postojali, mali George većinu dana provodio je na prljavim ulicama između luke i željezničkog terminala opasnoga grada Baltimorea.

Malo je reći da takvo okruženje nije baš bilo najbolje za nečije odrastanje, pa je do sedme godine George mlađi bio pravi mali klošar. Kroničari kažu da je vrijeme provodio gađajući policiju rajčicama, tukao se i tukli su ga, pio je što mu je došlo pod ruku, a od starijih "šanera" žicao je duhan, koji je žvakao po ulici.

Roditelji ga poslali na brigu nekom drugome

Iako mu roditelji nisu mogli ili nisu bili sposobni pružiti roditeljsku njegu, bili su toliko pribrani da su shvatili da mali takvim životnim stilom neće dugo preživjeti. Odlučili su ga dati u par milja udaljenu školu St. Mary’s.

Riječ je bila o tzv. "industrijskoj školi", koja je od najranije dobi djecu učila nekim zanatima, a vodilo ju je jedno bratstvo religiozno osviještenih muškaraca koji nisu bili zaređeni svećenici. Bilo je to sirotište, škola, sjemenište i popravni dom u jednom.

Pravila su bila vrlo stroga, disciplina je bila ključna, a djecu se tjeralo da se, između ostalog, bave sportom. Odlazak u St. Mary’s za Georgea, ali i američku povijest, pokazat će se ključnim. Tamo je upoznao Mathiasa, brata iz spomenutog bratstva koji mu je bio drugi otac, a upoznao je i svoju najveću ljubav - bejzbol.

U toj specifičnoj školi su boravili dječaci od pet do 21 godine. Išli su u školu, učili su zanat, ali su imali i zaduženja u radu i održavanju škole. Kuhali su, čistili su hodnike, prali su rublje, a George je već kao osmogodišnjak pomagao starijem domaru, da bi kasnije i sam preuzeo tu funkciju. 

Odrastanje je bilo jako teško među isključivo muškom djecom koja su u školi završila uglavnom jer su bila problematična. Ruth je bio među najvišima, imao je izražene crte lica, a dječaci su mu se rugali i zvali su ga Niggerlips zbog izraženih i velikih usana koje su bile karakteristične za Afroamerikance. Bio je to nadimak koji je Ruth prezirao. Zbog toga se tukao, a često je bio i kažnjavan.

Paralelno s obavezama, dječaci su igrali u bejzbol ligama, koje su u školi bile podijeljene po dobnim kategorijama. Ruthu se bejzbol svidio od prvog dana, a Mathias je odmah primijetio da dječak ima iznimne sposobnosti i počeo je s njim svakog dana raditi na vještinama potrebnima za bejzbol.

Slučajno postao bacač

O njegovim igračkim počecima postoji puno legendi i usmenih predaja. Najčešća i općeprihvaćena priča je ona prema kojoj je Ruth, koji je igrao druge pozicije, zadirkivao tijekom utakmice vlastitog bacača. Mathiasa je to toliko razljutilo da ga je izvadio iz igre i ubacio Rutha, rekavši da pokaže da može bolje kad je tako pametan.

George je pokazao da može puno, puno bolje i više nije izlazio iz ekipe. Godišnje je u školi igrao oko 200 utakmica, a kako je postajao stariji, puštali su ga da vikendima igra lokalne utakmice izvan škole za momčadi sastavljene od najboljih klinaca.

Ruth je na tim susretima odskakao od konkurencije, a vijest o malom koji igra drukčije od ostalih stigla je do Jacka Dunna, šefa skauta Baltimore Oriolesa, tad kluba iz niže lige. Ruth je tad imao 19 godina i morao je imati skrbnika da bi mogao izaći iz škole i potpisati za Oriolese. Kako bi to riješio, Dunn ga je uzeo pod svoje i Ruth se početkom 1914. pojavio u Oriolesima.

Od tamo i vuče nadimak Babe. Stariji igrači u momčadi su ga ismijavali, najviše zbog činjenice da nije imao nikakve socijalne vještine. Ruth je prvi put u životu na duže vrijeme izašao izvan zidina škole i teško se snalazio u novom okruženju. 

Dunn mu je bio poput oca i smatrao ga je jednim od miljenika, a bio je poznat po tome da je stalno dovodio nove, mlade igrače. Stariji članovi momčadi komentirali su "Evo još jedne Dunnove bebe" i tako je George Herman Ruth postao Babe Ruth.

U svojoj prvoj profesionalnoj sezoni bio je odličan bacač, ali i dosta opasan udarač, što je već tad bila iznimna rijetkost. Oriolesi su dobro igrali, ali nikoga u gradu za to previše nije bilo briga jer su gradski rivali Baltimore Terrapins friško ušli u najviši rang i svi su ih pratili.

Prodali ga u Boston

Oriolesi su pobjeđivali sve pred sobom, ali na tribinama nije bilo više od 200-tinjak ljudi. Dunn je počeo gomilati gubitke i bio je primoran prodati svoje najbolje igrače jačim momčadima kako bi pokrio minus. Imao je sve manje vremena baviti se "očinstvom" vezanim za Rutha, pa je tu ulogu vrlo brzo preuzeo Babeov 12 godina stariji momčadski kolega Ben Egan.

Dunn je nudio svoje igrače ostalim franšizama i u srpnju 1914. prodao je Rutha, Egana i još jednog igrača u Boston Red Soxe. Prvog dana u Bostonu Ruth je došao u kavanu nedaleko od Fenway Parka i tamo upoznao tri godine mlađu konobaricu Helen Woodford, koju će ubrzo oženiti.

Babe je pobijedio kao startni pitcher u svojoj prvoj utakmici, ali ga treneri nisu previše cijenili. Kad je Boston dva tjedna kasnije trejdao Egana u Cleveland, Ruth je prvi put u životu ostao potpuno sam.

Nijedan drugi igrač nije želio niti je osjetio potrebu da postane njegov mentor i Babe je bio prepušten sam sebi. Već tad je počeo ozbiljno izlaziti i piti, a alkohol će mu, uz žene, kroz život postati glavna razonoda.

Često je ulazio u razmirice sa starijim igračima, koji bi mu uoči treninga prepilili palice da ne može trenirati udaranje. Svi u klubu vidjeli su ga isključivo kao bacača, ali nije ulazio u rotaciju, nego je bio uglavnom rezerva. 

Red Soxi su ga poslali u svoju "minor league" filijalu Providence Grays u kojima je bio solidan, ali ga je Boston ubrzo povukao nazad zbog ozljeda u momčadi. Regularnu sezonu 1915. godine završio je s odličnim omjerom pobjeda i poraza 18-8, a kao udarač imao je solidan prosjek .315 (31.5 posto pogodaka) i četiri home-runa.

Iako je Ruth bio već dobro poznat kao vrhunski bacač, njegovi rijetki izleti na poziciji udarača bili su spektakularni. Jednom prilikom je u St. Louisu toliko jako udario lopticu da je razbio izlog na Chevroletovom salonu s druge strane ulice. 

Home-runovi bili su rijetkost. Babe ih je isporučivao na traci

Home-runovi su prije dvadesetih godina u bejzbolu bili puno rjeđi nego danas. Bila je to "dead-ball" era, odnosno vrijeme u kojem je igra bila bazirana isključivo na bacanju, taktici, strategiji i bila je, jednostavno, puno dosadnija nego danas.

Na utakmicama se često igralo s jednom ili nekoliko loptica, koje su bile svjetlosmeđe boje, nisu bile izdržljive, a bacači su s njima manje-više radili što su željeli. U rukavicama su imali brusni papir, kojim bi prešli preko loptice, izgrebali je i ona bi zbog toga češće mijenjala smjer. Mogli su pljuvati na loptice kako bi bile vrlo skliske i generalno je bilo puno, puno teže udariti lopticu, a osobito pogoditi home-run.

Godine 1916. Ruth je bio još bolji. Regularnu sezonu završio je s odličnim omjerom 23-12 te s ERA-om 1.75, odnosno po utakmici je protivnicima kao bacač dopuštao 1.75 poena, što bi i danas bile elitne brojke.

U devet utakmica im nije dopustio nijedan poen, što je bio rekord za ljevaka sve do 1978. godine. Red Soxi su opet osvojili World Series, ali sljedeće sezone nisu uspjeli jer su u konferenciji završili na drugome mjestu i nisu ušli u veliko finale.

Ključan trenutak u Babeovoj karijeri bio je ulazak SAD-a u Prvi svjetski rat 1917. godine. U rujnu je počela mobilizacija i puno igrača otišlo je ili u vojsku ili u civilne službe, ali Ruth se izvukao od odlaska na front i radio je u jednoj tvornici, iako jako rijetko.

Red Soxi su najednom ostali bez puno važnih igrača i Ruth je počeo igrati sve više pozicija. Kad nije bio bacač, igrao je na prvoj bazi ili u polju, ali se stalno ljutio što nije dobivao više prilika kao udarač. Bio je fantastični bacač s nevjerojatnim brojkama, ali mu se ta pozicija nije toliko sviđala jer je u rotaciji bio tek svaka tri, četiri dana, a želio je igrati baš svaku utakmicu.

Trener donio najbolju odluku u povijesti

Stavljen pred zid i s puno rupa u sastavu, trener Ed Barrow nije imao izbora i počeo je stavljati Rutha među redovite udarače. "Molit će me da ga vratim samo na bacanje", govorio je Barrow, nadajući se da će mu udaranje dosaditi čim malo padne u formi. Nije imao pojma da se to neće dogoditi.

U svojoj prvoj većoj sezoni kao udarač Ruth je završio s postotkom udaranja .300 (30 posto) i s 11 home-runova te je podijelio titulu igrača s najviše home-runova s Tillyjem Walkerom iz Philadelphia Athleticsa. Povremeno je bio i bacač, sa sjajnim omjerom 13-7 (ERA 2.22), ali tribine Red Soxa počele su se sve više puniti zbog njegovog nevjerojatnog udaranja.

Da biste shvatili koliko je već tad bio dobar i koliko rijetka pojava, morate znati neke osnove bejzbola. Bacanje (pitching) i udaranje (hitting), kao što im i ime govori, dva su potpuno različita elementa tog sporta.

Zbog sasvim drukčije tehnike, načina treninga i mišića koji se koriste, vrhunski uspjeh u jednom jako, jako često isključuje vrhunski uspjeh u drugom. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati igrači koji su u više od 100 godina povijesti bejzbola barem približno jednako uspješni bili kao pitcheri i kao hitteri. Babeu je bilo svejedno. Palica ili rukavica - smrt za protivnike.

Godine 1918. sezona je bila skraćena zbog rata, a Red Soxi su ponovno došli do titule, treće u Ruthovoj karijeri. U finalu su pobijedili Chicago Cubse, a on u seriji 23 inninga zaredom nije dopustio nijedan udarac (hit) protivnicima, što je bio rekord koji je držao do 1961. godine.

No, sljedeće sezone Red Soxi su krenuli dosta loše i vrlo brzo bilo je jasno da neće moći do World Seriesa. Ruth je bacao samo 14 utakmica (9-5) i, kad je Boston ispao iz utrke za naslov, Barrow je Rutha koristio samo kao udarača jer je to gledateljima bilo puno zanimljivije i samo zbog njega su plaćali ulaznice. Bio je to jedan od najvažnijih poteza u povijesti američkog sporta.

Ruth se sad mogao fokusirati samo na udaranje. Ono što je uslijedilo slomilo je sve rekorde, sve postulate na kojima je bejzbol počivao i počelo stvarati najveću zvijezdu u povijesti američkog sporta.

Rušio rekord za rekordom

Na polovici sezone 12. srpnja Ruth je došao do 11 home-runova, čime je izjednačio svoj rekord iz prijašnje godine. Dana 29. srpnja došao je do 16, čime je srušio rekord American leaguea iz 1902. godine. 

Bilo je sasvim jasno da će dostići rekord Bucka Freemana, koji je 1899. godine, u povojima profesionalnog bejzbola, pogodio 25 komada, što je bio rekord za koji se nije vjerovalo da će ikad pasti. Babe ga je dostigao u rujnu, da bi neki novinar iskopao podatak da je neki lik iz Chicago White Stockingsa 1884. pogodio 27 home-runova.

Pao je i taj rekord i Ruth je sezonu završio s nestvarnih 29 home-runova, a sam ih je imao više od čak deset franšiza u ligi. Ostatak Red Soxa imao je ukupno četiri. Postao je prvi igrač koji je pogodio home-run na svakom od osam stadiona u svojoj konferenciji. Njegovi udarci bili su spektakularni. Loptice su letjele ili na najviše tribine na stadionima ili čak izvan njih, što je bilo nečuveno. 

Skoro 190 cm visoki Ruth bio je jedan od najvećih ljudi u ligi i kao pojava je bio potpuno nevjerojatan. Bojali su ga se bacači, pa i suci nakon što je jednog od njih fizički napao jer mu je dosudio promašaj. "Kad i promaši, čitav stadion se divi načinu na koji je promašio", napisao je jedan od novinara, koji su ga od milja počeli zvati The Great Bambino ili Velika Beba. 

Babe je bio zvijezda kakvu bejzbol dotad nije vidio i smatrao je da nije adekvatno plaćen. Tražio je da mu se plaća poveća sa 7000 na 15.000 dolara godišnje, da bi se s vlasnikom Harryjem Frazeeom našao na brojci od 10.000 dolara.

Povijesni rekord i četiri puta veća plaća od prosjeka lige

Red Soxi su mu početkom 1919. godine dali ugovor na tri godine, što je bilo neviđeno jer su igrači tad imali ugovore najčešće godinu za godinu, a višegodišnji ugovori bili su rijetkost. Ruth je imao četiri puta veću plaću od prosjeka lige, ali je, nakon što je porušio sve rekorde, od Frazeea opet tražio povišicu.

Red Soxi su na prvi pogled živjeli odlično. Nakon titula 1915., 1916. i 1918. imali su najveću zvijezdu u ligi, imali su solidnu momčad, ali i puno problema iza kulisa. Ono što je malo tko znao jest da je Frazee u ogromnim financijskim problemima. No, ključno je bilo da su to znali New York Yankeesi.

Red Soxi, za koje je još dugovao 125.000 dolara bivšem vlasniku, i bejzbol nisu bili jedini Frazeeov biznis. Bacio se u šoubiznis te je počeo financirati mjuzikle na Broadwayu, od kojih je namjeravao puno zaraditi u budućnosti. No, to nije najbolje išlo i Frazee je trebao puno keša i trebao ga je hitno.

New York Yankeesi bili su tih godina uglavnom nebitna franšiza. Ligom su početkom prošlog stoljeća dominirali Red Soxi, koji su osvojili pet od prvih 15 World Seriesa. Bili su tu i Pittsburgh i Philadelphia, a jednu titulu i niz poraza u finalu imali su i gradski rivali Yankeesa New York Giantsi, s kojima su dijelili stadion Polo Grounds.

Vlasnik Yankeesa Jacob Ruppert, bogataš i vlasnik pivovare, želio je pobjedničku momčad i pitao je menadžera kluba Millera Hugginsa što mu je za to potrebno. "Dovedi Rutha iz Bostona", rekao mu je Higgins, koji je prvi Ruppertu otkrio da je Frazee u problemima s lovom.

Ruppert je sa svojim partnerom i suvlasnikom Tillinghastom Houstonom odlučio složiti ponudu koju očajni Frazee neće moći odbiti. Sve je bilo spremno za jedan od najvećih transfera u povijesti američkog i sporta općenito.

Ugovor Babeu, ogromna odšteta i pozajmica - sve kao dio trejda u Yankeese

Frazee je pristao na odštetu od 100.000 dolara, nikad viđenu cifru za nekog sportaša. Dogovor je bio da će mu Yankeesi platiti 25.000 dolara odmah, a ostatak kroz tri godine. Osim toga, Ruppert je posudio Frazeeju 30.000 dolara uz hipoteku na Fenway Park, stadion Red Soxa. Posao nisu željeli objaviti javno dok Ruth ne pristane na uvjete Yankeesa, ali problem je bio što nisu imali pojma gdje je.

Dok se Frazee znojio oko njegove prodaje, Ruth je bio u Californiji, tulumario je i igrao golf. Frazee i Ruppert angažirali su posrednika Millera Hugginsa da ode u Los Angeles i da, kako god zna, nagovori Rutha da prijeđe u New York. 

Frazee i Ruppert šokirali su se kad je Ruth od Yankeesa zatražio plaću od astronomskih 20.000 dolara godišnje i postotak od odštete. No, Huggins je svojim pregovaračkim sposobnostima nagovorio Babea da ostane na 10.000 dolara plaće i 21.000 dolara bonusa, koji će mu biti isplaćeni tijekom 1920. i 1921. godine. 

Transfer Babea Rutha u Yankeese službeno je objavljen 5. veljače 1920. godine i dočekan je s nevjericom navijača Bostona. Iako je bilo onih koji su smatrali da je njegovo ponašanje bilo previše problematično, većina navijača Red Soxa bila je ogorčena Frazeejevim potezom.

On se pred novinarima pravdao tako što je Rutha opisao kao sebičnog tipa, koji je gledao samo novac, a ne momčad i suigrače. Frazee je trubio da su Yankeesi strašno riskirali tom kupnjom i da su Red Soxi najviše profitirali. 

Ni on ni Ruppert, a ni Ruth nisu mogli ni sanjati da je to bio posao koji će stvoriti jedan od, do danas, najvrjednijih sportskih klubova na svijetu i jednu od ikona američke kulture. Prvi put u američkoj povijesti jako puno pažnje počelo se posvećivati ugovorima igrača i to je čak postalo tema u novinama.

"Ovaj posao razumljiv je iz kuta obje strane, ali bi mogao promijeniti sport. Moglo bi se dogoditi da najbolji igrači završe u velikim gradovima, koji su ih spremni platiti. To je jako loše za čitav sport jer su ostali igrači na Ruthovom primjeru vidjeli da ogromnim zahtjevima u manjim klubovima mogu natjerati one bogate da ih plate i kupuju", proročanski je napisao Jim Reisler, novinar New York Timesa, i dodao:

"Kratak teren na desnoj strani Polo Groundsa bit će idealan za Rutha, koji će vjerojatno ponovno srušiti svoj rekord po broju home-runova. Yankeesi su upravo izveli krađu stoljeća." Iako će taj termin nastati tek desetljećima kasnije, službeno je počeo The Curse of the Bambino iliti Bambinovo prokletstvo. Boston Red Soxi nestali su s mape i naslov prvaka neće osvojiti sve do 2004. godine.

Građani su tražili zabavu. Zabava je bio The Babe

New York je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća bio grad s najviše stanovnika na svijetu jer je čitava Europa željela ići u novi svijet i tamo tražiti svoju sreću. Grad je postajao sve bogatiji, građani su tražili zabavu i bili su za nju spremni platiti.

Jedna od najboljih zabava preko noći su postali Yankeesi, u kojima je Babe Ruth mlatio lopticu kako god je stigao. Za razliku od Red Soxa, Babe je u Yankeese došao primarno kao udarač, na čemu je i sam inzistirao, što će se pokazati povijesnom odlukom.

Iako je krenuo sporo u sezonu, a i ozlijedio se, Polo Grounds postao je premali za sve one koji su ga željeli gledati uživo. Babeu su na ruku išle i nove loptice kojima će započeti tzv. live-ball era, u kojoj će generalno biti puno više pogodaka. Loptice su se šivale na drukčiji način, bile su potpuno bijele, a i mijenjale su se tijekom utakmice kad bi se istrošile.

Bambino je bio prva priča u gradu, a 16. svibnja 1920. pao je rekord Polo Groundsa. Na stadionu se natiskalo 38.600 gledatelja, a još 15.000 ostalo ih je ispred. Ruth je iz utakmice u utakmicu oduševljavao gledatelje, kako u New Yorku tako i izvan njega, a na pola sezone, 19. srpnja, srušio je vlastiti rekord od 29 home-runova.

Yankeesi su igrali jako dobro, ali nisu uspjeli doći do World Seriesa koji su osvojili Cleveland Indiansi. Oni su u finalu pobijedili Chicago White Soxe, koji su nakon toga u najvećem skandalu u povijesti američkog sporta bili optuženi da su u dogovoru s kladionicama puštali utakmice.

No, ni to nije moglo zasjeniti čudesnog Babea Rutha, koji je sezonu završio s nestvarna 54 home-runa i nizom drugih rekorda. Philadelphia Philliesi bili su jedina franšiza koja je imala više home-runova od Rutha.

Nezapamćeni rast gledanosti čitave lige

Yankeese je u sezoni gledalo 1.2 milijuna ljudi i postali su prva franšiza u povijesti koja je imala sedmeroznamenkasti broj gledatelja. Na ostalim stadionima bilo je nevjerojatnih 600.000 gledatelja više nego prije.

Kad je Bambino došao u Yankeese, u Americi je krenula prohibicija. Alkohola nije bilo za obične smrtnike, ali jest za ljude poput njega. Još u Bostonu je bio poznat kao tip koji je, blago rečeno, volio popiti koju, a dolaskom u New York stvari su dobile novu dimenziju.

Ruth je bio redoviti gost tajnih okupljanja na kojima se pilo kao da prohibicije nema. Tulumario je svake noći, a legendarna je priča da su ga jednom prilikom Chicago White Soxi pokušali toliko napiti da ne bude u stanju igrati. Lokali su White Soxi i Ruth, koji se ubio od alkohola, da bi ih sljedećeg dana demolirao s dva home-runa i onda ih u šali pitao: "Gdje smo večeras?"

Na kraju te epske sezone 1920., u kojoj je pogodio 54 home-runa, Babe je s gradskim rivalima Giantsima otišao na kubansku turneju. U toj zemlji je bejzbol također bio popularan, a američke momčadi došle bi igrati s lokalcima, za što je Ruth bio plaćen nevjerojatnih 20.000 dolara.

Ruthu na Kubi nije išlo. Nije pogodio nijedan home-run, a nije pogađao ni u kasinima, kojih je Havana bila prepuna. U knjigama se može naći podatak da je u tih par dana izgubio svih 20.000 dolara koje je zaradio i još se i zadužio. U par dana Babe je nagomilao 65.000 dolara duga i nije mogao izaći iz zemlje.

Čovjek koji je zaradio skoro 250.000 dolara nije imao novca da vrati dug. No, o njegovom novcu se u to vrijeme brinula supruga Helen koja je, bez njegova znanja, dio uvijek odvajala u crni fond. Znala je Helen s kim ima posla pa je preko noći izbavila Rutha od zločestih Kubanaca.

Ruthove fizičke sposobnosti bile su neobjašnjive, a način na koji je udarao lopticu bio je dotad neviđen. Nitko nije mislio da će biti moguće ponoviti njegove brojke iz 1920. godine, ali ona je bila samo uvod za sljedeću sezonu, koja se smatra najdominantnijom u povijesti bejzbola.

Treću godinu zaredom srušio je vlastiti rekord

Yankeesi su ušli u svoj prvi World Series, i to protiv gradskih rivala Giantsa. Poveli su 2:0 u finalu, ali se Ruth u drugoj utakmici ozlijedio pri klizanju na jednu bazu. Liječnici su mu rekli da ne smije igrati do kraja serije, ali ih Ruth nije slušao. Ipak, nije bio toliko dobar do kraja World Seriesa, koji su Yankeesi izgubili 5:3, no njegove brojke svejedno su bile bizarne.

Treću godinu zaredom srušio je vlastiti rekord po broju home-runova i zaustavio se na tad nestvarnih 59. Statistički parametri bili su iznad svih mogućih gabarita, a tri njegova rekorda iz te sezone dan danas nisu srušena.

Američki analitičari su nedavno zaključili da je Ruthova sezona iz 1921. godine, kad se brojke svih drugih igrača usporede na sve moguće načine, najbolja sezona jednog igrača bejzbola u povijesti. Babe je bio toliko popularan da su novine pratile svaki njegov korak. Što radi, s kim se druži, a jedno vrijeme je čak svakog dana na istome mjestu bilo objavljeno koliko ima kilograma. 

Bilo je to razdoblje Roaring Twenties (burne dvadesete) u zapadnom svijetu, koji je nakon kraja Prvog svjetskog rata počeo doživljavati procvat na svim razinama. Počeli su se pojavljivati automobili, telefoni, film, a počeo se razvijati i radio.

Mediji su postajali sve masovniji, a novine iz New Yorka, njih nekoliko desetaka, pratile su Rutha gdje god je bio. Nitko nije mogao objasniti kako je moguće da je ostvario takvu sezonu, a zbunjivao je i znanstvenike do te mjere da su ga pred kraj sezone 1921. godine pozvali na istraživanje.

Znanstvenici proučavali kako je moguće da netko tako igra bejzbol

Ruth je primljen na Odjel psihologije Sveučilišta Columbia, gdje su stručnjaci analizirali njegovo tijelo i um ne bi li shvatili kako je pogodio 59 home-runova. Ruthu je to, naravno, bilo smrtno dosadno. Došao je u Columbiju ravno s utakmice, u igračkoj uniformi, i samo je ispitivao kad će sve biti gotovo da ode kući. 

"Odveli su Babea u najveći laboratorij na sveučilištu i doslovno su ga rastavili. Analizirali su njegov mozak, oči, sluh i mišiće te su proučavali u kakvom su odnosu i kako surađuju. Rezultati su bili zapanjujući", napisao je Hugh Fullerton u časopisu Popular Science, koji je objavio rezultate istraživanja.

Iako za današnje vrijeme primitivni, strojevi su izračunali da je Ruthova učinkovitost na razini 90, na skali od 1 do 100, dok je prosječan čovjek na razini 60. Oči su mu bile 12 posto brže od prosjeka, sluh deset posto bolji, a utvrđeno je da samo jedna od 500 osoba ima tako mirne živce kao on.

Ono što znanstvenici tad nisu znali, a njihovi kolege su desetljećima kasnije utvrdili, jest da je Ruth bolovao i od ADHD-a, koji mu je možda pomogao u igranju bejzbola. ADHD je poremećaj koncentracije, što je u kontradikciji sa sportom kojim se bavi, ali su znanstvenici tvrdili da nekim pacijentima pomaže da briljiraju u nečemu što im je jako važno ili što jako vole.

Ruth je bio na krovu svijeta. Klinac kojeg su roditelji sa sedam godina poslali u odgojnu ustanovu u kojoj su mu se rugali, koji nikad nije imao obitelj, s 26 godina bio je najveća zvijezda u Americi. Voljeli su ga svi, i bijeli i Afroamerikanci, a oni pogotovo jer se u doba velike rasne netrpeljivosti Babe prema njima odnosio najnormalnije.

Punio je stadion Yankeesa, a oni su ga početkom 1922. nagradili novim trogodišnjim ugovorom od nevjerojatne 52.000 dolara godišnje. Bila je to dvaput veća plaća od dotadašnje najveće plaće u bejzbolu, koju je dobio također on, i predstavljala je čak 40 posto budžeta Yankeesa za plaće.

Povišicu je dobio iako ga je liga na kraju 1921. suspendirala na par mjeseci jer je s još nekoliko igrača sudjelovao u egzibicijskim utakmicama. Pravila su to branila igračima jer se smatralo da tako umanjuju vrijednost World Seriesa i bejzbola općenito, jer omogućuju ljudima da ih gledaju izvan okvira lige.

Na terenu monstrum, izvan njega partijaner

Igrači su za to bili jako dobro plaćeni jer, osim odlaska na utakmice i čitanja novina, nije bilo drugog načina da se zvijezde poput Rutha vidi uživo. Ruth i neki njegovi suigrači iz Yankeesa smatrali su da je to pravilo nepošteno prema bejzbolu i, iako su bili upozoreni nekoliko puta, svejedno su odlazili na te turneje kako bi ih ljudi vidjeli. Čitava Amerika jedva je čekala početak sezone 1922. godine i nove Ruthove rekorde. 

Ruth je vodio paralelne živote. Na terenu je bio monstrum koji je rušio rekord za rekordom i bacao u očaj protivničke bacače. Izvan terena bio je teški partijaner, koji je unatoč prohibiciji bančio na tulumima organiziranim samo za VIP goste. 

Ruth je pio sve što mu je došlo pod ruku, jeo je sve što mu je došlo pod ruku, a i u krevet je vodio sve što mu je došlo pod ruku. Kod kuće praktički nije bio, a supruga Helen sve je to tolerirala. Privatni problemi pomognuti s jako lošim životnim navikama doveli su Babea 1922. godine do 110 kilograma i ogromnog pada.

U sebi je nosio traume iz djetinjstva koje prije ili poslije isplivaju na površinu. Hektolitri alkohola, mirisi tisuća žena i frustracije iz dječačkih dana polako su kuhale u Babeu, da bi eksplodirale te sezone. 

Rutha je uvijek držala i hranila činjenica da je unatoč svemu omiljen među ljudima, a u prvoj utakmici nakon suspenzije ostao je i bez toga. U tom prvom nastupu promašio je sve pokušaje i publika ga je izviždala. Par dana kasnije izbačen je iz utakmice jer je bacio pijesak u lice sucu koji mu je dosudio promašaj. Svađao se sa sucem, a onda je čuo ružnu uvredu s tribina i potpuno se pogubio. 

"Ajde, tko je hrabar!?"

Popeo se preko ograde, razgrnuo je gledatelje i krenuo prema grupici navijača koja ga je vrijeđala. Oni su, prisjećaju se novinari iz tog vremena, bježali kako su stigli, skakali su preko stolica i ograda, a Ruth je podignuo ruke prema čitavom stadionu i urlao: "Ajde, tko je hrabar?!" Nitko, naravno, nije ni pokušao ući u ring s čovjekom od 190 cm i 110 kilograma.

"Možete mi fućkati koliko god hoćete, to je pravo svakog navijača i to me ne dira. No, kad me netko vrijeđa i postane agresivan, e to neću trpjeti. Ne znam zašto bih trebao biti kažnjen i sve bih napravio jednako", rekao je Ruth nakon utakmice.

Šef lige Ban Johnson kaznio ga je s 200 dolara, a Yankeesi su ga suspendirali na pet dana i oduzeli mu titulu kapetana. "Ruth nema mentalnu snagu i psihičku stabilnost da se nosi s tako naglom promjenom raspoloženja navijača prema njemu", rekao je Johnson.

Babe se vratio na teren, ali se nije smirio. Početkom lipnja je pretrčao cijeli teren kako bi se posvađao sa sucem na bazi, koji je po njegovu mišljenju pogriješio. Ruth je izvrijeđao suca, a sljedećeg dana na zagrijavanju mu je i prijetio. 

"Ako ovo ikad ponoviš, prebit ću te do te mjere da nikad u životu više nećeš moći doći ni do jednog stadiona. Što se mene tiče, mogu me doživotno suspendirati, ali mi neće biti žao", rekao mu je Ruth, a od fizičkog napada suca su spasili igrači Cleveland Indiansa, koji su dotrčali i razdvojili ih.

Dobio je i treću suspenziju u sezoni. Ovaj put na pet dana uz kaznu od 1500 dolara. Yankeesi za to vrijeme nisu bili u najboljoj formi. Bez Rutha su na početku sezone djelovali dobro, ali kad se on vratio, počeli su gubiti. U vrijeme njegove treće suspenzije bili su u nizu od osam poraza i Johnson je izjavio da će bez njega možda konačno nekoga i dobiti.

Mediji su se naslađivali njegovim neuspjesima i krizom jer Ruthu ništa nije išlo za rukom. Tako to biva s megazvijezdama. Svi ih uzdižu do nebesa samo da bi uživali kad s njih spektakularno padnu. Tako je bilo i s Ruthom. Par tjedana kasnije bio je suspendiran i četvrti put zbog svađe sa sucima, ali Yankeesi su se svejedno dovukli do World Seriesa.

Tamo su ih čekali gradski rivali Giantsi i, unatoč svemu, očekivalo se da će ih Yankeesi pomesti. No, dogodilo se da su Giantsi pomeli njih. Njihov trener znao je točno koji tip bacanja ne odgovara Ruthu i rekao je svojim pitcherima da mu samo to bacaju. Ruth je pogodio tek dvije loptice u World Seriesu i Giantsi su drugu godinu zaredom pobijedili Yankeese.

Njegov glasnogovornik organizirao je večeru s novinarima da ih omekša

"Ruth je fenomen koji se ispuhao", napisao je novinar Joe Vila i novinari su se natjecali u kritikama na račun Bambina. Svi mediji koji su ga hvalili sad su ga gazili do te mjere da je njegov glasnogovornik (da, Babe je imao glasnogovornika) u studenom 1922. organizirao večeru za novinare.

"Znam da nisam bio dobar kao što su ljudi očekivali i kao što sam ja sam očekivao. Vjerojatno sam za to sam kriv. Obećavam vam da ću u pripremama za novu sezonu raditi kao konj i da neću popiti ni gutljaja alkohola do kraja sljedeće godine. Vidjet ćete me u novom izdanju i dat ću sve od sebe da opet budem omiljen", obratio im se Ruth na početku večeri i prepustio se njihovim pitanjima.

Jedan od njih ispričao mu je da je ispred restorana sreo siromašnoga klinca koji ga je zamolio deset centi jer skuplja za kapu s njegovim likom. "Babe, osjećaš li obvezu prema takvim klincima, kakav si i ti bio?" pitao ga je novinar, na što se najveća zvijezda u Americi rasplakala.

Novinari su sa simpatijama doživjeli njegovo obećanje da će se fizički spremiti za novu sezonu, računajući da ga neće održati i da će opet biti meta njihovih tekstova. No, svi oni, pa i Yankeesi, šokirali su se kad se Ruth na pripremama za 1923. godinu pojavio s 15 kilograma manje. Izgledao je najbolje u karijeri i briljirao je na treninzima.

Pred kraj 1922. vlasnik Giantsa Charles Stoneham, ljubomoran što Yankeese gleda više ljudi nego njegove šampionske Giantse, istjerao je Yankeese s Polo Groundsa, stadiona koji su klubovi dijelili. Ruppert i Houston, vlasnici Yankeesa, zadužili su se i digli kredit te su u par mjeseci izgradili kultni Yankee Stadium u Bronxu kapaciteta 58.000 gledatelja. 

Ruppert je jako dobro procijenio da će na račun Ruthove popularnosti brzo isplatiti investiciju od tad astronomskih 2.4 milijuna dolara jer će stadion biti rasprodan dokle god Ruth bude nosio dres Yankeesa.

The House That Ruth Built

Bio je to prvi i vjerojatno jedini stadion u povijesti izgrađen prema karakteristikama jednog igrača. Desni dio terena bio je znatno kraći od lijevog, što je bilo idealno za ljevaka poput Rutha da lakše pogađa home-runove.

Da Babeu ne bi išlo sunce u oči dok je igrao svoju defanzivnu poziciju, taj dio terena nije bio okrenut prema suncu, ali jest drugi dio, zbog čega je njegov suigrač s druge strane terena Bob Meusel imao sve jače glavobolje.

Stadion je bio svečano otvoren na prvoj utakmici sezone, a Ruth je pred čak 99.200 gledatelja (prodano je skoro dvostruko više ulaznica) pogodio home-run na oduševljenje rasprodanog stadiona. Yankee Stadium ubrzo je dobio nadimak The House That Ruth Built jer su njegove sjajne godine donijele klubu ogromnu zaradu.

Yankeesi su regularni dio sezone završili s čak 17 pobjeda više od prve sljedeće momčadi. Iako nije srušio rekord po home-runovima, kojih je pogodio 41, Ruth je skinuo niz drugih rekorda, a treću godinu zaredom u World Seriesu su igrali Yankeesi i Giantsi. 

Za razliku od prošle godine, preporođeni Babe dominirao je finalnom serijom i Giantsi nisu imali šanse. Ostvario je osam poena, pogodio je tri home-runa i Yankeesi su novi stadion krstili osvajanjem titule pobjedom 4:2 u finalu. Bila je to prva titula New York Yankeesa u povijesti.

Ruth je donio navijačima ono što su od njega tražili, ali se tijekom sljedeće sezone opet počeo odavati porocima. Yankeesi su imali strašno puno problema s ozljedama i nisu ušli u World Series. Ruth je pogodio 46 home-runova, ali ih je sve češće pogađao po noćnim klubovima, VIP tulumima i hotelskim sobama.

Slobodno vrijeme provodio je u resortu u Arkansasu u kojem je bilo svega, a počeo je imati i ogromnih zdravstvenih problema. Nakon osrednje 1924. godine Ruth se na trening za sljedeću sezonu vratio sa 125 kilograma. Nitko nije znao što mu je točno, a početkom sezone je kolabirao na putu na utakmicu. Stavili su ga na vlak i vratili u New York, da bi se gradom proširila vijest da je umro.

Do trenutka u kojem je vijest demantirana, neke novine u Velikoj Britaniji već su objavile da je umro. Ruth je ipak ostao živ, ali je na utakmici protiv Washingtona u srpnju opet kolabirao na terenu, a nakon toga i u hotelskoj sobi u New Yorku. Nitko nije znao što mu je, a to ni do danas nije utvrđeno, no Ruth je zbog zdravstvenih problema propustio čak 56 utakmica i Yankeesi nisu ništa osvojili.

Tijekom te godine u bolnici je bio skoro mjesec dana. Imao je bolove u želucu, imao je mučnine a da nitko nije mogao objasniti zbog čega. Neki su tvrdili da ima problema s venama, a drugi da je problem bio u lošem alkoholu, koji je često jedini bio dostupan u vrijeme prohibicije.

Kad nisu mogli do njega, o njemu su izmišljali informacije

Yankeesi nisu objavljivali nikakve informacije o njegovu stanju, a novinari su opsjedali bolnicu u New Yorku. Bili su naviknuti na to da uvijek mogu doći do Babea, pa im pravila Yankeesa da ga može posjetiti samo najuža rodbina nisu dobro legla.

Čak su tražili da svakog dana jedan novinar ima priliku sjesti sam s njim, ali i to je odbijeno. Prvi put u povijesti američkog sporta oko neke zvijezde uveden je "silenzio stampa", pa su se novinari zabavljali time što Babe jede svakog dana, pratili su njegovu kilažu i često izmišljali podatke. Jer Babe prodaje novine.

Želja za bejzbolom i solidan oporavak natjerali su Rutha da se vrati u formu. Opet je briljirao u pripremama i vratio se 1926. s 90 kilograma te je izgledao odlično. Yankeesi su izgubili finale, ali Ruth je ponovno bio "good news" u američkim medijima. Osobito nakon što je jednom teško ozlijeđenom dječaku obećao da će u World Seriesu pogoditi home-run za njega.

Babe je održao obećanje, a nakon toga je posjetio dječaka u bolnici, što je završilo na naslovnicama svih novina. Yankeesi su mu na kraju godine ponovno povećali plaću, ali je te godine više od 100.000 dolara zaradio epizodnim pojavljivanjem u raznim kazališnim predstavama i mjuziklima. Reklamirao je sladoled, loptice, cipele, kape, manje-više sve što se reklamiralo na tržištu. 

Ruth je ponovno bio savršen lik, a savršeni su postali i Yankeesi. Jacob Ruppert imao je fantastičan stadion, koji je bio rasprodan svaku utakmicu, i imao je najveću zvijezdu u svijetu sporta. Nedostajala mu je samo savršena momčad, koju je odlučio sastaviti za 1927. godinu.

Tu momčad Yankeesa američki stručnjaci i danas smatraju najboljom momčadi ne samo u povijesti bejzbola nego u povijesti američkog sporta. Ruppert je Ruthu i sjajnima Louu Gehrigu i Bobu Meuselu doveo Earlea Combsa, Marka Koeniga i Tonyja Lazzerija. Bio je to najjači udarački line-up koji je svijet dotad vidio. Novinari su ih slikovito prozvali Murderer’s Row.

Zvali su ih ubojicama, a protivnici su ih se bojali

Ako je show u Bronxu dotad bio fantastičan, sad je bio spektakularan. Brutalni Yankeesi završili su regularnu sezonu sa 110 pobjeda, što je bio apsolutni rekord. U srpnju su pobijedili Washington s nevjerojatnih 21:1, nakon čega je igrač Senatorsa Joe Judge izjavio:

"Ovi tipovi ne samo da te pobijede. Oni ti iščupaju srce. Volio bih da sezona danas završi." Nije bilo nikakve dileme da će Yankeesi osvojiti naslov. Dok se to nije dogodilo krajem godine, javnost se zabavljala home-run natjecanjem između Rutha i Gehriga.

Kroz srpanj i kolovoz nitko se nije odvojio za više od dva home-runa, ali Gehrig je ipak bio samo čovjek. Ruth, kažu, nije i regularnu sezonu završio je sa 60, čime je za jedan popravio vlastiti rekord. Pogodio je tri u zadnja dva dana sezone.

"Ubojice" su ubili Pittsburgh u finalu (4:0) i osvojili drugi naslov prvaka, a jednako su sljedeće godine prošli i St. Louis Cardinalsi. Ruthu je plaća povećana na bizarnih 70.000 dolara godišnje, a imao je toliko novca da ga više nije ni brojio, a ni previše cijenio.

Kupovao je skupe aute i kad bi ih razbio, odmah bi otišao po drugi. Tako je jednom naručio novi za 10.000 dolara, ali mu se nije sviđalo što ga mora čekati. Dok ga je čekao, kupio je drugi za 15.000 dolara, a kad mu je prvi dostavljen, darovao ga je svećeniku. 

Jedino na što nije morao trošiti bile su žene, kojih je imao u izobilju. U vrijeme njegova najvećeg ludila po tom pitanju suvlasnik Yankeesa Tilinghast Houston rekao mu je da mora malo pustiti gas u životu nakon što ga je privatni istražitelj uhvatio u sobi sa šest žena.

"Obećavam ti da ću manje piti i kontrolirati se. No, ni zbog tebe, ni za pedeset, a ni bogami ni za dvjesto tisuća dolara neću se odreći žena. One su mi, jednostavno, prezabavne", odgovorio je Ruth i Houston je shvatio da tu borbu neće dobiti.

Tko zna kako bi završio da nije bilo supruge Helen, koja je bez njegova znanja i njemu i sebi uplatila životno osiguranje kako bi bili zbrinuti nakon njegove karijere. Osim toga, prije nego što su se rastali 1929., Helen je kupila nekoliko nekretnina u Bostonu i New Yorku, kojima se kasnije vrijednost povećala nekoliko puta.

Strašno je voljela Rutha i željela je da ne potroši sve što je zaradio, ali ga je ostavila jer više nije mogla trpjeti njegov životni stil. Tragično je preminula par mjeseci kasnije u požaru, a Ruth je par mjeseci nakon toga oženio glumicu i model Claire Merritt.

Tražio plaću veću od predsjednika SAD-a. "On ima ugovor na četiri godine, ja želim samo tri"

Kad je početkom 1930. ušao u pregovore s Yankeesima, Babe je već imao 34 godine i razmišljao je o ulozi trenera-igrača. Rečeno mu je da to nije opcija, ali mu je ponuđeno produženje ugovora, s time da bi zadnje dvije godine imao plaću od 75.000 dolara, koliko je zarađivao tadašnji američki predsjednik Herbert Hoover.

Ruth je tražio 85.000 dolara na tri godine, a kad su ga pitali kako može tražiti veći ugovor od predsjednika SAD-a, on im je odgovorio: "Predsjednik ima ugovor na četiri godine, ja tražim samo na tri."

Našli su se na 80.000 dolara na dvije godine, što je bila dva i pol puta veća plaća od prve sljedeće u čitavoj ligi. To je bilo osobito šokantno jer je 1929. krenula velika ekonomska kriza i Ruthova plaća je bila predmet brojnih rasprava.

Ruth je znao da njegovi igrački dani polako završavaju i sve više je želio biti trener. Kad je 1930. trener dobio otkaz, Ruth ga je želio zamijeniti, ali su Yankeesi ipak doveli "pravog trenera". Joe McCarthy bio je vrlo strog, ali je jako pazio na odnos s Babeom, ne želeći mu se zamjeriti, što bi bilo pogubno.

McCarthy i Ruth su dobro surađivali i 1932. godine Yankeesi su ušli u World Series protiv Chicago Cubsa, bivše McCarthyjeve momčadi. Rivalstvo se rasplamsalo izjavama iz oba tabora prije finala, pa su utakmice igrane u vrlo vatrenoj atmosferi. Yankeesi su vodili 2:0 i putovali u Chicago, gdje su domaći navijači gađali vlak kojim su došli i gnjavili ih u hotelu i ispred njega.

Na utakmici su Babea navijači gađali limunima, što je bio znak da im se gadi, vrijeđali su ga i oni i protivnički igrači. Babe je u prvom inningu pogodio home-run, ali je pogriješio u četvrtom, kad mu je u terenu ispala loptica, zbog čega su Cubsi izjednačili na 4:4.

Dan kad je Ruth najavio kamo će poslati lopticu

Ono što je uslijedilo jedna je od najikonskijih scena u povijesti američkog sporta. Pitcher Cubsa Guy Bush vrijeđao ga je čitavu utakmicu i u petom inningu je bio jedno bacanje udaljen od toga da ga izbaci. Dok se Bush spremao za bacanje, Ruth je rukom pokazao u smjeru središnjeg dijela terena, sugerirajući da će tamo pogoditi home-run. Bio je to njegov legendarni "called shot".

Desetljećima kasnije se analiziralo je li slučajno digao ruku u tom trenutku ili je ta priča samo produkt čitave njegove legende. Kako god, činjenica je da je Babe lopticu poslao točno tamo gdje je pokazao, preko ograde, izvan Wrigley Fielda, čak 150 metara od mjesta na kojem je stajao.

Vjerojatnost da igrač najavi i pogodi home-run, i to točno tamo gdje je pokazao, otprilike je kao da nogometaš najavi da će s centra pogoditi spojnicu. Yankeesi su dobili utakmicu, kao i onu sutradan, te su pomeli Cubse u finalu 4:0.

Bit će to zadnji naslov koji će Yankeesi osvojiti sa svojim najvećim igračem. Sljedeće dvije godine, 1933. i 1934., Ruth je bio solidan, ali njegove brojke tad su bile u kategoriji normalnih ljudskih bića i nimalo neuobičajene.

U zadnjoj utakmici 1933. bio je startni pitcher protiv Boston Red Soxa, što mu je bila tek peta utakmica u ulozi bacača u 14 godina karijere u Yankeesima. Naravno, dobio ju je i bacačku karijeru u New Yorku završio je s omjerom 5-0.

Svoju zadnju sezonu u New York Yankeesima veliki Bambino odigrao je 1934. Imao je već 39 godina i buran život izvan terena polako je uzimao svoj danak. Ruth više nije igrao u polju kao dio obrane i sve slabije je mogao trčati. Pristao je na smanjenje plaće za čak 35.000 dolara, ali je i dalje bio najplaćeniji u ligi.

Početkom te sezone javno je govorio da želi biti trener Yankeesa, ali ta opcija nije bila realna. Na kraju 1934. otišao je s novom suprugom na turneju po Bliskom istoku i Velikoj Britaniji, gdje je također bio iznimno popularan.

Za to vrijeme bio je u stalnom kontaktu s Emilom Fuchsom, vlasnikom Boston Bravesa, koji ga je želio dovesti, ali vlasnik Yankeesa Jacob Ruppert nije želio trejdati Rutha isključivo kao igrača. Iz tog razloga mu je Fuchs ponudio ulogu igrača, pomoćnog trenera i savjetnika generalnog menadžera, sve u jednom.

Fuchs mu je nudio sve, ali mu je lagao

Fuchs mu je također obećao dio dobiti, opciju da postane suvlasnik momčadi i da postane glavni trener kroz koju godinu. Bravesi su prvu domaću utakmicu u sezoni rasprodali, što se nije dogodilo godinama, ali to je uglavnom bilo to.

Sve teži i sporiji, ali i vidno bolesniji, Ruth nije mogao puno na terenu i kako je sezona odmicala igrao je sve manje. Dana 30. svibnja 1935. Babe Ruth odigrao je svoju zadnju utakmicu u karijeri. Zadnji od 714 home-runova pogodio je pet dana ranije na utakmici protiv Pittsburgh Piratesa na kojoj ih je pogodio čak tri. 

"Nikad nisam nikoga vidio da udara tri home-runa takvom snagom kao Babe toga dana. Njegov zadnji home-run najduži je udarac koji sam ikad vidio. Nikad neću zaboraviti taj dan", rekao je godinama kasnije igrač Piratesa Arky Vaughan.

Babe je usred sezone počeo svoju savjetničku ulogu, ali ga generalni menadžer uopće nije slušao niti ga je doživljavao ozbiljno. Saznao je da mu je Fuchs lagao. Ne samo da mu nije imao namjeru dati dio dobiti nego se spremao nagovoriti ga da uloži vlastiti novac u klub. 

Ruth je bio iznimno razočaran te je otišao iz Bostona u nadi da će mu neki drugi klub ponuditi ulogu trenera jer je želio biti dio bejzbola na bilo koji način. No, ponuda nije bilo.

Punio je stadione kao igrač, ali vlasnici klubova znali su da to neće biti slučaj zaposle li ga kao trenera. Mučio ih je i njegov životni stil. Ako igrač tulumari i živi raskalašeno, to nije problem. No, ako to radi trener, sve bi vrlo brzo moglo otići k vragu.

Cleveland Indiansi ostali su 1937. bez trenera. Kad su vlasnika Alvu Bradleyja pitali hoće li uzeti Rutha, on je odgovorio: "Kako će on voditi momčad kad ne može voditi vlastiti život?" Babe se nadao da će na svoje ime dobiti neki angažman, a čak se bezuspješno nudio i radijskim kućama da bude komentator. 

Očajnički je tražio posao u bejzbolu, ali ga nitko više nije želio

Njegov veliki suigrač Lou Gehrig umirovio se 1939. godine, a Ruth je govorio na njegovom oproštaju na Yankee Stadiumu. Gehrig je bolovao od teške bolesti motoričkih neurona, koja je nazvana bolest Loua Gehriga nakon njegove smrti. 

U međuvremenu je tražio posao u bejzbolu jer bez njega nije mogao. Godine 1946. poslao je pismo novom vlasniku New York Yankeesa tražeći posao, ali je dobio odbijenicu. Ruthova kći Julia Ruth Stevens godinama kasnije rekla je da njezin otac nikad nije prebolio činjenicu da su ga Yankeesi nakon igračke karijere odbacili.

Iste godine je Babe, sad već 51-godišnjak, počeo sve češće i sve jače osjećati bolove iznad lijevog oka, a ubrzo je počeo i teško gutati. U studenom je primljen u bolnicu u New Yorku, gdje mu je utvrđen maligni tumor na dnu lubanje i početku vrata. Nitko to Ruthu nije imao snage reći, ali najveći igrač u povijesti bejzbola imao je rak.

Babe Ruth bio je jedan od pionira istraživanja i usavršavanja borbe protiv raka, koji se u to vrijeme izrazito teško liječio i tretirao. Budući da je bio megazvijezda, imao je i povlašten status, pa su liječnici na njemu iskušavali najnovije i najskuplje metode liječenja. 

Zračili su ga, davali su mu kemoterapije i podvrgavali ga svemu čemu su mogli. Nakon par mjeseci otpušten je iz bolnice, a novi povjerenik lige je u međuvremenu 27. travnja proglasio Danom Babea Rutha u ligi. Bambino se na prvom takvom danu pojavio na stadionu Yankeesa, na kojem je bilo 60.000 ljudi.

Bivši suigrači su držali govore, a kratko se navijačima obratio i on, vidno mršav, s 40-ak kilograma manje uzrokovanih terapijama. Rak mu se proširio i na glasnice, pa je jedva govorio i zvučnici su morali biti pojačani do kraja da bi ga gledatelji mogli čuti.

Stanje mu se popravilo, a njegov slučaj prezentiran je kao čudo na sveučilištu

Revolucionarne terapije odnosno kemoterapije, činilo se, dale su rezultata. Stanje mu se rapidno poboljšalo, do te mjere da se njegov slučaj počeo izučavati na sveučilištima. Jer Babe je naviknuo ljude na čuda.

Dobio je sponzorski ugovor od Forda i počeo je putovati zemljom u komercijalne svrhe. Nažalost, poboljšanje njegovog stanja bilo je tipično za remisiju karcinoma koji se ubrzo vratio u puno jačem obliku.

Babe je sve teže hodao, sve teže je govorio, ali je i takav došao na Yankee Stadium 13. lipnja 1948. godine, 14 godina nakon svoje zadnje utakmice na tom stadionu. Slavio se 25. rođendan velebnog stadiona, a i umirovljavao se Ruthov dres s brojem 3. Tog dana snimljena je jedna od najpoznatijih fotografija u američkoj kulturi.

Mršav, slabašan i neprepoznatljiv, Babe Ruth je do terena došepao koristeći palicu kao štap. Rekvizit s kojim je godinama oduševljavao milijune diljem Amerike sad mu je pomagao da ostane na nogama.

Sve što je mogao prozboriti bilo je: "Ovo me čini ponosnim. Dobro se osjećam." Fotografiju je uslikao fotograf Nathaniel Fein i za nju je sljedeće godine dobio Pulitzerovu nagradu. Bio je to Bambinov zadnji posjet stadionu koji je on izgradio. The House That Ruth Built.

Krajem srpnja 1948. ponovno je primljen u bolnicu jer mu se stanje pogoršalo te iz bolničke sobe više nije izašao. Tisuće Njujorčana bdjele su ispred bolnice i molile za Babea, koji nije imao nikakve šanse. George Heman Ruth preminuo je 16. kolovoza 1948. u dobi od samo 53 godine.

Počast mu odalo 100.000 ljudi

Njegovo tijelo je u lijesu izloženo u rotundi Yankee Stadiuma, gdje mu je počast odalo više od 100.000 ljudi. Sprovod mu je održan u katedrali na Manhattanu ispred koje je bilo 75.000 uplakanih Njujorčana.

Vijest o Ruthovoj smrti, ovaj put stvarnoj, šokirala je Amerikance iako je već duže vrijeme bilo jasno da je teško bolestan. Bio je to dokaz da neumoljiva ruka prirode, kako god nekad okrutna bila, jednako zahvaća i one koje se smatralo nepobjedivima. Na kraju krajeva, Bambino je ipak bio, uvjerili su se svi, samo čovjek.

Tek u godinama koje su prolazile Amerikanci su postali svjesni koliki je utjecaj Babe Ruth imao na njihovu sportsku kulturu i koliko je bio velik. Ruth je promijenio način na koji se pratilo zvijezde, kako se s njima odnosilo i koliko ih se plaćalo. On je tijekom dva svjetska rata ljudima davao barem malo prilika za veselje i odvraćao im je pažnju od ratnih strahota.

Njegov lik kasnije se koristio za razne usporedbe. Tako je autor Glenn Stout napisao da je Ruth, iako u njemu nije bio rođen, bio New York u malom. "Divlji i sirov, blistav i neobuzdan, ekstravagantan i apsolutno nezadrživ."

Ruth je bio utjelovljenje američkog sna - da čovjek bez ikakvog zaleđa, teškog djetinjstva i neperspektivne mladosti može postati najbolji na svijetu u nečemu. Ruth je ljudima davao nadu kao nitko prije njega.

Čovjek koji je promijenio sport. Nitko mu nije ni blizu

Njegov način igre i ekstreman talent promijenili su čitav bejzbol. Dosadnu, stratešku pozicijsku igru zamijenili su udarači, koji su od lige napravili spetkakl. Da nije bilo Babea, bejzbol bi danas, kažu stručnjaci, izgledao drukčije. Njegova sirova snaga, dotad neviđena, punila je stadione diljem Amerike. Na kraju krajeva, izučavali su ga na sveučilištu.

New York Yankeesi su zahvaljujući samo njemu postali jedan od najvrjednijih klubova na svijetu. Naslov iz 1923. bio je prvi od ukupno 27, koliko su ih Yankeesi osvojili, te su postali daleko najuspješnija franšiza u povijesti bejzbola.

G.O.A.T. (Greatest Of All Time) i slične rasprave u sportu najčešće nemaju puno smisla. Teško je uspoređivati generacije, različite ere u sportu, osobito kad je netko igrao prije sto godina. Postoji samo jedan slučaj u kojem G.O.A.T. rasprava nema puno smisla, a to je onaj Babea Rutha.

Bambino možda nije najbolji igrač u povijesti. Sigurno je bio najbolji u svojem vremenu i dugo nakon toga, ali bejzbol se, kao i svaki drugi sport, strašno promijenio i ere je teško uspoređivati. Njegovih 714 home-runova trenutačno je treći najbolji rezultat svih vremena. Prestigao ga je Hank Aaron sa 755, a apsolutni rekorder sa 762 je Barry Bonds, koji je godinama uzimao steroide.

Na prste jedne ruke mogu se nabrojati igrači bejzbola koji su podjednako dobro bacali i udarali. Babe Ruth je bio apsolutno najbolji i MLB je čekao gotovo sto godina da se pojavi čudesni Japanac Shoei Ohtani koji to, kažu, radi bolje od njega.

Ohtani možda je najbolji, ali nitko nije niti će biti veći

Koliko je dobar, dovoljno govori činjenica da su mu Los Angeles Dodgersi prošle godine dali ugovor težak 700 milijuna dolara na deset godina, najveći ikad potpisan u povijesti sporta. Amerikanci već sad tvrde da je bolji i talentiraniji od Rutha i da će imati veću karijeru jer mu je tek 29 godina.

Možda i hoće. Ohtani je zaista bizarno dobar igrač bejzbola, a za razliku od Babea, on u svakoj sezoni (osim ove zbog ozljede) istovremeno udara i baca, dok je Ruth bacao samo u Bostonu, a u New Yorku je samo udarao. No, ni Ohtani ni bilo koji drugi sportaš koji će se roditi u bliskoj povijesti neće više biti tako važan i tako velik kao Babe. Michael Jordan jedini je koji mu se mogao približiti. 

Samo približiti.