U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Ovo je priča o narkomanu koji je jurio u smrt, ali u zadnji čas odlučio promijeniti život. Izlaz je pronašao u sportu, koji mu je postao nova ovisnost, i u kojem je postao najbolji na svijetu.

AKO STE se ikad osjećali kao da ste na samom dnu, da nema izlaza, znate koliko je teško iskobeljati se i nastaviti s normalnim životom, a kamoli učiniti nešto više od njega. Ako ste ikad bili ovisni o nečemu, cigaretama, alkoholu, kockanju, znate koliko je teško skinuti se s poroka i nastaviti s osjećajem praznine u životu. Tada je najlakše popuniti je novom ovisnošću, novom "drogom", po mogućnosti zdravijom i konstruktivnijom od prethodne.

Jerzy Gorski adolescentske dane i veći dio dvadesetih proveo je između trošnog stana u kojem je živio s majkom alkoholičarkom i nasilnim ocem, hipi komune u koju je bježao od tmurne stvarnosti, ljekarni koje je pljačkao u potrazi za lijekovima i morfijem te zatvora i zdravstvenih ustanova u koje su ga slali nakon što bi ga ulovili. 

Bio je narkoman i buntovnik s društvenog dna u komunističkoj Poljskoj, toliko zaglibio u ovisnost da su u jednom trenutku prijatelji koje smrt još nije odvela bili uvjereni da je upravo on sljedeći. Pa ipak, dva desetljeća nakon što je prvi put osjetio užitak opijuma u venama, osjetio je drukčiju, a opet istu radost kad je postao svjetski prvak u dvostrukom ironmanu, ekstremnom natjecanju izdržljivosti u plivanju, vožnji bicikla i trčanju.

Endorfin, koji je njegovo tijelo lučilo dok je trčao, postao je savršen nadomjestak za heroin. Ovisnost o trčanju zamijenila je ovisnost o drogi. Bio je na stazi koja je vodila u smrt, ali neposredno prije cilja odlučio je skrenuti. 

Kad je nju preživio, nije više bilo staze koja će mu predstavljati prepreku. Ni podsmijesi ni krvava stopala od pretijesnih cipela, čak ni automobil koji ga je udario dok je trenirao za utrku života, a liječnici konstatirali da je sretan što će uopće ponovo hodati.

Legnica

Gorski je rođen 1954. u Legnici, gradiću na jugozapadu Poljske u kojem je tijekom Hladnog rata bila smještena sovjetska Sjeverna vojna grupa, koja je zamijenila Drugu bjelorusku frontu, ekstremističku vojnu formaciju koja je krajem Drugog svjetskog rata haračila Njemačkom na putu prema Berlinu, silovala, ubijala i palila sve što joj se našlo na putu.

Po završetku rata, Sjeverna vojna grupa zauzela je pola Legnice i nasilno preselila sve Poljake u jedan dio grada. Čekajući izbijanje novog rata, sovjetski vojnici žestoko su pijančevali i pretvarali Legnicu u još depresivnije i neugodnije mjesto za život i odrastanje. 

Jerzy, odnosno Jurek, kako su ga svi zvali, bio je jedino dijete u obitelji koja je živjela u prenapučenoj zgradi sa samo jednim WC-om po katu. Otac mu je bio mehaničar i alkoholičar, kojem se pijanom nije dalo čekati u redu za zahod pa je redovito pišao u sudoper. Majka je nekoliko mjeseci provela u zatvoru zbog šverca brušenom kožom, a nakon toga se zatvorila u sebe, samo sjedila u stolici za ljuljanje i plela džempere, uz čašu s vodkom uvijek pri ruci.

"Stalno sam tražio način da što manje vremena provedem kod kuće, uvijek sam zadnji odlazio s igrališta", prisjetio se Gorski u starom intervjuu za Polityku. "Otac je bio ogorčen na svijet i eksplodirao bi zbog bilo kakve isprike, a pogotovo kad bi se sin jedinac usprotivio njegovom pogledu na život."

U osnovnoj školi Jurek se bavio gimnastikom i bio je prilično dobar, osvojio neke medalje i trofeje te se želio posvetiti sportu, ali otac je imao druge ideje. Uz poneku odgojnu šamarčinu, objasnio bi mu da nema budućnosti u preskakanju kozlića te da mora završiti školu i postati automehaničar poput njega. A školu je mrzio, baš iz protesta protiv roditelja.

Sklonost ovisnostima pokazao je prilično rano i propušio s 12 godina. Prve cigarete bile su mu Bielmorkany, točnije opušci koje su bacali sovjetski vojnici na obližnjem poligonu za trening. Kasnije je pušio duhan bez filtera, a nije ga se ostavljao ni tijekom gimnastičkih treninga, pa ni na nedjeljnoj obiteljskoj večeri. Nerijetko bi zaspao s gorućom cigaretom među usnama.

Komuna

Imao je 15 godina kad su Amerikanci sletjeli na Mjesec, a utjecaj Zapada već se širio najbližim zemljama Istočnog bloka. Te je 1969. održan i Woodstock, a hipi kultura stigla je i do Poljske. Hipi komuna bila je savršeno utočište za povodljivog dječaka koji je tražio bijeg od depresivne stvarnosti. Njegovi novi prijatelji, uglavnom nešto stariji od njega, nisu ga gledali s visoka, nego ga prihvatili kao punopravnog člana zajednice.

U uskim trapericama i majicama s cvjetnim uzorcima osjećao se kao u uniformi vojske koja je oslobađala svijet od ratova i širila ljubav uz zvukove Janis Joplin i Deep Purplea. Tamo je imao gotovo neograničen pristup cigaretama, ali i otkrio sasvim novi uzbudljiv svijet seksa i droge.

Gorski je počeo sa snifanjem ljepila, a zatim i s lijekovima dostupnima u ljekarnama, naposljetku i morfijem ili "majkom", kako su ga zvali, a kojeg se moglo vrlo jednostavno nabaviti lažnim, anonimno ispunjenim receptima.

Kad je prvi put ubrizgao morfij u sebe, bilo je to točno kao u scenama iz američkih filmova, samo što su se razgovori odvijali na poljskom jeziku. Psihodelične zavjese zaklanjale su prozore, žarulje u bojama bacale svjetlo na veselu igru dima u zraku, a Jurek razvaljen na kauču, u zagrljaju dvije polugole 15-godišnjakinje, dok sa zvučnika trešti Child in Time i upotpunjuje sliku djeteta zatočenog u savršenom trenutku vremena.

Osjećao je kako mu se toplina širi tijelom, osjećao je milijarde mrava kako mu marširaju u glavi, osjećao je sve, dok nije prestao osjećati išta. Potpuno tupilo nakon nekog vremena prekinuo je tek nemir u želucu. Jurek je ustao i povratio, a onda otišao kući, gdje ga je otac smjesta izmlatio. Ne zato što je nadrogiran, nego jer je zakasnio 15 minuta. 

Kad se ujutro probudio s ogromnom glavoboljom, nije bio siguran je li to od batina ili od morfija, ali znao je da će ponovo bježati od oca i spas tražiti kod "majke".

Okorjeli narkoman

Kako je ovisnost buktala, Jurek se iz simpatičnog, ljubavi i užitaka željnog hipija brzo počeo pretvarati u sitnog kriminalca i gnjusnu narkomančinu koja po ulici žica kovanice i cigarete i kojoj je jedina preokupacija i životna ambicija bilo nabaviti sljedeći fiks. 

U ljekarnama su ih s vremenom skužili i prestali im davati lijekove, pa je Jurek prvi put završio u policiji, a zatim i na tobožnjoj rehabilitaciji, gdje je prvi put osjetio užase koje tijelo proživljava bez potrebnog narkotika, samo da bi mu se odmah po izlasku vratio.

Bez "legalnog" pristupa lijekovima, Jurek i društvo morali su pljačkati ljekarne, savijajući rešetke i razbijajući prozore, pa čak i provlačeći se kroz kanalizacijske otvore. Imali su i dobro razrađene rute za bijeg ako bi naišla policija, ali ponekad bi ih i dohvatila. No, sve je to bilo uračunato jer su narkomani dobivali blaže kazne za pljačkanje ljekarni budući da "nisu bili odgovorni za svoje postupke".

"Provale u ljekarne bile su nam kao igra i ostavljali smo vrlo malo tragova. Igrali smo se s milicijom koliko smo mogli", prisjetio se Gorski u starom intervjuu.

Njegov život bio je začarani krug drogiranja, pljački, odlazaka u zatvor, bolnicu ili na liječenje te povrataka drogiranju i pljačkama, sve dok 1976. od studenta kemije iz Gdanska nije nabavio recept za proizvodnju heroina kuhanjem kompota od stabljika maka. 

Produkt je, dakako, bio slabije kvalitete, ali zapravo je jače "udarao", a sastojke je bilo puno jednostavnije nabaviti. Klinci diljem Poljske žicali su stabljike od farmera, koji su im rado davali otpatke, dok nisu shvatili o čemu se radi i počeli im naplaćivati. Ne za stabljike, nego za šutnju.

Jurekovo društvo pomalo se smanjivalo. Svako toliko netko bi se predozirao, neki su i umrli, pa tako i njegov najbolji prijatelj. Bolničarka koja ga je obavijestila o njegovoj smrti rekla mu je: "Pogledaj se. Valjda ti je jasno da si ti sljedeći." I što je Jurek napravio? Opet se nadrogirao da pobjegne od gubitka prijatelja i sudbonosnih riječi.

U zatvoru je pokazivao samodestruktivno ponašanje. Provocirao je čuvare, koji bi ga zauzvrat izmlatili. Pokušavao je gutati oštre predmete, a jednom si je ubrizgao otopljenu čokoladu u pluća, čime je zaprepastio čak i najokorjelije zatvorenike. Želio je sve okončati, na ovaj ili onaj način.

Monar

Ali, u zatvorskoj ćeliji je doživio prosvjetljenje. Na radiju, emitiranom s razglasa, čuo je za Monar, centar za pomoć u liječenju od ovisnosti, koji je osnovao i vodio psiholog i psihoterapeut Marek Kotanski. Odmah po izlasku iz zatvora se prijavio, ali nije bilo mjesta, pa se upisao na listu čekanja. 

Imao je gotovo 30 godina kad je konačno upao, skoro pola života proveo je kao društveni talog i u više navrata bio sasvim blizu da ga završi. Ali, njegovim mukama nije bio kraj, štoviše, samo su započele nove. Monar se bazirao na nekonvencionalnim metodama i imao stroži režim od zatvorskog.

Unutar Monara postojala je hijerarhija. Došljaci su imali status Novaka, po dolasku su morali prihvatiti pravila ponašanja, zavjetovati se na šest mjeseci bez seksa i dvije godine bez cigareta i alkohola. I bez droge - zauvijek. 

Tijekom zajedničkih obroka, sjedili su na podu. Ako su bili dobri, mogli su napredovati do idućeg statusa Stanara, a zatim i Domaćina. Ali, ako su u međuvremenu prekršili pravilo, ponovo su postajali Novaci.

Svako "novačenje" donosilo je obavezno brijanje glave, po čemu se najniža klasa razlikovala od ostalih. Nakon dolaska i brijanja inače dugačke plave kose, Jerzy je izgledao kao hodajući mrtvac, ispijena lica, dubokih podočnjaka, s tijelom koje se urušavalo od slabosti. Liječnik koji ga je pregledao pri primanju upozorio je Kotanskog da bi novi dečko mogao umrijeti.

Terapije su uključivale pronalaženje svrhe i popunjavanje vremena aktivnostima. Polaznici su morali graditi vlastite nastambe i namještaj za njih. Uzgajali su svoje povrće i pripremali vlastite obroke. Uživao je u kuhinji i govorio da želi postati "svjetski prvak u kuhanju". Uostalom, imao je nekakvu podlogu u pripremanju kompota od makovih stabljika...

No, ključna je bila aktivnost koju su svi u Monaru svakog dana obavljali u šest ujutro i šest popodne - trčanje u svrhu detoksikacije tijela. S obzirom na svoje fizičko stanje, ono mu je na početku predstavljalo strahovite izazove.

"Naravno da nije bilo šanse da držim korak za skupinom. Čim su mi izmaknuli iz vidokruga, naslonio sam se na zid. Povraćao sam krv i pluća su mi gorjela, kao da je netko u njih ulio korozivno sredstvo", napisao je Gorski u svojoj biografiji.

Maratonac

S vremenom, čišćim organizmom i boljom fizičkom formom, ti su izazovi nestali i pretvorili se u užitak. Tijekom godina u Monaru Jurek je u više navrata morao nanovo brijati glavu i kretati ispočetka, ali navodi Kotanskog kao jednog od dvojice ključnih ljudi za svoj razvoj od narkomanske gusjenice do zdravog leptira koji slobodno maše krilima i diše punim, nekoć napaćenim plućima.

Drugi je Antoni Niemczak. Za njega je prvi put čuo vidjevši ga na naslovnici časopisa Sportowiec nakon što je osvojio bečki maraton. Poželio je biti baš poput njega.

"Cijela soba mi se smijala. Govorili su mi: 'O čemu ti pričaš? Ti si jebeni narkoman, idi na terapiju.' Ali, uzelo me. Počeo sam ustajati u četiri ujutro i trčati, sve više i sve brže", napisao je Gorski u jednoj od svojih kolumni. 

Trčanje je postalo njegova nova ovisnost, ali uskoro je na televiziji vidio i prilog u triatlonu te tijekom trkačkih dionica razmišljao o tome kako bi trebao naučiti bolje plivati i kupiti bicikl. Upoznao je Janusza Kalinowskog, novinara Poljske novinske agencije, koji je o Gorskom želio napraviti priču i, iako ga je supruga izvrijeđala "jer joj je doma doveo narkomana", darovao mu tenisice za trčanje te ga nagovorio da nastupi na varšavskom maratonu.

Triatlonac

Trčanje je savladao, a uskoro kupio i bicikl, Romet Sport, kojim je po uspješnom završetku rehabilitacije odlučio obići sve Monarove podružnice u Poljskoj. U tom obilasku zemlje ojačao je noge, a kad je negdje usput slučajno naletio na start triatlonske utrke, odlučio se okušati.

Jurek je znao plivati, ali niti je imao tehniku, niti izdržljivost za dugačke dionice. Kad je izašao iz jezera, svi ostali natjecatelji već su odavno jurili biciklom. Unatoč puno boljoj praksi u ostalim disciplinama, ciljem je prošao kad su se svi već bili razišli. 

Mislio je da je posljednji, iako će kasnije službeni rezultati pokazati da je jedan nesretnik završio još kasnije, ali to ne samo da ga nije omelo, već mu je onako izmrcvarenom izazvalo veću navalu endorfina, veći užitak nego ijedan ubod u venu i toplina koja mu se širi tijelom.

Počeo je ozbiljno trenirati i plivanje, a onda u novinama vidio još jedan članak koji će mu promijeniti život i odrediti ultimativni cilj. Čitao je o suludom natjecanju Ultraman na Havajima, ultratriatlonu koji je okupljao samo svjetsku elitu u tom sportu. 

Ironman

Standardni olimpijski triatlon sastoji se od 1500 metara plivanja, 40 km vožnje biciklom i 10 km trčanja. Ironman uvišestručuje dionice na 3.9 km plivanja, 180.2 km biciklom i trčanje punog maratona od 42.2 km.

Ultraman na Havajima trajao je tri dana: prvo plivanje 10 kilometara, a zatim 144 kilometra vožnje biciklom uz uspon na najviši vulkan na Velikom otoku, noćenje u vojnoj bazi pa pedaliranje 270 km drugog dana te konačno dvostruki maraton, odnosno trčanje 84 kilometra do početne točke. Odmah se prijavio na Ironman triatlon u Kaliszu, koji je bio izlučno natjecanje za put na Havaje, ali izboriti ga je mogao samo pobjednik.

"Završio sam drugi iza Jareka Labusa, koji je stekao pravo na natjecanje na Havajima", prisjetio se Gorski svog velikog uspjeha, ali ipak nedovoljnog za ekspresno ostvarenje snova. "Obilazak Poljske biciklom dao mi je snagu i kondiciju, dao mi je temelj. Sve sam pobijedio na biciklu."

Nastavio je trenirati, usavršavati se, posebno u plivanju i natjecati se u ironmanima i triatlonima, bio je treći na nacionalnom prvenstvu u ironmanu, ali pozivnicu na Havaje nije dobivao. Pisao je organizatorima i dvije godine uzalud čekao, pa je odlučio preuzeti stvari u svoje ruke.

"Odlučio sam ih izazvati i napraviti vlastitu Ultraman utrku u Glogowu - drukčija ruta, drukčiji uvjeti, ali iste udaljenosti. Na toj utrci postavio sam najbolje vrijeme u Europi i drugo najbolje na svijetu. Poslao sam im dokumentaciju i opet ništa", žalio se Jurek.

Stvari su se promijenile kad je dobio drugi poziv iz Amerike. Njegov junak Antoni Niemczak, zbog kojeg se i počeo baviti trčanjem, već je dugo tamo živio. Prvi put je čuo za njega zahvaljujući priči Janusza Kalinowskog, izdaleka ga pratio i odlučio ga pozvati k sebi, trenirati ga i pomoći mu da ostvari san.

Svjetski prvak

Niemczak ga je 1990. prijavio na utrku izdržljivosti u Kaliforniji, na koju je Gorski stigao s tenisicama koje je jeftino kupio u Njemačkoj jer nije imao novca za bolje. Bila je to katastrofalna odluka jer se ispostavilo da je jedna tenisica manja, što mu je uništavalo stopalo na grubom terenu.

Utrku popularnog naziva "100 milja u jednom danu" nije uspio završiti u zadanom vremenu. "Pobjednik dobiva zlatni pojas, svi koji završe utrku unutar 24 sata dobiju srebrni, a oni koji je završe unutar 30 sati brončani", objasnio je Jurek, koji je morao razrezati prednji dio manje tenisice kako bi oslobodio grumenje krvi i pijeska i ranjenim prstima dao da dišu.

"Prvih 100 kilometara pretrčao sam za 10 sati, bio sam među vodećima, samo se jedan natjecatelj izdvojio, ali platio sam danak zbog tako brzog tempa. Posljednja 24 kilometra hodao sam uz pomoć štapa, ali završio sam utrku i osvojio brončani pojas."

Samo nekoliko mjeseci kasnije Gorski je nastupio u Alabami na Double Iron Triathlonu, svjetskom prvenstvu na stazi dvostruko duljoj od one za obični ironman triatlon - 7.6 km plivanja, 180 km vožnje biciklom i 84 km trčanja. Ovaj put nije bilo problema s obućom, nije bilo ni onog jednog konkurenta koji se izdvojio. Jurek je stazu prešao za 24 sata, 47 minuta i 46 sekundi te postao svjetski prvak.

Bio bi to spektakularan pothvat za bilo kojeg čovjeka, a kamoli za nekoga tko je 14 od prethodnih 20 godina života proveo kao teški narkoman, uništio si tijelo i više puta bio na rubu smrti. Ali, Jurek je i dalje maštao o Ultramanu na Havajima.

Ultraman

Nedugo nakon što se krajem godine vratio u Poljsku, konačno je stigao poziv. Ultraman ga više nije mogao ignorirati i vrata raja širom su mu se otvorila. Poziv je stajao, ali Gorski se nikako nije uspijevao pojaviti. Na pripremama za 1991. ozlijedio je Ahilovu tetivu, a onda je iduće godine obnovio na njujorškom maratonu.

Činilo se da je 1994. njegova godina, ali onda ga je život ponovo žestoko udario. Točnije, automobil koji je naletio na njega dok je trenirao na biciklu. Završio je u bolnici sa slomljenim rukama, nogama i čeljusti. Kad se probudio, prvo što mu je kroz glavu prošlo bilo je: "Jebote, opet neću na Havaje."

Liječnici su smatrali da se više nikad neće moći baviti fizičkim aktivnostima na razini profesionalnog sporta i da mora biti sretan što će uopće ponovo hodati, ali Jureku nije padalo na pamet odustajati. Započeo je treninge još u gipsu, u bolničkom krevetu, pokušavajući simulirati pokrete trčanja i pedaliranja, uz podsmijehe ostalih pacijenata.

Bolnicu je napustio četiri i pol mjeseca prije utrke i odmah počeo trčati, plivati i voziti bicikl. Nije bilo nikakve šanse da ga više itko i išta spriječi da ispuni san i potpuno se ostvari kao sportaš, rehabilitirani narkoman i općenito kao čovjek. Ali, kad je utrka počela, odmah je sve krenulo naopako i avanturu života iz sna pretvorilo u noćnu moru.

"Sve sam napravio pogrešno. Došao sam i trenirao samo jedan dan, a već idućeg dana plivao 10 kilometara u slanoj vodi. Još jedna greška je i to što sam stavio nove naočale, propuštale su i sve mi je nateklo pa sam ih već nakon kilometra morao skinuti. Zatim sjednem na bicikl, a na putu prema vrhu vulkana počnu mi pucati žice na kotaču", opisivao je Gorski svoje muke.

"Na vrhu nema grada, ničega, samo volonteri koji su usmjeravali vozače i odveli me kod mehaničara. Tamo su mi sredili kotač, ali nakon 40 kilometara žice su opet popucale. Bicikl mi je izgledao kao broj osam, morao sam saviti kočnice da ne smetaju i tako sam prošao ciljem drugog dana. 

Trećeg dana sam istrčao 84 kilometra i završio utrku. Podignuo sam ruke, skinuo kapu i srušio se. Kraj triatlona. Postigao sam ono što sam želio. Već sam bio u četrdesetima, ali ispunio sam najveći san."

Bez obzira na to, nije to bio kraj njegove karijere. Još se godinama natjecao, odradio još pedesetak utrka, što maratona, što ironmana. Ne zbog rezultata, nego zato što ga je to gonilo, ispunjavalo ga, davalo mu svrhu i užitak.

Motivator

Jerzy Gorski još je živ i krajem godine napunit će 70. Zdrav? Ne baš sasvim, prije desetak godina pronašli su mu srčani problem zbog kojeg se više ne smije izlagati iznimnim naporima, pa su mu fizičke aktivnosti limitirane na lagano plivanje. Triatlonska disciplina koja mu je stvarala najviše muke danas mu je najveća ljubav i zadovoljstvo.

Jurekov život prava je inspiracija, priča o nevjerojatnom povratku u život i dokaz da i u najtežim trenucima ima nade ako ima volje. Zato ne čudi to što, osim što je prvi čovjek triatlona u Poljskoj i organizator natjecanja te vlasnik tvrtke za sportsku opremu, povremeno nastupa kao motivacijski govornik. Ali uz jedan uvjet.

"Pristanem govoriti o svom životu, ali na kraju sastanka svi sudionici moraju odraditi Cooperov test, koji uključuje kontinuirano trčanje 12 minuta. To bi trebalo biti vrijeme u kojem svaki sudionik može učiniti nešto za sebe. Nije stvar u rezultatu, nego u osjećaju slobode i preuzimanju kontrole nad svojim životom."

A to su stvari o kojima je ovaj neuništivi djedica kroz svoju paklenu mladost puno naučio.

"Danas ni ne razmišljam o tom razdoblju, a kamoli žalim. Ne bi imalo smisla. Daleko sam dogurao i sve što imam dobio sam zato što sam nadišao svoju slabost. Da nisam pao, ne bih danas bio ista osoba. Puno dugujem svojoj mračnoj prošlosti. Na 14 godina izgubio sam kontrolu nad životom, ali uspio sam se izvući. Uživam u životu i ponosan sam na sebe."