Bljutava legija zvijezda bez vođe i identiteta zamalo je otela nogomet
ZAVRŠENO je još jedno Europsko prvenstvo. Španjolska je sa sedam pobjeda stigla do rekordne četvrte titule, čime je i službeno najbolja momčad u povijesti Starog kontinenta. Konsenzus čitavog nogometnog svijeta je da je, donekle uz Njemačku, bila daleko najbolja momčad turnira i sasvim zasluženo ga osvojila.
Koliko su opasan ždrijeb prošli, dovoljno svjedoči podatak da su na putu do naslova pobijedili prvog, drugog i trećeg favorita Eura uoči početka prvenstva. Ranije su u skupini svladali Hrvatsku, Italiju i Albaniju bez primljenog gola. Ovu titulu će s posebnom emocijom uvijek pratiti navijači La Roje, a način na koji su do nje došli svi oni koji se smatraju nogometnim puristima i sladokuscima.
No, cijela Europa mora zauvijek pamtiti i slaviti ovu Španjolsku iz jednog, jedinog i najjednostavnijeg naslova. Furija je u Berlinu bila zadnja brana nogometu i uspješno ga je obranila. Spasila je kontinent od novog najgoreg prvaka u njegovoj povijesti.
Grčka je zamalo otišla u zaborav
Svijet pamti Grčku iz 2004. godine kao jednu od najvećih senzacija u nogometu ikad, ali i kao najgoreg prvaka Europe u povijesti. Ne pretjerano laskavu titulu Grci su zaslužili izrazito defenzivnim stilom igre kojim su u sve tri utakmice nokaut-faze pobijedili s 1:0, uglavnom nakon golova iz prekida.
No, s obzirom na razinu talenta, nije bilo realno ni očekivati da će neka ekipa iz tog ešalona osvojiti turnir na ijedan drugi način. Bilo je i prije i poslije njih prvaka koji su i uz veću kvalitetu igrali dosadan nogomet, ali Grci su ostali mjera i utjelovljenje nogometa i prvaka kakvog želimo vidjeti jednom u sto godina.
Jako malo je nedostajalo da ove godine dobijemo novog najgoreg prvaka ikad. Talentom nikad krcatija Engleska je igrala možda i najgori nogomet na turniru, a izdržati 90 ili 120 minuta njihovih utakmica je bio veći izazov nego istrpjeti nesnosne ljetne vrućine.
Ekipa bez identiteta i zvijezde bez vođe ispisali su odu antinogometu
Prva riječ koja će većini nogometnih fanova pasti na pamet o ovoj Engleskoj je bljutavo. Jedan od glavnih favorita turnira nije nadigrao nijednog suparnika, a naznake nečeg što se može nazvati nogometom vidjeli smo tek u zadnjim minutama nokaut-faze kada bi panično lovili rezultat te otpustili sve kočnice.
Teško je nekome opisati što je točno Engleska igrala. Southgateova legija zvijezda kojoj u napadu igraju najbolji igrač Premier lige, najbolji strijelac u povijesti reprezentacije i tri od pet favorita za Zlatnu loptu došla je na turnir s puno upitnika, a nakon nje ćemo ju pamtiti u potpunosti kao ekipu bez ikakvog identiteta, a njenog trenera kao srećkovića kojeg su samo nikad bolji ždrijeb i Bellinghamove škarice spasili od otkaza.
Normalna je i očekivana pojava da na svakom turniru nekoliko velikih nacija igra loše, ali posebna vječna kazna je rezervirana za one reprezentacije koje odaberu igrati loše, a upravo je to napravila Engleska.
Rezervirana, s viškom igrača iza lopte i jedinom vodiljom da ne primi gol, bez znanja i uvjeta u igri da stvori višak protiv suparnika, ostat će upamćena kao blijeda kopija Deschampsove Francuske koja je ostala neprikosnoveni šampion estetike ružnoće.
Španjolska je spasila nogomet
Umjesto kombinatorike, poteza i golova u režiji velemajstora s Otoka, gledali smo kako Foden glumi duplog lijevog beka, kako Bellingham tumara terenom u potrazi za pozicijom koja ima smisla i Kanea koji je od najboljeg playmakera među napadačima pretvoren u skretničara koji do lopte može doći samo ako ju suparniku uzme iz nogu.
Nisu Englezi bili jedini. Osim Njemačke su praktički sve velike reprezentacije bile daleko ispod razine da bismo jedan turnir nazvali epskim. Italiji je falilo talenta prve klase, Nizozemci su bili tek solidni u laganom ždrijebu, Francuzi su bili kakvi uvijek jesu, Portugalci su pod Martinezom Francuska za siromašne, a Belgija je potvrdila da je daleko najveće razočaranje ove nogometne generacije s još jednim turnirom za zaborav.
Vrhunac antinogometa bio je u nokaut-fazi kada je većina ekipa imala više odigranih produžetaka nego zabijenih golova, a kada je Palmer sjajno pogodio za izjednačenje u finalu, činilo se da će u Berlinu biti i službeno potpisana kapitulacija u kojoj će progresivnost ustupiti prostor arhaičnom, negativnom i reaktivnom poimanju nogometa.
Ne bi to bio samo poraz ovog turnira, nego i potvrda svim engleskama ovog svijeta da je to najbolji put do uspjeha. Zemlja koja nogomet igra poput Engleske ne može se nazvati domom nogometa koji joj se treba vratiti, nego ga može samo oteti. Olmo, Cucurella i Oyarzabal su ga matom u tri poteza spasili.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati