ZLATKO DALIĆ ubilježio je još jednu pobjedu u svom impresivnom životopisu na čelu hrvatske nogometne reprezentacije. Dvostruki osvajač medalja na svjetskim prvenstvima nakon solidne igre i razočaravajućeg remija u Splitu, učinio je upravo suprotno u Turskoj.

Momčad je u 2:0 pobjedi protiv Turske na terenu izgledala kao da je spremna za porciju. Unatoč tome, Livakovićeva mreža je ostala netaknuta, dok je Kovačić dva puta poentirao te donio tri boda na konto i mir prije nastavka kvalifikacija.

Dalićevi nogometni postulati

Ne treba trošiti previše riječi na detalje sinoćnje utakmice. Dovoljno je reći da su neki od najboljih individualno podbacili. Luka Modrić nije mogao spojiti tri točna dodavanja zaredom, Marcelo Brozović je većinu vremena bio izgubljen, a mladi i moćni stoperi često su plivali pod najezdom turskih napada.

Vrhunske partije Matea Kovačića, Josipa Stanišića i Dominika Livakovića bile su dovoljne da rezultat ide u korist treće reprezentacije svijeta. Upravo ta sintagma, kojom sami sebi tepamo, a koja je naravno istinita je esencija Dalićeve filozofije.

U većini slučajeva nije važno igrati atraktivno ili timski organizirano. Krucijalno je doći do pozitivnog ishoda. Toliko puta smo čuli izvedenicu tog izraza da već znamo kad će izaći iz usta izbornika. Hrvatska svoj talent koristi kako bi utakmicu ugušila individualnom kvalitetom na lopti i riješila individualnim eksplozijama.

Hrvatska ne igra organizirani kolektivni momčadski nogomet

Mnogo je primjera za tu tezu. Od Rusije do Turske veći dio natjecateljskih utakmica reprezentacija je uvukla u tempo koji nikoga ne impresionira. Taktički gledano, u tom periodu je bilo mnogo grešaka. Vrhunski vezni igrači su se trošili u prvoj distribuciji više nego što je potrebno, a napadači izgledali kao da im nitko ne želi dodati loptu u zadnjoj trećini.

U tom skupu neorganiziranosti bilo je i debakala u kojima je momčad izgledala razbijeno. Španjolci, Englezi i Portugalci bušili su Hrvatsku na ružne načine. Na sreću, ti porazi nisu bili dio napada na Mundijal, nego trećerazrednog natjecanja, kao što je Liga nacija. Onog istog natjecanja koje je u trenucima teških poraza izborniku bilo nevažno, a sada je nova prilika za "veliki" trofej.

Bilo je tu i utakmica koje je Hrvatska odigrala vrhunski, ali značajno manje. Za svako prvo poluvrijeme protiv Francuske u Moskvi možete pronaći tri poluvremena koja su izgledala kao ono sinoć u Turskoj. Razlog tome je jednostavan. Hrvatska ne igra organizirani kolektivni momčadski nogomet obilježen taktičkim opisom trenera.  

Ono što od Hrvatske možete očekivati je visoko individualiziran pristup nogometnoj igri. Vrhunske kvalitete pojedinaca koje koordinirano eksplodiraju u ključnim trenucima. Za svaku taktički sjajno postavljenu utakmicu poput one s Marokom za broncu u Kataru možete naći još jednu više, poput one u prvom kolu skupine protiv istog protivnika.

Pojedinci od gola do gola

Pobjede hrvatske reprezentacije u svojim temeljima nemaju automatizme timske igre ili zanimljivo taktičko rješenje. One se u velikoj većini oslanjaju na eksploziju individualne nadarenosti pojedinaca.

Uzmimo samo za primjer ono što smo gledali sinoć. Toliko opjevana vezna linija je na oba kraja terena izgledala tragikomično. Ili da budemo precizni, dvije trećine te vezne linije. Talent Matea Kovačića bio je u zvjezdanoj supernova fazi. Stihijski pritisak prema zadnjoj liniji protivnika prečesto je rezultirao dolaskom više turskih igrača na široki prostor protiv samo dva protivnika.

Nakon toga dolazilo bi do rastezanja terena i postavljanja obrane Hrvatske u nezavidnu poziciju. Igrači poput Gvardiola i Šutala, koji su navikli svojom agresivnošću zatvarati male otvorene prostore, nalazili bi se prečesto na pustopoljini. Koju ne bi mogli začepiti. Pa je zato i njihov standardni stil igre izgledao kao izgubljenost u prostoru i vremenu.

Stanišić donio napadačku inteligenciju i snalažljivost te defenzivnu stabilnost

Na sreću momčadi i zadnja linija je imala svoju sjajnu zvijezdu spremnu za snažnu detonaciju. Josip Stanišić izašao je na teren donijeti nešto što ga već ovako rano stavlja uz bok Juranoviću. Napadačku inteligenciju i snalažljivost te defenzivnu stabilnost.

Treći veliki faktor je Dominik Livaković. Svi već znaju što Dinamova vratara muči u igri. Neodlučnost u izlascima i igranje nogom. No, ono gdje je gotovo nepogrešiv je zaustavljanje udaraca i time je Hrvatsku sinoć zadržao iznad vode dovoljno dugo. Po tko zna koji već put u svojoj karijeri.

Doda li se tome iskorištavanje dubine terena koje je u ključnim trenucima pokazao Mario Pašalić, sasvim je jasno koje su osnove hrvatske uspješnosti. Dovoljno kratkih i intenzivnih perioda u kojima individualna kvaliteta dolazi do izražaja.

Navika ružnog pobjeđivanja

Hrvatska je svoj stil dovela skoro do savršenstva, a time i ogolila zahtjevnost ove grupe do kosti. Čak i uz kriminalne partije poput sinoćnje Brozovićeve te podbačaje Modrića i Gvardiola, moguće je trijumfirati na nominalno najtežem gostovanju. Sve uz pravi recept koji gaji već pet godina.

To nisu taktičke postavke niti timska igra. To je izdržljivost borca u ringu dok ga protivnik nemilice mlati, da bi u par ključnih momenata s nekoliko brutalnih udaraca završio meč. Kao da gledate Rockyjevo lice kako natiče u nakupinu gnjusnih masnica prije nego što protivnika pošalje na tlo.

Dalićev nogomet je nogomet iskorištavanja kratkih i sjajnih trenutaka individualnog talenta. Jako malo taktičkih bravura. Poprilično tanke strateške postavke. Ali upravljanje ljudima i talentom je na najvišem nivou. Ako vam je do ljepote ili naprednih ideja, gledajte nešto drugo. Hrvatska pobjeđuje Dalićevim nogometom, skrpanim poput Frankensteina, nepovezanim i skoro nesalomljivim.