SAD KAD su nade u nevjerojatan prolaz Hrvatske u idući krug s dva boda ugašene, vrijeme je za podvlačenje crte ispod nastupa na Europskom prvenstvu. Sve ono dobro, loše i zlo valja istresti iz vreće i prevrnuti, pa vidjeti kako dalje. A najbolje je početi od mjesta izbornika.

Rezultatski neuspjeh

Kao što je i Zlatko Dalić sam rekao, ovaj rezultat je neuspjeh. S dva boda u tri utakmice Hrvatska ne može biti zadovoljna. Nema veze što su dva od tri protivnika Španjolska i Italija, bar tri boda trebala su biti minimum.

Lako je nakon odigrane skupine naći mane protivnicima, kriviti suce ili proklinjati sudbu kletu, ali dosta razloga za ispadanje nalazi se u vođenju ove reprezentacije. Nije to samo Dalićeva odgovornost, ali on je lice neuspjeha, jednako kao što je lice osvojenih odličja. Divno je pisati o izvedbama protiv Engleske u Rusiji ili trijumfu protiv Brazila u Kataru, ali držati ljestve izborniku i slijepo se klanjati njegovu kultu ne bi smio nitko.

Kad krivnja usred turnira padne na rubne prvotimce ili na novinarsku struku, fokus se odmiče od prave analize. Dalić je imao olakotnih okolnosti u ovom neuspjehu, ali je dobar dio njega stvorio sam.

Izlazak iz rutine

Ono što je obilježavalo njegov dosadašnji mandat na velikim natjecanjima, osim uspjeha, jest rigidnost kad su u pitanju bitne promjene. Zbog toga su na ranijim smotrama u zadnjoj liniji nastupali i Dejan Lovren i (ponekad) Domagoj Vida.

Rješenja izvan ustaljenih početnih sastava bila su uzrokovana značajnim promjenama u statusima igrača, ne toliko u reprezentaciji koliko u klupskoj igri. Zamjena Josipa Juranovića njegovim imenjakom Stanišićem ranije bi bila nezamisliva, ali ozljedama prošarana i igrom lošija sezona beka Uniona iz Berlina i impresivna igra obrambenog igrača Bayera iz Leverkusena bile su toliko različite da se činilo da je Dalić prisiljen na promjenu. S druge strane, povratak nakon teške ozljede Ivana Perišića prisilio ga je na promjene na krilnim pozicijama.

Ovaj svojevrsni rastanak s rutinom bio je više nužan nego planski. Pokušao se izbornik vratiti na svoje izvorne hijerarhijske postavke u utakmici protiv Albanije, ali taktički je grubo pogriješio u postavljanju utakmice pa se morao vaditi ludim tempom u drugom poluvremenu.

Skraćena rotacija može biti obrazloženje za traženje pravih rješenja, ali ne i isprika za neuspjeh. Neke su reprezentacije time bile jako osakaćene, na primjer Austrija. Ozljede prvog vratara i jedne od većih zvijezda, Davida Alabe, ogroman su hendikep za njih. Unatoč tome igra Austrijanaca je bila jasna od prvog do zadnjeg kola i nagrađena je prvim mjestom u dosta teškoj skupini.

Kad je bilo najvažnije, teret je na sebe preuzeo jasno definiran sustav, građen kroz vrijeme, s rotacijama koje je radio Ralf Rangnick. Hrvatska na to nije mogla računati. Unatoč velikim uspjesima, jedini hrvatski sustav je Luka Modrić, tj. igra koja ide preko kapetana.

Sjajna generacija nije građena na razvoju taktičkog i kulturološkog pristupa kojim bi se samo neka imena mijenjala, već na leđima pojedinaca i njihovih nevjerojatnih karakteristika. Hijerarhija je često bila iznad taktike, a kad vam je rotacija skraćena, nema sigurnosne mreže na koju se možete osloniti.

Taktička lutanja

Kao što je taj manjak evidentan kad vam najbolji igrači nisu dostupni, još je gori ako ne znate što biste htjeli napraviti svojim prilagodbama. Činilo se da se Dalić izgubio između vrijednosti igrača u unutarnjoj strukturi i njihove vrijednosti na terenu.

Već u prvoj utakmici Hrvatska je upala u rupu iz koje se bilo teško iskopati. Da, Španjolska je bila bolja na terenu, ali ne i bolja za tri gola. Gotovo sve što su htjeli ubaciti u gol protivnici su konvertirali. Bilo je taktičkih grešaka, ali i velike nesreće.

Prva greška u tom dvoboju bilo je postavljanje Budimira u vrh napada. Ne zato što je loš, jer je on trenutno najbolje što imamo, nego zato što Hrvatska nije bila u poziciji da iskoristi njegove najbolje karakteristike.

Dalić se nadao da će imati metu koja će povezati konce igre duboko u španjolskim linijama prilikom tranzicije, ali dobio je igrača koji je predaleko od igre i previše odvojen od suigrača. Izgubljen u prostoru između protivnika. Trebao mu je igrač koji se povlači i povezuje linije, a takvog nije stavio u igru. U tom kolopletu okolnosti došao je i težak poraz.

Nakon toga Dalić nije prepoznao da je za tog istog Budimira Albanija idealan suparnik. On je igrač koji će uz Perišića i Juranovića donijeti prevagu u zadnjoj trećini, no izbornik ga je zamijenio i, ostavivši Kramarića i Majera na krilima, odrezao potrebnu dubinu momčadi.

Tek u drugom poluvremenu Hrvatska je proigrala uvođenjem njega i ostalih reprezentativaca koji napadaju prave zone. Možemo, i u nekoj mjeri trebamo, kreditirati Dalića za te promjene, ali su se one u datom trenutku činile kao potez očajnika.

Epilog uz dozu nesreće

Tako se u treću utakmicu ušlo s imperativom pobjede, a Dalić je odlučio limitirati rizik prije svega. U potpunosti je ugušio utakmicu protiv Italije. Ili je bar to probao učiniti. Htio je gustom postavom momčadi i igračima jakima u duelu onemogućiti padanje u zaostatak, koje ga je do tada mnogo koštalo. Kalkulirano je čuvao Budimira za drugo poluvrijeme i napad na protivnika.

I rezultatski se činilo da je u tome uspio. Vodstvo u ranoj fazi drugog dijela i aktivna obrana bili su rješenje koje je Hrvatsku uspješno držalo iznad vode. Samo, osim uspjeha, i rizik koji je poduzeo se ostvario.

Do 70. minute Joško Gvardiol gotovo sam je držao cijeli lijevi obrambeni bok. Uspijevao je iskakanjima prevenirati talijansku prijetnju do neke mjere, a kad bi ostao sam na otoku, protivnici su stvarali šanse na prevelikom prostoru s viškom igrača koji su imali. Samo je Dominik Livaković bio razlog što je Hrvatska uopće imala priliku povesti.

I nakon toga Dalić je ostao bez rješenja jer su igrači koje inače koristi za promjenu tempa i napad na protivnika bili potrošeni u držanju bloka u prvom poluvremenu. Mario Pašalić i Luka Sučić adekvatno su odradili svoje role, ali ono u čemu su zapravo najbolji više nisu mogli napraviti.

Dalićev plan je uspio rezultatski, ali se nije održao do kraja jer nema kadar koji je mogao garantirati konačan uspjeh. Da, Hrvatska je bila blizu, ali više zbog pojedinaca nego zbog strategije. I u tome leži ključ hrvatskog uspjeha i neuspjeha. Nema definiranog sustava na koji se može osloniti, nego val na kojem se jaše. A kad se on ispuše, rizici su preveliki.

Rezultat manji od sume kvaliteta ekipe

I u tome leži Dalićeva najveća odgovornost na ovom turniru. On je svojim postupcima skratio trajanje najboljih segmenata hrvatske igre. Lutajući je umanjio vrijednost i trajanje onoga što njegovi igrači mogu ponuditi.

Na dio tih promjena bio je primoran, ali najgore u svemu je što je sporo i previše bolno učio lekcije koje su dolazile tijekom turnira. Nije mijenjao strukturu, već se činilo kako se nada da samo pojedinci svojim različitim karakteristikama mogu donijeti promjene na istim mjestima.

I, što je najgore, te je promjene provodio neovisno o protivniku, nego kao da nastavlja igrati protekle dvoboje. Za razliku od nekih ranijih turnira i natjecanja, izbornik je svojim postupcima bio minus na terenu i pored njega.

A pred njim nije bio nemoguć zadatak. Ako za kraj usporedimo okolnosti, puno je teže bilo Matjažu Keku. On je mogao računati na većinu svojih prvotimaca, ali suma njihovih vrijednosti nije ni izbliza tolika kao ona Hrvatske.

Slovenija je prvi put prošla skupinu na velikom natjecanju jer im je sustav na čelu s izbornikom bio pozitivan multiplikator. Hrvatska je doživjela neuspjeh jer tog pozitivnog efekta nije bilo.

Može li ga se izgraditi u nekom drugom smjeru, na karakteristikama igrača koji će biti tu za budućnost, ostaje vidjeti. Dalić je počeo govoriti prave stvari. Samo je mnogo teže "hodati u cipelama" te potrebne promjene. Veliko je pitanje je li to uopće posao za njega, a odgovor koji se nameće ne ide mu u korist..