Foto: Radiša Mladenović/HNS

U NOĆI s utorka na srijedu u KBC-u Rebro je u 72. godini preminuo Dražan Jerković, mnogi se slažu, najbolji napadač u povijesti hrvatskog nogometa.

Jerković je već dugi niz godina imao srčanih problema koji su kulminirali prije tri tjedna kada mu je prilikom rutinske kontrole kardiovaskularnog sustava dijagnosticiran prekid cirkulacije krvi u lijevoj nozi i amputacija potkoljenice je bila nužna.

Operacija i postoperativni oporavak su protekli bez ikakvih poteškoća, ali je Jerković jučer dobio visoku temperaturu koja do večeri nije popuštala i kao posljedica toga, sinoć mu je nešto poslije 22 sata prestalo kucati srce

Najbolji strijelac Dinama u povijesti

Dražan Jerković je u dresu Dinama i jugoslavenske reprezentacije imao briljantnu statistiku: za 11 godina (1954.-1965.) odigrao je za plave 315 utakmica i postigao 300 golova, čime je ostvario najbolju statistiku od svih Dinamovih napadača u povijesti, ispred Wolfla, Zambate, Cerina, Kranjčara, Šukera.

Igor Cvitanović se na ljestvici klupskih strijelaca nalazi ispred njega sa 304 gola (također je za Dinamo nastupao 11 godina: 1989.-2000.), ali osim što je Cvita statistiku napumpao na "Pazinkama, Segestama i Primorcima", za taj nedvojbeno veliki golgeterski pothvat, kojim je Jerkovića nadmašio za četiri gola, mu je trebalo gotovo 200 utakmica više za Dinamo (503 puta je nastupio) nego što je odigrao Jerković.

Njegov zaštitni znak bile su "škarice", udarac nogom preko glave kojim je zabijao spektakularne golove, ali jednako je ubojit bio nogom i glavom, u zemlji i u zraku. Visok, jak i moćan, s izrazitim njuhom za gol, ako bi ga se pokušalo približiti mlađim ljubiteljima nogometa, moglo bi se reći kako je bio savršena kombinacija Bokšićeve snage i prodornosti te Šukerova ubilačkog instinkta pred golom.

Simbol Zagreba

Osim što je plijenio na terenu, Jerković je bio ništa manje markantan izvan njega i prema pričama suvremenika, bio je jedan od simbola tadašnjeg Zagreba, ili možda bolje reći "Purgerski Mišo Kovač" (zanimljivo - Jerković je također rođen u Šibeniku, od oca s Hvara i majke Šibenčanke koji su se nakon toga doselili na Kažotićev trg na zagrebačkom Borongaju): za njega su se otimale djevojke, navijači su ga doslovce obožavali, a bio je podjednako obljubljen u estradnim i sportskim, a zbog naglašenog hrvatstva, nešto manje u političkim krugovima.

Legendarni govor u Beogradu

Sa Dinamom je osvojio prvenstvo Jugoslavije 1958, i tri kupa 1960. 1963. i 1965. a posebno je u sjećanju ostao njegov govor nakon što je primio trofej iz ruku Maršalovog izaslanika '65 poslije pobjede nad titogradskom Budućnosti.

Jerković je tada nasred stadiona JNA poručio "Sretan sam što ovaj trofej nosim u kolijevku nogometa na ovim prostorima, naš voljeni Zagreb". Ne treba ni govoriti da je ovakav potez još više doprinio povećanju fame koja se oko njega stvarala.

Prvi golgeter svjetskog i europskog prvenstva

Vrhunac karijere u reprezentativnom dresu (21 utakmica i 11 golova) dosegnuo je na SP-u u Čileu 1962. gdje je bio najbolji strijelac SP-a na kojemu je Jugoslavija osvojila četvrto mjesto.

Jerković je tada postigao četiri gola i "zlatnu kopačku" podijelio s ostalim legendama: Garrinchom, Vavom, Leonelom Sanchezom, Florianom Albertom i Valentinom Ivanovom.

Dvije godine kasnije na tadašnjem Kupu europskih nacija u Francuskoj, preteči današnjeg "Eura", Jugoslavija je upravo njegovim golovima deset minuta prije kraja u polufinalu u spektakularnoj utakmici preokrenula vodstvo Francuske i pobijedila 5:4.

Igračku karijeru je prekinuo već sa 29 godina kada se ozlijedio odmah po dolasku u belgijski Gent nakon čega je bio trener i direktor zagrebačkog i vinkovačkog Dinama, Zagreba, Villacha. Na SP 1982. je bio pomoćnik izbornika Miljana Miljanića.

Prvi izbornik Hrvatske

Jerković je u povijest ušao kao prvi izbornik nogometne reprezentacije moderne Hrvatske, koju je vodio na utakmici sa SAD-om u jesen 1990., a na klupi na koju se mnogi tada nisu usudili sjesti i dok su se mnogi premišljali hoće li se odazvati njegovom pozivu i zaigrati za Hrvatsku (Prosinečki) ili su još dugo poslije igrali za Jugoslaviju (Stanić), Jerković se naravno nije mnogo mislio i bio je izbornik sve do ljeta 1992. kada ga je zamijenio Špaco Poklepović.

Veličina neuprljana niskostima hrvatskog nogometa

U (polu)svijetu hrvatskog nogometa jednostavno nije bilo mjesta za Dražu ili bolje reći, nepopustljivi, principijelni i prije svega moralni Jerković s kičmom i moralnim načelima koja se nisu savijala ni prilagođavala ni Tuđmanu, ni kumu i prijatelju Markoviću, ni Ćiri, nije imao peraje, ali ni želudac za plivanje močvarnom baruštinom hrvatskog nogometa.

Odbio je Canjugine i Mamićeve ponude da postane počasni predsjednika Croatije i Dinama, jer se u takvim društvima nikako nije mogao zamisliti, otvoreno se suprotstavio promjeni Dinamova imena, a od voljenog kluba se teška srca (ali i čvrsto odlučan) potpuno distancirao zbog njegovog iskliznuća u režimske (90-e) i vode "novog primitivizma" (recentno doba).

 Preko rodbinsko-prijateljskih veza potpisnik ovog teksta je imao veliku sreću i čast upoznati se s "gospon Dražom" i provesti mnoge sate u druženju i pričanju s njim o svemu i svačemu (bio je svjetski čovjek nevjerojatno širokih pogleda i interesa) s osobom kakvih ne da bolno nedostaje u hrvatskom nogometu, nego ih nema ni pod svijeću.

O podrepašima, ulizicama i gmizavcima kojih hvala Bogu ne fali u nijednoj pori našeg nogometnog miljea, pričao je tada s neskrivenim gađenjem, bilo da se radi o novinarima ili funkcionerima, a u samonametnutoj izolaciji, iako su mu bile nuđene najviše počasti i titule, najviše je uživao u druženju s prijateljima i naravno, gledanju utakmica.