DINO RAĐA noćas ulazi u Kuću slavnih. Novinar Indexa Saša Čobanov napisao je tekst o Rađi, jednom od najvećih hrvatskih košarkaša u povijesti, za službenu publikaciju Hall of Fame 2018. Tvrdi da je tako vratio dug svom djetinjstvu, kao što će Dino Rađa, kada večeras bude držao govor u Springfieldu, odraditi to za sve generacije koje su odrasle na njegovim utakmicama. O tome nakon teksta koji prenosimo.

Dino Rađa - Hall of Fame 

Pojmiti kakav je Dino Rađa bio velikan ne može se bez konteksta zapaljivog vremena i prostora u kojima je eksplodirala njegova košarkaška genijalnost.

Godina je 1989. Finale Kupa europskih prvaka. Dvorana u Münchenu. Na terenu su igrači splitske Jugoplastike i Maccabija iz Tel Aviva. S jedne strane mlada, poletna, ali i neiskusna ekipa iz Splita, a s druge prekaljeni i moćni sastav Ponosa Izraela predvođen Kevinom Mageejem, ponajboljim Amerikancem koji je ikad igrao u Europi, ali i cijelom plejadom vrhunskih Amerikanaca te Doronom Jamchyjem, izraelskim strojem za koševe.

Do kraja je ostala minuta i pol. Tinejdžeri iz Splita senzacionalno vode. Igrači Maccabija igraju presing po cijelom terenu pokušavajući ukrasti loptu kako bi utakmicu odveli u dramatičnu završnicu. Lopta je u rukama Duška Ivanovića koji ju baca preko cijelog terena jer zna da je tamo Dino Rađa. 211 centimetara golemi 22-godišnji centar Jugoplastike istrčao je kontru, uhvatio loptu i zakucao za čudo u Münchenu. Kad se Rađa okrenuo prema publici i trijumfalno podignuo ruke u zrak, a svima nama koji smo ovoj "rapsodiji u žutom" svjedočili preko TV ekrana, postalo je jasno da će se povijest europske košarke početi pisati ispočetka. Splitski klinci u München su došli na mala vrata, kao potpuni autsajderi, a otišli su kao košarkaška avangarda koja se u iduće tri sezone poigravala s europskom konkurencijom.

Svaka čast ASK-u iz Rige, CSKA-u, Realu 70-ih, nepobjedivom Vareseu, Maccabiju i Ciboni 80-ih, PAO-u i Olympiacosu, sve su to velike i trofejne momčadi koje su u svoje vrijeme harale europskim parketima, ali Žuti su ipak bili dimenzija više. Nikad prije i nikad poslije nije se dogodilo da u jednoj košarkaškoj momčadi iz tako male sredine kao što je Split, istovremeno bude prisutan takav koncentrat iznimnog talenta. Klinci odrasli u susjedstvu dvorane na Gripama činili su jezgru momčadi, a sa strane su dovedeni igrači, također još u formativnim godinama koji su svoje košarkaško ime stekli baš u Jugoplastici.

Prije dominacije Splita, naslovi u Europi osvajali su se s debelim američkim predznakom. Talijani, Španjolci i Izraelci nisu pitali za cijenu NBA igrača. Te momčadi stvarane su na umjetan način, a legionari su imali cilj donijeti naslov svojim poslodavcima. Naravno, Cibona nije bila takva momčad, no razlika između zagrebačke i splitske momčadi bio je - Dražen Petrović. Zagrepčani su igrali na Draženov pogon i kada bi ga netko zaustavio, Cibona bi "nestala" s terena.

Jugoplastiku je krasio kolektiv, momčadski duh i nesvakidašnji talent koji je i cijeli sport odveo na novu razinu, na europskim parketima nikad dosegnutu. Košarkaši Jugoplastike bili su nešto sasvim drugačije u svijetu košarke. Bili su pop ikone, a njihova košarka bila je poput punk pokreta, a Dino Rađa bio je jedan od ključnih kotačića.

Godina je 1991. Finale prvenstva Europa u košarci. Dvorana u Rimu. Igraju se zadnje sekunde. Na terenu su igrači splitske Jugoplastike, ovaj put u dresu reprezentacije Jugoslavije i košarkaši Italije. S jedne strane na trofeje i uspjehe naviknuta ekipa iz Jugoslavije. S druge strane reprezentacija domaćina koja je u tom finalu imala samo jedan cilj – ne osramotiti se i pružiti što kvalitetniji otpor najboljoj generaciji u povijesti europske košarke. Igrale su se posljednje sekunde utakmice, a za reprezentaciju, čija će se država već tog ljeta raspasti u krvavom ratu, na parketu su stajali Zoran Sretenović, Velimir Perasović, Zoran Savić, Toni Kukoč i Dino Rađa. Posljednje sekunde posljednje utakmice koju je odigrala najbolja neamerička košarkaška ekipa u povijesti odigrali su košarkaši i službeno najbolje europske klupske momčadi svih vremena. Simbolično, zar ne? No simbolici tu nije kraj. Znate li tko je postigao zadnji koš u povijesti reprezentacije zemlje sa šest baklji u grbu na prsima? Dino Rađa. A znate li kako? Igrale su se zadnje sekunde kad je jedna lopta došla do Zorana Sretenovića. On ju je bacio preko cijelog terena jer je znao da će tamo biti Dino Rađa. 211 centimetar golemi 24-godišnji centar Jugoslavije istrčao je kontru i zakucao za treće u nizu zlato za umiruću državu i za košarkašku povijest.

Vrijeme je relativan pojam. Da je to tako naučili smo još u školi. I to je potpuno točno. Jer što znače dvije godine? Tih 730 dana za povijest mogu biti ništa, a mogu biti sve. Igrači Jugoplastike i Jugoslavije u samo dvije godine napravili su cijeli krug oko Sunca. U München su 1989. došli kao potpuni autsajderi, a iz Rima 1991. su otišli kao neprikosnoveni vladari europske košarke i najdominantnija momčad svih vremena - koja je potpuno redefinirala igru pod obručima zadavši joj neke nove, posve nove temelje. Od golobradih i nezrelih klinaca do imperatora u samo 730 dana.

Povezanost Jugoplastike i reprezentacije Jugoslavije nevjerojatno je opipljiva. Iste te 1989., kad je Jugoplastika započela svoj monstruozni niz haranja europskom košarkom, reprezentacija Jugoslavije osvojila je prvo veliko zlato nakon 11 godina trofejnog posta. Ali, na kakav način! Ono što je Jugoslavija napravila Grčkoj u finalnoj utakmici Europskog prvenstva bilo je nešto do tada neviđeno na europskim parketima. Rađa, Dražen Petrović, Toni Kukoč, Vlade Divac, sadašnji i budući članovi Hall of Famea, demonstrirali su košarku u njenom najljepšem obliku. Teško je odrediti tko je više uživao u onome što su radili košarkaši u plavim dresovima, mi pred televizorima ili oni na parketu. Čak vjerujem da su i Grci predvođeni još jednim stanovnikom Hall of Famea, velikim Nikosom Galisom bili sretni što mogu biti statisti u najljepšem sportskom filmu ikad viđenom.

Uživanje u igri najvažnija je stvar u sportu. Upravo po tome se razlikuju sportaši genijalci i sportaši koji samo obavljaju svoj posao. Ti klinci su zaista uživali u onom što rade, to su radili najbolje na svijetu, a pri tome su se zabavljali. I zato su bili najbolji. Jer u mečevima dvaju podjednako spremnih rivala uvijek će na kraju pobijediti onaj kojemu je to puno više od pukog odrađivanja. Zato ih danas i pamtimo. A pamti ih i povijest košarke jer da nije bilo te ekipe, vjerojatno nikad na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima ne bi zaigrali oni za koje svijet do ljeta 1992. nije bio siguran postoje li zaista ili su samo junaci iz bajki.

Juniorska reprezentacija Jugoslavije za koju su tada igrali Rađa, Kukoč i Divac 1987. prošetala se do svjetskog zlata u talijanskom Bormiju, a na putu do zlata pregazila je sve svoje rivale. Amerikance čak dva puta.

''Zlato u Bormiju bilo je važno da napokon i sami shvatimo da možemo pobijediti te Amerikance i vjerujem kako je to zlato bilo jedno od razloga zašto su na Igre u Barcelonu 1992. došli Jordan, Magic i ostali'', pričao je Toni Kukoč. A da je to doista tako, potvrdili su događaji i u godinama koje su uslijedile. Olimpijsko finale 1988. i svjetsko 1990. igrali su Jugoslaveni i Sovjeti, pa su Amerikanci u Barcelonu zaista morali prvi put poslati 'Dream Team', kako bi se vratili na tron i povratili izgubljeni ugled.

Niz Jugoplastike trajao je tri godine. Baš kao i niz reprezentacije Jugoslavije. Oba niza počela su 1989., i oba su završila 1991. Ali ne krivnjom zlatnih košarkaša. No to je sad neka sasvim druga priča koja sa sportom nema veze.

''Brzinom kojom su naši košarkaši stigli u svjetske vrhove ne može se pohvaliti niti jedna zemlja u svijetu. Reprezentacija se stvara i sastavlja: stvaranje podrazumijeva pokret, sustavnost, sistem'', kazao je Jovan Kosijer, jugoslavenski novinarski bard. I bio je u pravu. Jugoslavija je bila zemlja košarke, tu su košarku vodili košarkaški akademici, majstori koji su u stanju bili pročešljati svaki dio zemlje kako bi pronašli nesvakidašnji talent i onda taj nebrušeni dragulj ubaciti u sustav. Sustav kakav nitko na svijetu nije imao, a u kome je opet Dino Rađa bio jedan od ključnih kotačića.

''Rađa, Kukoč, Divac i ostali u seniorsku košarku došli su s neprocjenjivo vrijednim timskim iskustvom. Odrastali su zajedno, igrali zajedno i to im je svima pomoglo'', sjajnu je dijagnozu nestvarnih uspjeha jugoslavenske košarke koncem 80-ih dao legendarni Litvanac i bivši košarkaš SSSR-a, Litve i Žalgirisa, Rimas Kurtinaitis.

Karijera Dina Rađe veličanstvena je. U karijeri je igrao isključivo samo za epske momčadi. One su mu bile sudbina. Ili, on je bio njihova sudbina. Kako hoćete.

Jugoplastika, najbolja europska klupska momčad svih vremena. Jugoslavija, najbolja europska reprezentacija svih vremena. U dresu Hrvatske je igrao mitsko finale Olimpijskih igara u Barceloni 1992. protiv jedinog pravog Dream Teama, a Jordanu, Magicu, Barkleyju, Birdu i društvu u dvije je utakmice ubacio 37 poena. Bio je član Boston Celticsa, najtrofejnije franšize u povijesti NBA lige. Kad je Dino došao u Boston, Celticsi su odradili smjenu generacije i nisu bili ni sjena momčadi koju je netom prije nosio Larry Bird. Kad je Rađa došao u Boston u Americi je i dalje vladala skepsa prema svemu što dolazi iz Europe. Dino Rađa je već u svojoj prvoj sezoni u zelenom dresu bio najbolji igrač kluba i čovjek koji je natjerao mitski Boston Garden na ovacije.

S Panathinaikosom je u dvije sezone osvojio dva naslova prvaka. U tom je trenutku mogao birati klub u kojem će igrati. Mogao se vratiti u NBA. Mogao je potpisati za nekog od europskih bogataša. Otišao je u Zadar. Najkošarkaškiji grad u Hrvatskoj igrajući za raju i za svoj gušt. Ivica Burić, Rađin bivši suigrač iz Jugoplastike, u tom je trenutku bio trener Zadra. U zezanciji ga je pitao bi li došao pomoći. Naravno da je došao. Zadrani mu to nikad nisu zaboravili.

Grci su nezgodan narod kad je sport u pitanju. Rivalitet Panathinaikosa i Olympiakosa za američke pojmove je nezamisliv. Nogomet, košarka, vaterpolo, bilo koji sport. Njima nije bitno. Dok igraju Panathinaikos i Olympiakos, svi navijači su tu, spremni da se poubijaju ako treba. Rađa se nakon sezone u Zadru vratio u Atenu, ali tada je obukao dres Olympiakosa. Veće izdaje u Grčkoj nema. Rađa je od navijača Panathinaikosa dobio samo aplauz. To je mogao samo Dino Rađa.

Jedini klub koji svojim renomeom nije zaslužio Dina Rađu je rimski Messaggero. Rezultatski neambiciozan i košarkaškom tradicijom siromašan klub na silu i na račun milijuna pokušao je dotaknuti visine. Naravno da to tako ne ide i maksimum je bio jedan Kup Radivoja Koraća, u to vrijeme trećeg po važnosti europskog natjecanja. Međutim, čak ni ta nesretna rimska avantura nije prošla bez priče koju je vrijedno ispričati, a koja jasno govori kakav je Rađa bio igrač. U ljeto 1990. Messaggero ga je platio navodno 15 milijuna dolara. Točan iznos nikad nije bio poznat, no zna se da je u to vrijeme Rađa bio najbolje plaćeni košarkaš na svijetu izvan NBA lige i najbolje plaćeni sportaš u Italiji. Taj transfer izazvao je sablazan na Apeninima  i skandal u tamošnjem parlamentu jer su neki zastupnici tvrdili da nije normalno da jedan sportaš ima takva primanja i da bi se to moglo negativno odraziti na talijansku ekonomiju. U to je vrijeme talijanska nogometna liga bila europski nogometni NBA. Sve što je vrijedilo dolazilo je u Italiju, a Dino Rađa je igrajući i za talijanske prilike prosječan košarkaški klub bio bolje plaćen čak i od samog Boga koji se odazivao na ime Diego Armando Maradona, a koji je tada igrao u Napoliju. Povučemo li paralelu sa sadašnjim vremenom, to je kao da neki košarkaš turske Darussafake ili njemačkog Bayerna (košarkaške sekcije) bude bolje plaćen od Lionela Messija.

Rađa je tim nevjerojatno lukrativni dealom s rimskim klubom, bez imalo pretjerivanja, i tu dimenziju treba posebno podcrtati i naglasiti u kontekstu njegovih ukupnih zasluga, postavio sasvim novu cjenovnu ljestvicu vrijednosti usluga najpoznatijih europskih košarkaških imena. Nakon što je Rađa potpisao za Messaggero, najbolji europski košarkaši dobili su vrhunsko oruđe za pregovore sa svojim potencijalnim poslodavcima u Europi ili Americi.

Kao igrač, Dino Rađa bio je velik. Kao čovjek, još je veći. Sportaši danas nakon što potpišu ugovor koji će im osigurati egzistenciju i mirnu starost, opijeni trenutkom, često daju nerealna obećanja za koja znaju da se nikad neće ostvariti – uvjeravaju navijače da će se kad-tad vratiti završiti karijeru u matičnom klubu. Gotovo nitko nikad to nije napravio. Dino Rađa jest. Usporedno s raspadom bivše Jugoslavije, raspala se i hrvatska klupska košarka. Sve što je vrijedilo preko noći je otišlo vani i splitski klub od 1991. do danas osvojio je samo jedan naslov prvaka Hrvatske. Dogodilo se to 2003., kad se u Split vratio 36-godišnji Rađa kako bi vratio dug klubu koji ga je stvorio. Besplatno. Okupio je momčad, prekinuo je 11 godina dugu dominaciju Cibone u Hrvatskoj i u Draženovu domu u Zagrebu usred slavlja, gol do pasa, zapalio je cigaru i otišao u košarkašku vječnost.

To je Dino Rađa, heroj ulice - novi član Hall of Famea.

Kako je nastao tekst za Kuću slavnih 

ZVUČAT će patetično, ali tako je bilo. Nazvao me Dino i rekao mi da pogledam e-mail. Bio sam u smjeni usred kaosa i jednostavno sam zaboravio pogledati što mi je poslao. Poslijepodne sam vidio sam da je u pitanju neka forvarduša, da su u igri neki Amerikanci i da se njegovo ime spominje. Nazvao sam ga i pitao o čemu se radi. Rekao mi je da pročitam još jednom. Ukratko, bio je to e-mail iz Hall of Famea u kojem su od njega tražili da izabere nekoga tko će o njemu napisati priču koja će biti uvrštena u službenu knjigu/publikaciju Kuće slavnih. Naime, svake godine Hall of Fame, za svaku generaciju koja se prima u Kuću košarke, tiska knjigu u kojoj će svaki od novih stanara biti predstavljen pričom ili esejem. 

Ništa mi nije bilo jasno. Bizaran, neobičan osjećaj. Stotine misli prolazile su mi kroz glavu. Ja ću pisati o čovjeku koji mi je obilježio djetinjstvo, koji mi je bio uzor, koji me oblikovao kao osobu i to za Kuću čiji su stanari Michael Jordan, Magic Johnson, Larry Bird, Dražen Petrović, Krešo Ćosić…  Mitovi, a ne ljudi. Panika, strašna panika, ali i zadovoljstvo. Neopisivo zadovoljstvo. Osjećao sam se kao da je sve sjelo na svoje mjesto. Kako sve napokon ima smisla. No, bilo me strah hoću li biti u stanju napisati tekst koji će biti dostojan Kuće slavnih. Hoću li moći ispričati priču dostojnu Dina Rađe. Poslali su mi tekstove o Arvidasu Sabonisu, Šarunasu Marčiulionisu, Nikosu Galisu i Oscaru Schmidtu. Iskreno, nisu mi se svidjeli. Forma je bila štura, kratka, vikipedijska. Hrpa osnovnih podataka ispresijecana izjavama suigrača ili trenera. Bilo je to korektno odrađeno, ali bez strasti, bez emocija. Dino Rađa takav najamnički tekst nije zaslužio. Barem ne od mene.

Želio sam napisati drugačiju priču koja će poslovično nezainteresiranim Amerikancima barem približno objasniti tko je bio čovjek kojeg primaju u svoj Dom i zašto je njegova uloga u povijesti košarke toliko važna. Čak i za njih. Problem je bio broj riječi kojima sam bio ograničen. Kako u toliko malo manevarskog prostora ubaciti Rađu, Jugoplastiku, reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske, sve klubove u kojima je igrao, a sve to staviti u kontekst koji će biti njima jasan? Znao sam odmah da ću prebaciti broj riječi koji mi je bio na raspolaganju i pristao sam na rizik. Prošlo je. Ameri su bili zadovoljni, Zadovoljan je bio i Dino. Jako zadovoljan. Zadovoljni su bili svi oni koje sam davio da pročitaju tekst prije nego što ga pošaljem u Ameriku.

Jedino ja nisam bio u potpunosti zadovoljan. Zašto? Dino je bio jedan od simbola jednog drugog vremena. Sretnijeg vremena kad smo imali čast da iz prve ruke svjedočimo nečem posebnom. Rađa i svi oni momci s kojima je u žutom ili plavom dresu harao svjetskim i europskim parketima u tim ranim, formativnim, najbitnijim godinama, naučili su nas što znače prijateljstvo i ljubav, što znače pravda, poštenje, trud, hrabrost, lojalnost, iskrenost, žrtva. Što znači ljepota košarke. Svi mi koji smo Rađi i prijateljima dopustili da nas na neki način odgajaju, da nam budu uzori, mislim da smo postali bolji ljudi nego što bismo inače bili. Barem vjerujem da ja jesam. Zato mi je krivo da nisam imao prostora napisati još koju rečenicu o Dinu Rađi. Jer je zaslužio.

No što je tu je. Ovo je moj tekst za Hall of Fame o Dinu Rađi, ljudini koja će u petak postati košarkaški besmrtnik. Ovo je moj tekst s kojim sam na neki način vratio dug mom djetinjstvu.