DINO RAĐA, legenda hrvatske košarke, predsjednik Stručnog savjeta i glavni operativac HKS-a, gostovao je u Indexovom studiju. Govorio je o stanju u hrvatskoj košarci, problemima naših klubova, danima u NBA-u i svojim nekadašnjim suigračima.

Usporedio je Dražena Petrovića i Tonija Kukoča, kao i LeBrona Jamesa i Michaela Jordana. Posebno emotivno govorio je o ulasku u Kuću slavnih.

O koroni:

"Dobro podnosim vrijeme koronavirusa. Navikao sam slušati struku i pazim se pa nemam problema. Ne bojim se korone zbog sebe, ali se bojim za neke ljude oko mene. Najviše bih volio sada otići na koncert neki, AC/DC bih volio bez razmišljanja, ali takvo je vrijeme i moramo se prilagoditi."

O hrvatskoj košarci:

"Situacija nije dobra. Svi smo toga svjesni. Rezultati bi trebali doći kasnije, ali ono čime se mi sada bavimo je ono što se pogrešno radilo zadnjih 15 godina. Mnogi krivo gledaju na Savez. Savez se bavi svim klubovima i svim ligama. Ja mogu garantirati samo jednu stvar, a to je da nema maminih i tatinih sinova kad je u pitanju izbor igrača u reprezentacijama. Nitko od nas nije savršen i uvijek će biti problema, ali ja mogu garantirati da nema privilegija ni prijateljstava. Isključivo na temelju toga se donose odluke."

O strancima u hrvatskoj košarci:

"To je moje mišljenje, što ne znači da je to pravo mišljenje i da je to odluka Saveza. Ja sam protiv stranaca, a u Savezu su se složili sa mnom. Klubovi su ionako isprostituirani sa strancima, tu ima baš svega. Mislim da bi reprezentacija trebala biti drugačija, ona mora biti svetinja. Za nju mora igrati onaj tko se naježi kad svira himna i ne pita je li bolestan, ovakav ili onakav. Ja u tome ne bih htio sudjelovati."

O Mariju Hezonji:

"Meni je žao Hezonje, on je izuzetan talent. Jako mi je krivo što ne igra za reprezentaciju i on se s time mora nositi. Nije ostvario svoj potencijal. Ne da mi se više s njim komunicirati jer se ne javlja."

O finalu s Dream Teamom:

"Barcelona '92. je moja najdraža medalja, a tu je i München. Ne znam kako bih to odvojio, to su stvari koje uvijek ističem, pobjeda protiv Rusa u Barceloni je nešto najemotivnije što sam doživio. Svi pričaju o finalu s Dream Teamom, ali to je za nas bila nagrada za životno djelo. Mi smo morali napraviti svjetsko čudo da bi ih dobili, ali utakmica s Rusima u polufinalu je posebna. To je bilo biti ili ne biti, ljudi nisu znali tko smo, vani nisu znali da mi postojimo i da se kod nas ratuje i da padaju bombe. Na kraju smo gubili šest razlike, a onda smo okrenuli na famozni način. Emocija koja je nakon te utakmice bila među nama, to je nezamislivo."

O srpskoj košarci:

"Kod njih je košarku uvijek vodila struka i u tome je glavna razlika. Duda Ivković, Božo Maljković, Obradović i slični su uvijek bili glavni i to je ključno za razliku od nas."

O problemu playmakera:

"Da, postoji problem playmakera, ali nemamo profesora Baltazara da ga izmisli. Ali ok, nemamo i dobro, idemo izmislit' onda igru bez playmakera. Kako je Chicago igrao bez playmakera godinama? Može se."

O brisanju murala Jugoplastici:

"To je van pameti. Van pameti je da se pokuša obrisat' najsjajniji dio povijesti grada Splita. Split je okrenut Hajduku, ali Jugoplastika je Splitu donijela najveći nivo što se tiče sporta u Gradu. Nejasno mi je to."

O sportu u Splitu:

"Danas se malo više okrećemo instant rješenjima, a ne dugoročnom planiranom radu. Hajduk gledam isključivo kao navijač, niti poznajem nogomet niti ga razumijem, ali mislim da lutanje s gomilom stranaca ne vodi nigdje. Mislim da bi publika manje prigovarala da igra deset juniora i da su peti pa da se čeka rezultat nego ovako. Kod nas se ne radi planski, nego se dovodi ljude sa strane pa tko uspije, uspije."

O pritisku u Hajduku:

"Svaka medalja ima dvije strane. Svima je drago kad je publika uz njega i kad protivniku napravi da dolazi na vrući teren, ali treba znati igrati i pred tom publikom kada se okrene protiv tebe. Ja sam atipičan navijač Hajduka, volim ga i kad gubi i kad dobiva. Za mene je Hajduk inženjer Duje, Pegula i Meštar koji viče da mogu krepat' svi cari i kraljevi, ali Hajduk će ostat'."

O Kukoču i Draženu:

"Ako maknem na stranu emociju i gledam samo ono što vidim na terenu, Dražen je kao vođa bio bolji. Bio je vokalan, bio je izuzetan igrač, znao je vikati na nas u svlačionici, vukao nas je raditi. Toni je više bio vođa u tišini. On je radio stvari i ljudi su ga slijedili jer je bio toliko dobar. Dražen je bio krvoločniji napadač, a Toni je bio više za ekipu, ali ti je mogao strpat' 30 koševa bez problema. Toni je bio bolji obrambeni igrač, više ga je bilo u skoku, prvo je gledao asistenciju pa tek onda sebe, a Dražen je ipak prvo gledao sebe. Mislim da je Toni bio za nijansu kompletniji košarkaš i njemu bih dao da čuva najboljeg igrača. Dražen takve zadatke nikad nije dobivao, ali sve ovisi o tome kakvu momčad imaš i što ti treba. Da sam ja trener i da biram između njih dvojice, odlučio bih se za Tonija."

O tome tko bi pobijedio u jedan na jedan:

"Mislim da bi Toni dobio da igraju jedan na jedan. On je duži i brz, mogao bi spriječiti prodor."

O NBA-u:

"Ne sviđa mi se NBA. Pratim ga, ali nije to to. Pretvorio se u All-Star game. Sve je u brojkama, ljudi zagrađuju protivnike da bi neki pumpali brojke. Mediji rade zvijezde ni iz čega. Košarka koja se nekad igrala s Detroitom i Knicksima, to je bila prava košarka, ovo danas je napucavanje tricama. Prije 20 godina kad si htio zakucati, morao si napraviti nešto posebno. Radije gledam Euroligu, utakmicu Maccabija i CSKA nego finale NBA-a Miami i Lakersi. Nisam gledao ni jednu utakmicu. Gledao sam Boston jer sam emotivno vezan."

O LeBronu i Jordanu:

"Kad krenu usporedbe LeBron i Jordan, meni se povraća. Sin me uvjerava da je LeBron bolji, ali za mene to nije rasprava. Da je igrao prije 20 godina, LeBron ne bi mogao ni pola ovoga. Danas kad LeBron uđe u reket, svi mu se miču, a Jordana su tukli kao nikog i svejedno je dominirao. Ispred LeBrona je bio i Kobe Bryant i još neki. Poštujem LeBrona, ali Kobe je bio bolji."

O Ivici Zupcu:

"Imam jako dobro mišljenje o njemu, mislim da radi dobro, napreduje polako ali sigurno. Vjerujem da će imati jako dobru karijeru. Sve je u njegovim rukama, ispred ogledala ne možeš pobjeći. Radi i vratit će ti se."

O Bojanu Bogdanoviću:

"Napravio je izuzetnu karijeru, odavno nisam vidio igrača s tako nevjerojatnom lakoćom davanja koševa i toliko oružja. Fenomenalan je, kamo sreće da sam imao jednog takvog uz sebe. Jesmo li potratili njegove najbolje godine? Pred njim je još nekoliko godina, još barem dvije godine može biti lider Hrvatske i pokazati mladim momcima poput Roka Prkačina ili Matea Drežnjaka."

O Roku Prkačinu:

"Rekao sam nakon kadetskog zlata u Novom Sadu da me podsjeća na Tonija Kukoča. I dalje to mislim. Ima strahovit potencijal, ima zdravu glavu, a na trenerima da je izvuku najbolje iz njega i da ga pravilno usmjere i iskoristite u ovoj fazi."

O problemima hrvatskih košarkaških klubova:

"Glavni problem klubova je što ih vodi politika, a ne struka. Moraju raditi zajedno, a ne da se miješaju. Politika ne zna košarku, isto kao što mi ne znamo politiku. Mora se pronaći simbioza. Govorim iz iskustva Splita, Macura i Jerkov su vodili struku, oni su birali igrače, iako je klub vodila politika. Nijedan sportaš u saboru, uostalom, nije se proslavio." 

O naslovu sa Splitom 2003. godine:

"To je bio šlag na tortu, to je jako emotivno. Pravi moment za kraj. Možda sam se rano ostavio, ali nisam htio izvlačiti neke pare, nisam htio igrati ako nisam bio najbolji." 

O propasti Cibone:

"Ove godine su povukli najtalentiranije mlade igrače, u početku mora biti teško, ali kasnije će se isplatiti. Neka ostanu na tom tragu, nisu tri poraza razlog da odmah dovedu Amerikance na pozicije gdje su sada naša djeca."

O prijavi za Hall of Fame:

"Prijavila me ekipa Adriatica, to mi je ekipa s basketa. Igrali smo jednu prijateljsku, ilegalnu ligu u splitskom predgrađu Dračevac. To su bili zaljubljenici u košarku, veterani i amateri. U početku je zapravo to bila liga veterana, ali kad sam ja došao, počeli su dolaziti mlađi momci, bilo im je napeto igrati sa mnom. Ekipa s kojom sam igrao zadnjih godinu dana, oni su me prijavili u Hall of Fame. To su pravi basketari koji vole 3 na 3, vole popit' pivo nakon utakmice. Sprijateljili smo se i palo im je napamet. Eto, nije me prijavio nijedan moj klub ni Savez."

O momentu kad je saznao da ulazi u Hall of Fame: 

"Zvali su iz NBA officea, mislio sam da zovu da konačno riješimo problem sustava kvalifikacija za SP između Amerike i Europe. 

Rekli su da imamo conference call i spojili me sa Zoranom Radovićem, mojim bivšim suigračem, a danas zaposlenikom Fibe. I kaže on meni, evo da ti se javimo, primljen si u Hall of fame. Pa sad.. Okrenuo sam se oko sebe, da vidim jel' me tko zajebava. Mogao sam očekivati takvu zajebanciju od Zorana. Kad sam shvatio da je to istina, emocionalno sam se raspao. Počeo sam plakati. Najteže mi je bilo što sedam dana nisam smio nekome reći. Bilo mi je teško hodati po gradu tih dana. Rekao sam samo ženi, izbjegavao sam prijatelje. Stalno sam plakao, ljudi su me pitali 'što ti je'. Ženu sam upozorio da se ni slučajno ne smije izlajati, iako nije u tim NBA krugovima pa nije bilo opasnosti."

O najboljem trenutku koji je doživio u NBA ligi:

"Prva utakmica u Boston Gardenu. New York Knicksi, sjećam se dobro, bio je petak. Živio sam kilometar od dvorane, u gradu pada kiša, na cesti je kaos. Shvatio sam da ću zakasniti na utakmicu. Ostavio sam automobil s ključem unutra i zvao ženu da dođe po njega. Trčao sam i stigao sam. Stari Boston Garden, gledaš te brojeve na svodu dvorane, sve te titule.. I trener mene uvodi u igru. Hej, mene, neko dijete iz Splita iz neke male zgrade, tri takve stanu u ovu dvoranu. Sve je nestalo kad sam ušao u igru, koncentrirao sam se i više nije bilo ničega." 

O Super Bowlu: 

"Ne bih išao ako ne igraju moji Patriotsi. Karte većinom idu korporacijama, ti ljudi se stalno dižu, jedu, piju, ne zanima ih utakmica. Smetaju mi, neprestano mi šetaju ispred glave. Ja volim pogledati sport, a ovaj se usred akcije diže po pivo. Da bar pogleda akciju do kraja pa se digne."

O izborima u SAD-u:

"Svi prate američke izbore. To je toliko dominantna država da svi to moramo pratiti. Mislim da se Trump nije baš proslavio u zadnje četiri godine, posebno u pandemiji. Svejedno mi je tko će pobijediti, ali nekako mislim da Trump nema dobre odnose s mnogima. Da živim u SAD-u, vjerojatno ne bih izašao na izbore. Nisu neki kandidati, čudno mi je da nema nitko mlađi, nego dva 80-godišnjaka. Ali to je demokracija. Možda Trump nije puno ratovao na terenu, ali verbalno je ratovao s Iranom, Rusijom, Kinom..."

O rasizmu u SAD-u i pokretu Black Lives Matter:

"Problem s rasizmom u SAD-u postoji od pamtivijeka, to se ne može riješiti silom. Mora se sjesti za stol i razgovarati. Nisam osjetio rasizam dok sam bio tamo, ali ja sam bio toliko koncentriran na košarku da mi je, moguće, promaknulo. U četiri godine u Bostonu nijednom nisam izašao van. Ne znam ime nijedne diskoteke. Išao sam u jedan kafić i čitao Gazzettu dello sport, imao sam pretplatu, tad nije bilo ni Interneta i podcasta."

O klečanju na utakmicama: 

"Dobro je da su skrenuli pažnju time jer problema sigurno ima. Većina mojih suigrača su bili crnci i vjerojatno bih to podržao. Znam za neke neugodnosti koje su imali, zaustavljali su ih u kvartovima gdje su živjeli jer su to bili bjelački kvartovi, vadili su ih iz automobila, bacali na pod i pretresali, dok nisu vidjeli o kome se radi."