Njegov United, pun internacionalno iskusnih igrača, predvođenih najskupljim nogometašem svijeta, do pobjede protiv rekordno mlade momčadi koja je zaigrala u finalu euro-kupa i sa 17-godišnjakom koji je postavio jednak rekord za igrače, vodio je tako što je dva gola zabio iz samo četiri udarca prema vratima, a protivniku prepustio loptu dvije trećine vremena, zavalio se duboko pred vlastiti gol i čekao. 

 

 

Nije to bilo vrebanje iskusne zvijeri da u njenu zamku upadne mlada i potentna, ali neiskusna i nesigurna, kako bi je onda predatorski zgazila, prodždrla i ispljunula. Sijeda lisica u sačekuši bila je i ostala zadovoljna kilavim golom iz odbijanca, dok je onaj Mkhitaryanov akrobatski potez za konačan rezultat bio dokaz lijine mudrosti u trenucima kada je armenski specijalist za golčine trebao biti zamijenjen kao najgori čovjek na terenu.

 

Baby Ajaxu, koji je ove sezone očarao ljubitelje nogometa sjajnim nogometom, dominacijom i visokim presingom, stari cinik Mourinho dao je čak dva od navedenih sastojaka, konkretno prva dva. Ali, onaj ključni, visoki presing, Ajaxu je bio nemoguć. Zato što je United igrao najružnijim od svih načina, na duge lopte, koje je ispucavao iz obrane i tako nije poduzimao ni dopuštao apsolutno nikakav rizik, što je donijelo lošu, dosadnu utakmicu, bez prilika i uzbuđenja. Kakav je to bio meč, dovoljno će reći podatak da je u drugoj polovici prvog dijela bio tek jedan udarac prema golu, ali i taj Ziyechov je više bio pokušaj, i to iz daljine i blokiran. 

 

 

I zato je samo jedan krivac. Isti onaj koji je zaslužnik što je sezonu s "osvojenim" šestim mjestom i prilično nebitnim Liga kupom pretvorio u trijumfalni ulazak u Ligu prvaka. Jer to je bio jedini cilj i smisao igranja u Europa Ligi, nakon što je Mourinho shvatio, logično, da će do Lige prvaka daleko lakše doći pobjedom u EL, nego osvajanjem četvrtog mjesta u Premier League. 

 

 

I dok je on bio sav u računicama, kalkulacijama i skrivenim motivima, protivnik u čijem početnom sastavu su bila dva tinejdžera i četiri 20-godišnjaka se došao igrati i nadigravati. Naivno i neiskusno misleći da će tako doći do gola. A iako je stalno imao loptu, nije mogao niti do udarca na vrata, a kamoli nečeg više. 

 

 

Ajax je časno branio klupsku tradiciju i filozofiju, iako je od samog početka bilo vidljivo da su njegovi maturanti impresionirani prilikom i protivnikom. Kada je gubio loptu, agresivno je i srčano pokušavao vratiti, igrao je lijepo i napadački, jer njegovi bekovi Veltman i Riedewald stalno su u duhu Ajaxovog totalnog nogometa hitali naprijed i tako bili dupla krila. Inače bi to njihovo srljanje bilo kažnjeno zato što je Rashford na širokom prostoru ostajao sam s kikserom Sanchezom i De Ligtom, onim 17-godišnjim rekorderom. Ali Mourinho nakon samo par prvih minuta naređuje spuštanje obrambene i središnje crte, pa je mladi napadač ostao potpuno izoliran i bezopasan. Ako se Mourinho ovako postavljao pri rezultatu 0:0, možete zamisliti kako je bilo nakon što je poveo. 

 

 

Tada je postao još darežljiviji prema Ajaxu, ali samo do 30 metara od vlastitog gola, gdje je, kao i u zraku, carevao Fellaini. Pogba, koji je napokon odigrao kao čovjek od 100 milja, nije bio ništa manje impresivan na potezu između dva kaznena prostora. I dok su njih dvojica bili najbolji igrači Uniteda, kod Ajaxa je sjajan bio Bertrand Traore, inače napadač na posudbi iz Chelseaja. U svom Ajaxovom jalovom "umiranju u ljepoti" on je karta na koju je još više trebalo igrati, jer je nekoliko puta u prvom dijelu pretrčao Darmiana na desnom krilu i brzinom se jedini bio kadar zavući iza ovom prilikom izvrsnih Blinda i Smallinga, pri čemu je potonji bio još jedna Mourinhova nepobjediva leteća tvrđava.

 

 

Cijeli Manchester sinoć je imao motiv više, jer je grad i klubove ujedinio teroristički napad na koncertu, a taj duh ranjenih ratnika spremnih za zadnji juriš iako su izloženi frontalnim, ali i podlim udarima po ženama i djeci duboko iza linija, ogledao se u tome što su oko terena na štakama šepala čak četiri igrača: Rojo, Shaw, Young i naravno, Njegovo Kraljevsko Zlatanstvo, najbolji strijelac Uniteda ove sezone s 28 golova. Osim njegovog neigranja, drugi najveći hendikep Manchesteru bio je izostanak najboljeg braniča, suspendiranog Erica Baillyja.

 

Sa svih strana i u svakom pogledu napadnuti i desetkovani Manchester imao je sreću, a svi mi koji navijamo za nogomet, dakle za Ajax, nesreću da je njime zapovijedao majstor taktičkog uzmaka kako bi se ostvarila strateška pobjeda. I mnogi će pri tome reći kako su sve primjedbe na Mourinha i njegov dosadni United, koji ne igra pod ručnom, nego s double deckerom rastegnutim od kaznenog prostora do centra, promašene i besmislene, jer čovjek je u prvoj sezoni osvojio dva trofeja i usprkos tek šestom mjestu u prvenstvu, ušao u Ligu prvaka.

 

Svima koji veličaju Ajax i žale što nije bajkovito srušio United, pa tako i autoru teksta, može se prigovoriti da su smisao nogometa golovi i pobjede, a naši miljenici u ovom susretu nisu bili sposobni doći niti približno ičemu od navedenog, dok je United pokazao oboje. 

 

Činjenica je da je lijepi i napadački Ajax ove sezone, osim komplimenata, pobrao same ključne poraze. Naslov im je u zadnjem kolu uzeo najveći rival Feyenoord, u zadnjem pretkolu Lige prvaka uvjerljivo ih je izbacio Rostov, koji je upravo rusko prvenstvo završio na šestom mjestu, s 20 bodova zaostatka za prvakom Spartakom. Konačno, finale Europa Lige izgubili su od Uniteda i pri tome bili potpuno nemoćni.

 

Izgubili su od momčadi kojoj glavna zvijezda nije igrač, nego genijalni, ali cinični trener čiji nogomet s parkiranim busom, predajom lopte protivniku te čekanjem njegove greške i nekog zalutalog odbijanca mogu gledati samo mazohisti.

 

 

Činjenica je da je takav nogomet sinoć, kao i toliko puta do sada, donio pobjedu i trofej. Ali zašto, da bi Mourinho mogao prema tribinama prstima pokazivati da je prvi, najbolji i jedini i da mu je to četvrti europski trofej? Hvala lijepa na nogometu, pobjedama i trofejima koji služe liječenju kompleksa prgave hvalisave svađalice. 

 

Zato uvijek, a posebno kada je s druge strane Mourinho, biram Ajax. Pun zaigranih, tremom pokošenih, ali u nogomet zaljubljenih mulaca, kojima sistem u kojem su stasali nije nametnuo okove, nego je od njih izvukao najbolje i omogućio im da nogomet igraju tako da se s protivnikom nadigravaju.