Za 29-godišnjeg Možnika bilo je to drugo europsko odličje u karijeri, a prije dvije godine bio je i brončani sa Svjetskog prvenstva u Nanningu.

 

 

Prošlo je godinu dana od zlata u Montpellieru, međutim, kaže nam Možnik, ništa se promijenilo nije, barem što se tiče brige, odnosno, nebrige Grada Zagreba prema gimnastici.

 

 

''Primijetio sam kako je to zlato potaklo medije da se više zainteresiraju kako za mene osobno, tako i za gimnastiku kao sport. Jako me to veseli jer sam na tome radio i to mi je bio primarni cilj. Nisam medalju osvojo za sebe, već za hrvatsku gimnastiku. Zlato osvojeno u Montpellieru želio sam iskoristiti kako bih popularizirao gimnastiku i taj divni sport približio ljudima jer je gimnastika u posljednjih dvadesetak godina nestala s TV ekrana i rekao bih da je getoizirana, gurnuta na marginu. Još u 90-ima sva europska i svjetska prvenstva mogli smo gledati u izravnim prijenosima, danas nažalost više nije tako. Međutim, dojma sam da se u ovih godinu dana ipak nešto pokrenulo. Čini mi se da su ljudi počeli ponovno pratiti gimnastiku, ne samo zbog moje medalje, već i zbog toga što su se na nju naslonili sjajni rezultati ostalih hrvatskih gimnastičara poput Seligmana, Udea, Markovića, Korosteljeva, pa i malog Tina Srbića, koji je na preči također počeo osvajati medalje na Svjetskim kupovima.''

 

 

''Nažalost nije. Osvajanje zlatne medalje pokušao sam iskoristiti kao neku vrstu apela prema ljudima koji u Zagrebu donose neke odluke da nam pomognu. Nažalost, stvari se nisu pomakle s mrtve točke. Nevjerojatno je, pa i sramotno, da Zagreb kao europska metropola nema adekvatan gimnastički centar. U ovih godinu dana više sam puta bio na nekim razgovorima i dobivao sam obećanja da će se stvari promijeniti, no nije se dogodilo baš ništa. I dalje treniram u dvorani u centru grada koja je opasna čak i po život. Ne samo za nas, koji radimo neke nove elemente, već i za velik broj djece, koja se u isto vrijeme dok mi treniramo tamo bave rekreacijom. Je li to normalno?

 

Postoje neke nove ideje i tražit ćemo razgovor s gradonačelnikom. Planiramo čelnim ljudima Grada predočiti projekt koji pripremamo. Premda cijeli projekt nije preskup, pogotovo ako ga usporedimo s nekim drugim stvarima na koje Grad troši, ipak ćemo ovih dana otići u Grad s idejom da bi i mi, gimnastičari iz Zagreba financijski sudjelovali, jer ako je to jedini način da se nešto pokrene, ništa nam drugo ne preostaje. Nadamo se da će gradonačelnik Bandić imati sluha za to, jer to nam je zadnja šansa.''

 

''Tako je. Projekt izgradnje gimnastičke dvorane puno je manja investicija nego što ljudi misle. Svaka potrošena kuna bi se stostruko vratila. Oni koji o tome odlučuju, moraju biti svjesni da bi se puno djece počelo baviti sportom, uključilo bi se u gimnastiku, a mislim da bi to bilo od iznimne važnosti danas kad se sve manje djece bavi sportom. Ništa, nadam se da ćemo s ovim planom B ipak nešto uspjeti napraviti jer je stvarno tužno da nitko od odgovornih ne mari što u Hrvatskoj jedan od tri bazična sporta propada. Rekli smo, mi ćemo uložiti dio sredstava ako treba, a od Grada tražimo samo mali dio podrške. Ništa više od toga. Minimalna investicija za nešto što će se vratiti višestruko.''

 

 

''Iskreno, nismo razgovarali ni sa kim iz HOO-a, ali iz iskustva u gimnastici kao i u drugim sportovima, znamo kakva je njihova politika. Oni će se ograditi, reći će da je to pitanje klubova, saveza i da oni ne mogu tu ništa napraviti. Vjerujem da bi HOO dao podršku, no nama je takve podrške pomalo dosta. Mnogi nam daju podršku, svi se slažu da je taj projekt dragocjen, no kad treba neka konkretna reakcija, onda svi zaboravljaju na svoja obećanja. To je običaj u nas Hrvata, volimo puno pričati, obećavati brda i doline, no kad se trebamo pokazati na djelu, nema nas nigdje. Baš smo zato odlučili preuzeti stvari u svoje ruke, cijeli je projekt naš, a od Grada tražimo samo podršku.''

 

 

''Nažalost, tako je. Takav su sustav kvalifikacija složile velike zemlje koje drmaju svjetskom gimnastikom i njime su se zaštitile na način da se 12 država kvalificira timski. Kvalifikacije za Olimpijske igre je nastup na SP-u godinu dana prije Igara, a naš osnovni problem je infrastruktura, jer mi ne možemo naći šest ljudi od kojih svaki radi svoju vježbu i tako stvoriti momčad. S druge strane imamo odlične pojedince, no sustav kvalifikacija je takav da Seligman ili ja, bez obzira na sve rezultate moramo na Svjetskom prvenstvu osvojiti medalju, ako se mislimo plasirati na Igre. Čak ni Ude nije uzeo medalju u Glasgowu, no on je radio višeboj i samo zato je izborio dodatni turnir na kojem je ipak potvrdio plasman u Rio. Dodatna bizarnost tog sustava je da će Ude na kraju u Riju raditi samo na konju sa hvataljkama, a baš je zbog višeboja imao prednost u odnosu na nas druge iz reprezentacije.

 

Također, preko višeboja može na Igre ići samo jedan hrvatski gimnastičar, tako da smo zaista u neravnopravnom položaju. Događa se paradoks da će na Rio ići neki višebojci koji nemaju nikakve šanse za medalju, a doma će ostati gimnastičari koji u karijeri imaju i europska i svjetska zlata. To je užasno nepravedno, međutim, izgleda da će se sustav kvalifikacija za Igre u Tokiju 2020 promijeniti i vizu će automatski izboriti kontinentalni prvaci te prvih osam sa SP-a, a i rezultati sa Svjetskih kupova će se također zbrajati. Sjajna je to vijest i vjerujem da ćemo za četiri godine u Tokio ići u puno većoj delegaciji te da neće uvijek ići samo Filip Ude, kojem su ovo sad već treće Igre.''

 

''Ne samo da može, nego mislim da je favorit i za zlato. Sam je svjestan toga, zna da ima jednu od najjačih vježbi, tehnika mu je fantastična, i realno, bude li sve kako treba može do medalje, pa čak i zlatne. Samo da ostane miran i da izdrži pritisak. Bude li u glavi hladan, mislim da će hrvatska gimnastika u Riju slaviti.''