U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Englesku u devedesetima, pa i kasnije, nitko nije fascinirao kao Paul Gascoigne, što zbog nogometne genijalnosti i talenta kakav vjerojatno nikad prije ni poslije nije vidjela, što zbog ispada koji su se pripisivali alkoholizmu. Nikoga nije bilo briga što je alkoholizam posljedica lošeg mentalnog stanja i teške duševne boli.

DAVID SEAMAN odigrao je na Wembleyju dugu loptu iz svojeg šesnaesterca duboko na polovicu Škotske. Došla je do Teddyja Sheringhama koji ju je proslijedio do Darrena Andertona. U tom trenutku osmica engleske reprezentacije je već odavno, iz samo njoj poznatih razloga, sprintala kroz škotsku obranu.

Anderton je prebacio preko beka, ravno u trk engleske osmice koja je, kose obojene u groznu rozu boju, pet sekundi ranije osjetila točno što će se dogoditi. U toj situaciji 99.9 posto nogometaša bi se ili spetljalo ili zakompliciralo akciju, a sigurno ne bi vidjeli kraj sebe Colina Hendryja.

U ovih 0.1 posto spadala je engleska osmica Paul Gascoigne koji je u toj situaciji zabio jedan od najboljih golova uopće, ne samo u povijesti engleske reprezentacije. Tih 0.1 posto nogometaša ima sposobnost da perifernim vidom uoči plavokosog Hendryja, prvim dodirom ga prebaci s lijeve na desnu nogu i onda bez razmišljanja iz prve pogodi za vodstvo Engleske 2:0 i kartu za četvrtfinale Eura 1996.

Bio je to trenutak genijalnosti jednoga izvrsnog nogometaša koji je u tom trenutku bio na svojem vrhuncu. Paul Gascoigne, taj predivan talent, vjerojatno najveći u engleskoj povijesti, bio je igrač protiv kojeg nije bilo lijeka. On je spadao u tih 0.1 posto nogometaša koji igraju s takvom lakoćom da svi ostali na travnjaku izgledaju kao da se muče.

Igrač protiv kojeg je bilo nemoguće igrati

Takvi igrači nogomet igraju, a svi drugi se njime samo bave. Gascoigne je bio, kako bi Englezi rekli, "unplayable". Kad bi se zainatio, kad je želio, popularni Gazza na terenu je radio što ga je bilo volja i to je radio s nepodnošljivom lakoćom.

U idealnom svijetu danas umirovljeni Gascoigne bi bio zapamćen kao strijelac jednog od najboljih golova ikada, dolazio bi na gala večere u odijelu i na Svjetskom prvenstvu bi sjedio u FIFA-inoj loži u smokingu.

No život često nije tako jednostavan. Kao što su svi ili većina genijalaca u povijesti čovječanstva u jednu ruku luđaci, tako je bio i Gascoigne. Devedeset posto od onih 0.1 posto nogometaša na terenu nije imalo nikakvu konkurenciju.

Protivnici su im bili nedorasli pa su najčešće protivnika nalazili u sebi samima i taj je bio jedini kojeg nisu mogli pobijediti. Takav je bio i Paul Gascoigne. Trenuci genijalnosti, ali puno češće i trenuci ludila, divljaštva ili samouništenja. A Gazza je bio najbolji primjer toga.

Nakon što se narugao sirotom Hendryju i zabio kraj nemoćnoga Gorama, Gascoigne je otrčao iza gol-aut linije i legao na leđa. Suigrači su uzeli bočicu s vodom i štrcali mu je u usta i po licu. Na prvi pogled samo blesava proslava, ali ova je imala značajniju pozadinu.

Lude noći u Hong Kongu

Uoči Eura 1996., kojemu je Engleska bila domaćin, netko u tamošnjem savezu sjetio se da bi bilo dobro da reprezentacija ode na mini turneju po Aziji. Tako su se Gascoigne, Shearer, Redknapp, McManaman i ekipa ozbiljnih partijanera našli u noćnom provodu u Hong Kongu.

Engleski tabloidi, koji su tih godina engleske zvijezde pratili u stopu, tako su svjedočili kako su engleski igrači naizmjence bili vezivani za stolicu, kao kod zubara, dok bi im alkohol lijevali niz grlo.

Engleske su igrače tabloidi razapeli, a osobito Gascoignea koji je tih godina bio možda i najpopularniji Englez uopće. Pisalo se o besramnim pijančevanjima po Aziji, a kao predvodnik je bio označen upravo Gazza jer je to svim tabloidima najviše odgovaralo.

"Mislim da nas je bilo devet u toj 'zubarskoj stolici', ali naravno da sam najviše na stup srama bio pribijen ja zbog svega toga što sam bio. Ne znam kako mi je to palo na pamet, ali prije utakmice sa Škotskom sam rekao dečkima da tko god zabije gol, mora odglumiti 'zubarsku stolicu'", rekao je kasnije Gascoigne.

Prvi gol na utakmici zabio je Shearer, ali nije tako proslavio. No Gascoigne jest. "Samo mi je žao što u bočici s vodom nije bio gin umjesto vode, ali dobro. Šalim se, naravno", rekao je u jednom intervjuu Gascoigne.

Englezi su u Euro krenuli uz pjesmu "Football Is Coming Home" te s teretom ogromnih očekivanja, osobito nakon pijančevanja u Aziji. U 1. kolu skupine odigrali su samo 1:1 sa Švicarskom nakon čega su bili oštro kritizirani, naravno, pogotovo Gascoigne, ali nakon pobjede protiv Škotske nacija je odahnula.

Od imbecila do genijalca

Daily Mirror, jedan od najvećih tabloida koji će godinama kasnije pokopati Gazzu, otišao je toliko daleko da se u kolumni ispričao Gascoigneu za titulu "debelog i pijanog imbecila" te ga je proglasio "nogometnim genijalcem". Gascoigne je tad imao status ikone među Englezima koja je postao nakon poraza od Nijemaca u polufinalu SP-a 1990. godine.

U jednoj od najlegendarnijih scena u povijesti nogometa tad 23-godišnji Gazza je tijekom utakmice prvo zaplakao nakon što je dobio žuti karton jer je shvatio da neće moći igrati u finalu, a onda je ridao nakon ispadanja od Njemačke nakon, jasno, penala.

Gascoigne je bio heroj nacije koji je svaki gol slavio od srca i koji je puno godina kasnije, kad je kruh zarađivao držeći monologe u kafićima po Engleskoj, zamjerio današnjim reprezentativcima na tome kako se ponašaju. 

"Oni uopće ne razumiju da je taj gol koji su zabili jebeno važan onim klincima koji ih gledaju. Izgledaju kao da im to uopće nije toliko važno. To me jako živcira", rekao je na takvom jednom druženju suznih očiju.

No, koliko god je u tom periodu svoje karijere bio obožavan, Gascoigne je u nekoliko navrata odavao da s njim nešto ozbiljno nije u redu, ali nikoga nije bilo briga. Niti je u to vrijeme u nogometnim klubovima bilo psihologa koji bi igračima mogli pomoći ako vide da nisu u redu, niti je bilo senzibilnosti u engleskim medijima za Gazzine ispade.

Pomračenje uma u FA kupu

Oni su se samo čekali, nerijetko su se čak i namještali, a Gascoigne je u sebi polako kuhao dok nije došao do točke s koje više povratka nije bilo. Jedan od najtamnijih momenata njegove igračke karijere dogodio se u finalu FA kupa 1991. godine igrajući za Tottenham protiv Nottingham Foresta.

Gazza je prvo u polufinalu torpedirao Arsenal fantastičnim golom iz slobodnog udarca, ali u finalu protiv Foresta na teren je izašao neki potpuno drugi Gascoigne. Njegovu ogromnu želju za uspjehom u trenutku je zamijenila njegova mračna strana.

"Bio sam jako napaljen na to finale i želio sam nešto donijeti navijačima Tottenhama, ali i mojoj obitelji koja je bila na Wembleyju. Osjećao sam se dobro, ali možda prenapaljeno", ispričao je godinama kasnije.

U uvodnim trenucima kopačkom je u prsa udario Garryja Parkera nakon nespretnog skoka, a desetak minuta kasnije bio je kraj. Brutalnim startom u koljeno srušio je Garyja Charlesa. Iako će Gascoigne to demantirati, svi oni blizu njega kažu da je to bio trenutak u kojem je krenuo nizbrdo. Charles se izvukao bez ozljede, ali nije Gascoigne, koji je prilikom tog starta polomio križne ligamente.

"Taj krvnički start ostavio je ogroman trag na njegovoj karijeri. Nikad više nije bio isti igrač", napisao je u svojim memoarima njegov suigrač Stuart Pearce.

Na jednom od spomenutih druženja u kafićima Gascoigne je ispričao kako je skoro poginuo dok je bio u Tottenhamu. Popeo se na krovnu konstrukciju starog White Hart Lanea sa zračnom puškom na leđima u želji da ubije goluba, ali se poskliznuo i pao sa sedam metara visine. Nasreću, samo je iščašio rame i propustio jednu utakmicu.

Nedugo nakon što je došao iz Newcastlea u Tottenham, Gascoigne je prema vlastitom svjedočenju ukrao noja iz londonskog zoološkog vrta. Nakon što mu je ta ideja pala na pamet bio je, kaže, toliko uzbuđen da čitavu noć nije spavao.

Noj na treningu

"Zamislite kako je to izgledalo na semaforima. Jedan klinac u autu je vikao: 'Mama, mama, je li to Gazza? Je, je! I ima noja u autu'", prepričao je plačući od smijeha Gazza, koji je noju obukao Tottenhamov dres i doveo ga na trening.

Ono što nitko u to vrijeme nije znao, pa ni sam Gascoigne, jest da najveća engleska zvijezda pati od niza psihičkih problema. Kasnije će mu biti dijagnosticirani, redom, opsesivno-kompulzivni poremećaj, bipolarni poremećaj i ADHD. Kad je to bilo otkriveno, već je bilo kasno, a za njegovih igračkih dana nitko se nije pitao zašto je Gazza toliko lud.

Godine 1992. Gascoigne je otišao u Lazio za tad ogromnih 5.5 milijuna funti. Na njegovu dolasku inzistirao je trener Dino Zoff, ali Gascoigne se od početka nije snašao u novom okruženju. Na zub su ga uzeli i mediji, a nije im pomagao ni on sam nakon što je u par navrata napao novinare, a jednom uživo na televiziji srušio njihove mikrofone.

"Bio je zaista divan nogometaš i divan momak, dobričina u srcu, ali čovjek s velikim problemima. Za doručak je jeo sladoled, a za ručak pivo", rekao je Dino Zoff. Uoči sezone 1993./1994. Gazza je došao na pripreme s 13 kilograma viška. Smršavio je, ali se onda ozlijedio, nakon čega mu je Zoff rekao da ode na odmor.

Gascoigne mu je rekao da ne želi ići na odmor, ali je Zoff inzistirao. Kad se vratio, opet je bio predebeo. Zoff je poludio, a Gascoigne mu je mrtav-hladan odgovorio: "Signor Zoff, lijepo sam vam rekao da me ne šaljete na odmor."

Zoffa je uskoro zamijenio Zdenek Zeman, ali Gazza je bio isti. Na jednom treningu uzeo je Zemanu zviždaljku i stavio je oko vrata guski koja je bila ljubimac u Lazijevu kampu. Potom je slomio nogu na treningu nakon starta na Alessandra Nestu i na kraju sezone 1994./1995. je otišao iz kluba.

U Rangersima igrao najbolji nogomet

Došao je u Rangerse s kojima je osvojio dva naslova prvaka i u kojima je igrao možda i najbolji nogomet u karijeri. No trener Walter Smith bio je sve zabrinutiji zbog Gascoignove ovisnosti o alkoholu koja se polako prelijevala na teren. U studenom 1997. dobio je pet utakmica zabrane zbog brutalnog starta na Celticova igrača Mortena Weghorsta.

Dobio je 20.000 funti kazne zbog provociranja Celticovih navijača na političkoj razini i 1998. godine otišao je u Middlesbrough za četiri milijuna funti. Gazza je u to vrijeme imao već ozbiljne psihičke probleme, a uoči sezone 1998./1999. imao je faze u kojima je fizički bio prisutan, ali mentalno odsutan na treninzima.

U listopadu 1998. smješten je u psihijatrijsku bolnicu u Londonu nakon što je popio 32 viskija, a u bolnicu ga je doveo osobno trener Bobby Robson. Tamo je bio dva tjedna i obvezao se da će dolaziti redovito, ali toga se nije držao.

Krivio je sebe za smrt prijatelja Davida Cheeka koji je nađen mrtav u Gascoigneovu hotelu u Middlesbroughu. Gascoigne i jedan prijatelj doveli su pijanog Cheeka u sobu i otišli dalje van piti, a Cheek je preminuo u snu zbog, kako je utvrđeno, prevelike količine alkohola u tijelu.

To nije bilo prvi put da je netko blizak Gascoigneu preminuo. Kad je imao 11 godina, na rukama mu je umro devetogodišnji prijatelj kojeg je pregazio automobil dok su zajedno išli po slatkiše. To je trauma od koje se, kako je rekla njegova sestra, Gazza nikad do kraja nije oporavio.

Ukrao klupski autobus

Tijekom karijere u Middlesbroughu, u kojem je jednom pijan ukrao klupski autobus i slupao ga, Gascoigne je prestajao biti nogometaš i sve više je bio bolesnik. Slomio je ruku nakon što je laktom udario Georgea Boatenga na utakmici protiv Aston Ville. Klub ga je prodao Evertonu, ali tamo je igrao sve manje.

Depresija ga je ozbiljno gušila i u prosincu je otišao u SAD na liječenje i istovremeno odvikavanje od alkohola. Kad se vratio, ponovno se ozlijedio i povratka sad više definitivno nije bilo. Depresija je potpuno preuzela Gascoignea koji je pokušao oživiti karijeru u Darlingtonu, SAD-u i Kini, ali njegovo mentalno stanje mu to nije dopuštalo.

"Nogomet je za većinu nogometaša bio golemi pritisak tih 90 minuta i jedva su čekali preostala 22 sata u danu da se odmore. Kod Gazze je bilo obrnuto. Njega je samo nogomet odmarao i činio ga sretnim, a sve ostalo bilo mu je užasan teret", rekao je njegov suigrač iz reprezentacije Tony Dorigo.

Na Gazzinim unutarnjim problemima i na njegovim demonima živjeli su engleski tabloidi koji su ga razvaljivali na naslovnicama u pijanom i teškom stanju ne mareći za to kako bi to moglo utjecati na očito bolesnog Gascoignea.

Mrzio popularnost

"Mrzio sam biti popularan i mrzim i danas. Eto, dogodilo se da sam dobar s loptom u nogama, ali ja sam čitavo vrijeme samo želio biti i bio sam jedan od vas", rekao je Gascoigne na jednom druženju s obožavateljima.

Nakon završetka karijere Gascoigne je samo nizao probleme. Godine 2008. odveden je na psihijatriju nakon što je prijetio gostima jednog hotela i aktivirao protupožarni alarm. Stavljen je na poseban odjel kako ne bi sam sebi naudio. U lipnju iste godine to se ponovilo, kao i u rujnu kad se predozirao alkoholom i kokainom u pokušaju samoubojstva.

"Znam da Paul neće biti sretan što ću ovo reći, ali njemu treba pomoć, i to hitno. Njegov život je u opasnosti jer je alkoholičar. Zaista ne znam ima li još nade za njega", rekao je 2013. njegov agent Terry Baker.

Incidenti uzrokovani alkoholizmom događali su se redovno. Sedam puta je vraćen na odvikavanje, napao je fotografa i seksualno uznemiravao dvije žene, a mediji su sve njegove poteze redovno objavljivali rugajući se nekadašnjoj zvijezdi.

Engleski tabloidi su, pokazalo se, gurali Gascoignea u propast. Istragom je utvrđeno da je od 2000. do 2010. godine grupacija Mirror Newspapers prisluškivala Gazzin mobitel i na temelju toga objavila 18 članaka. Gascoigne je u to vrijeme bio ozbiljno bolestan i pokušao se ubiti. Sud je Mirror Group proglasio krivim, a Gazza je dobio tek 188.000 funti odštete.

Danas je Gascoigne liječeni alkoholičar koji je 2021. godine platio 20.000 funti da mu se u Australiji u želudac ugrade jastučići koji mu stvaraju mučninu ako previše popije. To je, kaže, bio jedini način.

"Uvijek ću biti alkoholičar"

"Ja ću uvijek biti alkoholičar, ali sad popijem čašu ili dvije vina ili dva piva. Ne svaki dan, ali kad poželim. Ako želim popiti, popit ću, ali to je to. Više ne vjerujem piću i osjećam se kao što se nisam osjećao godinama", rekao je nedavno Gascoigne.

Vrijeme krati tako da u kafićima po Engleskoj obožavateljima prepričava svoju životnu priču i govori kako je pokušao ubiti goluba pa pao i razbio se, kako je ukrao noja, kako je ukrao klupski autobus i kako se ljuti što engleske zvijezde ne slave golove reprezentaciji. U međuvremenu je i diplomirao.

Paul Gascoigne, taj plemeniti veznjak, za Englesku je odigrao manje utakmica od Lamparda ili Gerrarda i zabio je manje golova. No Englezi neće istaknuti njih dvojicu kao legende nego Paula Gascoignea. Ne zbog toga kakav igrač je bio nego kakav je mogao biti.

"Užasno mi nedostaje nogomet, on je bio moj život. Nedostaju mi utakmice. Nedostaje mi svaka subota. Danas kad dođu tri sata, ja se ugasim jer je od tri do pet bio moj život, znate. Obožavao sam sve to.

Kad bih vidio navijače na tribinama, osjetio bih leptiriće u trbuhu. Kad bih se probudio jutro nakon utakmice, i dalje bih bio uzbuđen. Danas, kad se probudim, plačem jer mi nedostaje", rekao je neprežaljeni talent.