ISPADANJEM Hrvatske s Europskog prvenstva puknulo je nagomilano nezadovoljstvo iz kojeg svakodnevno izbijaju javne prozivke i otvoreni sukobi.

Eskalacija je doživjela vrhunac danas, kada je Ante Rebić na svojem Instagram profilu prozvao izbornika Dalića, stručnjake koji utakmicu gledaju uz gemišt i druge koji su prethodnih dana kritizirali reprezentaciju ili njega zbog incidenta s kopačkama. Rebić se vrlo brzo predomislio i obrisao cijeli profil.

► KLIKNI OVDJE I POGLEDAJ SITUACIJU KADA JE REBIĆ MIJENJAO KOPAČKE.

Ovo Europsko prvenstvo otkrilo je jednu tužnu istinu o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Nisu muškarci i frajeri, nego djeca. Vrijeme je da odrastu.

Dalić je forsirao medijsku pozitivu. Sada preko medija proziva igrače i miče ih iz reprezentacije

Rebić nije ni po čemu poseban niti je ovaj tekst usmjeren isključivo na njega i njegove objave. Vrlo slično tome su postupali i drugi članovi reprezentacije. Bruno Petković jako se naljutio na komentar da je bio loš u susretu protiv Belgije. Dejan Lovren već godinama zna što treba pisati u svakom tekstu koji se na bilo koji način tiče njegovih igara ili reprezentacije, a Zlatko Dalić je u posljednjih mjesec dana više bio urednik nego izbornik.

"Ova reprezentacija zaslužuje podršku zbog svega što je napravila, to je jedino ispravno, dok god ima šanse, mi zaslužujemo podršku. Sve drugo je neispravno, zaslužujemo podršku, a ne vrijeđanje i nabacivanje blatom", rekao je na presici uoči utakmice sa Škotskom. Ni tjedan dana kasnije izbornik koristi iste te medije da krivicu poraza prebaci na igrače koji "trebaju odrasti" i govori o tome da su "neki potrošili kredite", čime ih de facto miče iz reprezentacije. Nije imenovao te igrače, ali nije teško zaključiti da se radi o onim igračima za koje su mediji pisali da igraju na temelju starih zasluga. Tjedan dana nakon što je optužio medije da određenim tekstovima udaraju na nacionalnu vrstu, Dalić je iste te teze iskoristio da objasni zašto Hrvatska nije uspjela. 

"Nemam komentara na kritike, nema ih puno. Jer kod nas je jako malo stručnjaka pa se ne obazirem previše. Naravno, primam i dobru i lošu kritiku, ali kod nas je to u nekim situacijama baš jako ružno. Ali ja se moram boriti s tim, kako je drugima tako je i meni", rekao je Mateo Kovačić prije turnira. Jedan od ključnih igrača reprezentacije sasvim jasno poručuje da hrvatska javnost nije dovoljno vrijedna da uvaži njezinu kritiku. Na kraju, stručnost nekog komentara ovisi samo o tome koliko se njime nekome podilazi.

Javna je tajna da velika većina hrvatskih reprezentativaca ima svojeg privatnog novina.. pardon, PR stručnjaka, kojem će u prešutnom dogovoru uvijek radije dati intervju ili ekskluzivu nego nekom drugom pod uvjetom da, najblaže rečeno, taj novinar vidi njihovu igru onako kako ju vide oni. 

Pad s trona na kojem su bili nedodirljivi na zemlju je jako bolan. Veliku krivicu snose i mediji

Hrvatska reprezentacija u protekle tri godine kontinuirano bilježi najgore rezultate i igre u svojoj povijesti. U bilo kojoj drugoj epohi izbornik bi poslije takvih rezultata bio smijenjen, a igrači razapeti na stup srama. Ovoj reprezentaciji se to nije dogodilo. Odnosno, dogodilo se puno kasnije nego što je trebalo. Zbog srebra iz Rusije bili su nedodirljivi bogovi koje se nije smjelo propitkivati, a svaku kritiku na njihov račun javnost je dočekala na nož, pozivajući na bojkot ili, u gorem slučaju, na linč onih medija koji su u njihovim imaginarnim svjetovima radili to u svrhu nekakvog anacionalnog džihada na temeljne hrvatske vrijednosti.

Nažalost, onih koji su se u prethodne tri godine usudili taknuti u svete ruske krave bilo je jako, jako malo. Da ih je bilo više ili da se barem kritika shvatila onako kako bi se u civiliziranom društvu trebala shvatiti, možda bi stvari izgledali drugačije u zadnje tri godine, a posebno na Europskom prvenstvu. Možda bi Dalić na vrijeme shvatio da od Rusije naovamo radi gluposti, možda bi igrači znali da nemaju bogomdano pravo na početnu postavu i možda bi shvatili da je sasvim normalno da završe na klupi ili tribini ako igraju loše. Konačno, možda nakon ispadanja ne bi jedni drugima nabijali teret krivice, pri čemu bježe od osobne odgovornosti. Od ekipe koja je u Rusiji disala i igrala kao jedno ostala je hrpa nezadovoljnika koja je tri godine živjela na sedmom nebu i naglo tresnula o pod. Taj pad je jako bolan. Sada je nezadovoljstvo eksplodiralo pa koriste sve moguće indexe i instagrame ovog svijeta da si kažu ono što nisu u posljednje tri godine htjeli čuti.

Veliku krivicu za to snose i novinari koji su otkrili svu sramotu hrvatske medijske scene. Većina ih je tri godine okretala glavu od problema, a nakon utakmice protiv Španjolske su spremno uskočili u opću cipelarku momčadi koja se odjednom našla na dnu. Istina je da Hrvatska ima jako malo frajera u reprezentaciji, a još je veća istina da ih ima jako malo u domaćim medijima. 

Ako se komentator nacionalne televizije javno ispričava zbog kritike, mogu li igrači biti drugačiji?

Situacija u kojoj se komentator HRT-a javno ispričava Gvardiolu kojeg je kritizirao tijekom utakmice s Engleskom možda najbolje dočarava ono što se nalazi u srži problema. Kritika je bila promašena ili pogođena, to je za ovu priču sasvim nebitno. U njoj nije bilo ničeg malicioznog. Nije se namjerno pokušavalo bušiti mladog i talentiranog igrača, a sam Gvardiol je na društvenim mrežama potvrdio da komentare nije uzeo za zlo. 

Onog trenutka kada mediji odlučuju hoće li pisati i govoriti o onome što vide, oni gube svoju primarnu funkciju. Ljudski je i normalno priznati pogrešku u bilo kojem segmentu rada i života, pa tako i u javnom prostoru. Normalno bi bilo da takvu ispriku izazove osobni osjećaj odgovornosti za grešku, a ne reakcija javnosti, igrača X ili reprezentacije Y. Mediji u tom trenutku više nisu kritičari društvene zbilje, nego PR kuće. Ne pišu i ne govore ono što vide, nego pišu i govore ono što bi drugi htjeli da oni vide.

Ako smo doista kao nacija u kolektivnom duhu u kojem je normalno da se komentator nacionalne televizije javno ispričava igračima zbog benignih kritika, onda je jasno da ovakve reakcije nisu krivica isključivo hrvatskih reprezentativaca. Međutim, činjenica da su ih mediji razmazili nimalo ih ne izuzima od odgovornosti prema sebi, reprezentaciji i navijačima, a neki od njih iskorištavaju situaciju u kojoj se nalazi domaći javni prostor.

Poziv frajerima u reprezentaciji

Goran Vlaović, Robert Prosinečki i Anton Samovojska su sudionici javnog prostora, zaposlenici ili suradnici medija kojem je u središtu pozornosti zadnjih mjesec dana, kao i čitavoj naciji, hrvatska reprezentacija. Naravno da je svaki njihov komentar samim time podložan svakoj vrsti kritike. Ono što je napravio Ante Rebić nije kritika kritike, nego čisti seljakluk.

Spominjanje nečije stvarne ili izmišljene tendencije da voli zaviriti u čašicu nema nikakve veze s utemeljenošću komentara na njegovu igru. Ako to Rebić ne može shvatiti, onda se nikad neće snaći u javnom prostoru, osim ako pod tim pojmom ne smatra samo ono što mu se sviđa.  A ako s 27 godina u guzici ne može podnijeti to što mu je netko rekao da se kopačke ne mijenjaju sedam minuta prije kraja poluvremena u utakmici u kojoj se braniš u svojih 30 metara, onda mu je to što je mijenjao kopačke najmanji problem u profesionalnom životu. Posebno s obzirom na to da su stariji igrači koji su bili u identičnim situacijama izrekli kritiku na vrlo odmjeren i pristojan način.

S obzirom na to kako su se članovi reprezentacije frajerski postavili prema hrvatskim medijima i kritikama, vrijeme je za javni poziv. Ante Rebić će već za koji tjedan ili mjesec imati prilike pisati novinaru La Gazzette o tome da se utakmice ne gledaju s gemištom u ruci. Dejan Lovren će imati priliku prozvati ruske medije. Nažalost, engleske medije nije stigao u sedam godina, koliko je bio tamo, iako su ga blatili i napadali daleko više nego svi hrvatski na koje je podigao nos. Bruno Petković će vjerojatno igrati u nekoj od liga Petice, pa će i on imati priliku za razračun s Bildom ili The Sunom. To bez iznimke vrijedi za sve reprezentativce koji vrlo mudro biraju svoje javne bitke. 

Jasno, to sve neka naprave ako su frajeri. A ako nisu frajeri, onda su ono drugo, a ta riječ se ne piše u javnom prostoru. Ili neka jednostavno zaborave obračune s izmišljenim neprijateljima, odmahnu glavom i rukom, ušutkaju nas igrom, shvate da je ovo igra u kojoj svatko ima svoju ulogu i naprave najtežu moguću stvar - odrastu.