ERMEDIN DEMIROVIĆ je jednu asistenciju udaljen od dvoznamenkastog broja golova i asistencija u Bundesligi ove sezone, što će vjerojatno i ostvariti u preostala tri kola. Reprezentativac BiH, rođen 1998. godine u Hamburgu, trenutno je jedan od hit-napadača u Bundesligi i igra svoju daleko najbolju seniorsku sezonu.

Aktualna je sezona Bundeslige obojena posebno dominantnim predstavama napadača, uglavnom elitnih klubova, ali među njih se ubacio i Demirović. S 15 postignutih golova trenutno je na 5. poziciji ljestvice najboljih strijelaca lige. Ispred njega su Deniz Undav sa 17, Lois Openda s 23, Serhou Guirassy s 25 i nedodirljivi Harry Kane s 33, redom napadači momčadi iz vrha tablice.

Demirović je u njihovom društvu, predvodeći svoj Augsburg, bavarski klub koji trenutno drži 8. poziciju i bori se za izlazak u Europu sljedeće sezone. S istim učinkom, Demirović bi prošle sezone bio u top 3.

Augsburg je u ovu sezonu krenuo neuvjerljivo, ostvarivši samo jednu pobjedu u prvih osam utakmica sezone, pa je glavom platio dotadašnji trener Enrico Maaßen. Naslijedio ga je Danac Jess Thorup koji je podigao momčad, ali i dalje su nailazila krizna razdoblja.

Jedina konstanta bio je Demirović, koji je iznio ovu sezonu Augsburga na svojim leđima te tako priskrbio klubu miran život u sredini tablice, a sebi interes brojnih klubova. Augsburg će ga, to je već sada jasno, teško zadržati na ljeto jer će na njihovu adresu stići izdašne ponude većih klubova.

Augsburg je osmi klub u karijeri Ermedina Demirovića, ako ćemo računati i one iz mlađih uzrasta te one u kojima je bio član, ali nije ubilježio službeni nastup za seniorsku momčad. Sve je počelo u njegovom rodnom Hamburgu, gdje su mu roditelji izbjegli zbog ratnih zbivanja u BiH.

Od malih nogu otac ga je s dvije godine mlađim bratom vodio na utakmice HSV-a. Tamo se zaljubio u nogomet gledajući svog prvog nogometnog idola i odnedavno novog izbornika reprezentacije BiH - Sergeja Barbareza.

"On je predebeo, prespor, nije dovoljno dobar. Od njega neće biti ništa, trebao bi pronaći posao"

Toliko je volio Barbareza da je na utakmice ili treninge prve momčadi HSV-a išao samo kako bi njega gledao.

"On je legenda BiH i bio je veliki igrač HSV-a. Moj prvi idol. Volio sam gledati njegove utakmice i uvijek bih kupovao njegove dresove. Išao sam na trening prve momčadi kako bih mogao tražiti autogram. Kasnije je bio u Leverkusenu, a kada su igrali u Hamburgu, imali smo ulaznice za mjesta odmah iza gostujuće klupe. Dozivao sam ga po stotinu puta, tražeći njegov dres. Ali, nažalost, nije me čuo", rekao je Demirović u intervjuu za magazin 11 Freunde prije dvije godine.

U istom intervjuu rekao je i nešto što je posebno danas važno, kada je konačno odigrao cijelu sezonu u Njemačkoj kao prva opcija, kao netko kome je dano puno povjerenje, bez zadrške i sumnji koje su ga pratile kroz cijelu karijeru, ali ga nisu obeshrabrile. Govorio je o odrastanju u jednom turbulentnom dijelu Hamburga, gdje se igrajući u kvartu s djecom često morao izboriti za svoju poziciju.

Nerijetko bi dolazio kući uplakan, ali bi ga otac hrabrio da se mora vratiti i izboriti za svoje mjesto među ostalom djecom, ali da nikad ne treba prvi započinjati svađu. Tako je krenula njegova nemilosrdna borba konstantnog dokazivanja koja ga prati sve do danas.

U mlađim uzrastima HSV-a uvijek je trenirao na marginama i doživljavao stalna omalovažavanja. Bio je, možda, malo puniji za njihove ukuse pa su ga treneri konstantno škartirali, ali pri tome ubijajući dijete u pojam tvrdnjama da je debeo i kako od njega nikad neće biti ništa.

"Govorili su mi: 'Nećeš postati profesionalac.' Moji suigrači dobivali su stipendijske ugovore na tri godine, a ja sam uvijek dobivao samo na godinu dana. Nemojte me krivo shvatiti, novac mi tada nije bio važan. Bilo je to pitanje povjerenja. Nisu mi vjerovali. Ponekad bi posve otvoreno govorili: 'Zapravo, tražimo drugačijeg napadača.' Imao sam 13, 14 godina kad su govorili: 'On je predebeo, prespor, nije dovoljno dobar. Od njega neće biti ništa, trebao bi pronaći posao'", prepričava neugodne trenutke iz omladinskog pogona HSV-a Demirović.

Bez RB akademije ne bi postao profesionalac

Problem je bio u tome što su njihove tvrdnje bile neosnovane. Demirović je igrao kao i svi njegovi vršnjaci, postizao golove i trenirao sasvim normalno, kao i drugi. Štoviše, omalovažavanja su ga dodatno motivirala da se trudi još i više. No, kao klinac nije mogao tek tako prijeći preko toga pa bi kući dolazio zabrinut i tužan.

"Nisam volio tvrdnju: 'Nećeš uspjeti.' Nikad to ne bih rekao jednom tinejdžeru koji ima san. To me tada dotuklo. Nakon razgovora s trenerima često sam dolazio kući uplakan. Moja bi majka onda počela plakati, a u očima svoga oca vidio sam tugu. Nitko ne podnosi dobro kada mu vlastito dijete očajava. Oni su to osjećali i prolazili sa mnom svaki dan."

No, sa 16 godina oslobodio se trenera iz HSV-a da bi otišao u jednu od najmoćnijih nogometnih akademija, bez koje, kako danas kaže, ne bi ni postao profesionalac. Te godine je za HSV-ov U-16 tim postigao hrpu golova, što nije prošlo neopaženo pomno ispletenoj skautskoj mreži RB Leipziga.

Bilo je to, ipak, novo bolno iskustvo jer je morao napustiti dom, ali RB akademija je nudila nešto sasvim drugačije, nešto što nije mogao ni zamisliti - nevjerojatne uvjete za rad i napredak.

"Brzo sam se snašao, bio sam u internatu s vršnjacima, dobro smo se zabavljali iako je prilagodba u smislu profesionalizma bila ekstremno teška, samo ako uzmemo u obzir prehranu. Tu se kuhalo zdravo, pazilo se detaljno na prehranu. Na početku sam mislio da s takvom vrstom prehrane neću izdržati, pogotovo jer se kod nas doma jela masna hrana s puno tjestenine i kruha... Općenito previše ugljikohidrata."

Kako je vrijeme odmicalo, razvijao se i pomalo gledao prema profesionalcima, prema prvoj momčadi, ali bez prevelikog opterećenja. Nije se zavaravao jer je znao da u Davieju Selkeu, Yussufu Poulsenu i kasnije Timu Werneru ima strašnu konkurenciju.

Ugovor iz snova koji se pretvorio u horor mogao ga je koštati karijere

Tada je skovao plan da iz akademije uzme ono najbolje što može - znanje i radnu naviku, podigne se na profesionalnu razinu, a to će ga kasnije zasigurno negdje izbaciti u prvi plan. Neovisno o tome koji to klub bio, vjerovao je da će postati profesionalac i igrati prvoligaški nogomet, makar sljedeće poglavlje u karijeri nije počelo obećavajuće.

Igrajući za U-19 reprezentaciju BiH protiv vršnjaka iz Srbije, zapazili su ga neki skauti i preko posrednika doveli u Alaves. Sve je na prvu izgledalo sjajno, no Španjolci su bili traljavi i potpisali ga bez detaljne provjere dokumenata pa su prekasno utvrdili da nema njemačku putovnicu.

Uslijedio je novi šok i razočaranje jer ga nisu mogli registrirati pa je proveo mjesece tavoreći u drugom timu igrajući 4. ligu. Tih pola godine bio je na rubu depresije, nije znao jezik, a oni nisu pričali engleski, zatvarao se i tonuo sve više. Na kraju je dočekao debi iz snova, protiv Messijeve Barcelone na Camp Nouu, a s Rakitićem je razmijenio dresove i dobio riječi ohrabrenja.

Tri puta su ga iz Alavesa slali na posudbe u Sochaux, Almeriju i St. Galen, u kojemu se iskazao s 14 golova i 7 asistencija. To je iz susjedstva pratio legendarni Christian Streich, koji ga je na koncu i doveo u Freiburg.

Nazvao ga je i impresionirao ovim riječima: "Sviđa mi se tvoja snaga, tvoja predanost, način na koji radiš za ekipu i tvoja desna noga. Ali moramo još poraditi na lijevoj nozi, igri glavom, kao i na taktičkom ponašanju u nekim situacijama."

Sjajno, ali nepotpuno vrijeme u Freiburgu

Iz Freiburga nosi jako lijepo poglavlje i nešto što do tada nije vidio u drugim klubovima. Ta momčad je jedna velika obitelj koja je stalno na okupu i u kojoj su svi uvijek tu jedan za drugog. Poznavao je svakog zaposlenika i sa svima svakodnevno komunicirao.

Išli su na zajedničke objede, a Streicha je mogao zvati u svako doba noći za bilo što. Rezervni igrači bi srčano slavili golove suigrača koji su im ujedno bili i konkurencija. Ukratko, to je bilo sjajno razdoblje, ali u Streichovom pomalo čudnom sustavu i navici da konstantno mijenja prvi sastav te ga prilagođava protivniku nikada nije dobio konkretnu priliku.

U dvije sezone upisao je, na prvi pogled sjajnih, 69 nastupa u svim natjecanjima i postigao pak mizernih 8 golova uz 14 asistencija. Ali kada nastupe razložimo u minute, onda vidimo da su te brojke sasvim u redu jer je u prosjeku igrao samo 38 minuta po utakmici. Okruženje je bilo lijepo, ali Demirović je ipak trebao klub u kojemu će biti konstantno u prvih 11, igrajući svih 90 minuta.

Kad je stigla ponuda iz Augsburga, uz uvjerenje da ga vide kao nekoga na kome će graditi momčad, nije mogao odbiti, mada se činilo kao korak natrag jer je Freiburg u svakom smislu posljednjih godina ispred Augsburga. No, ni to poglavlje nije krenulo sjajno.

Prvu njegovu sezonu u Augsburgu završili su kao petnaesti na ljestvici, tek na bod više od šesnaeste pozicije koja donosi razigravanje za opstanak s trećim iz 2. Bundeslige. Ako ništa, popravila mu se minutaža pa je tako u trideset i dva nastupa postigao osam golova uz šest asistencija, igrajući u prosjeku sedamdeset i osam minuta.

Konačno, ove sezone sve je sjelo na svoje mjesto, iako to razvoj situacije ni ovaj put nije nagovještavao. Momčadski su loše ušli u sezonu, ali on je svejedno u prvih osam susreta, do smjene trenera, već imao pet golova i tri asistencije. Kod Enrica Maaßena često je igrao sve pozicije u napadu, od krilnih i polukrilnih pozicija do pozicije ofenzivnog veznog.

Dolaskom Jessa Thorupa s vremenom se ustalio kao prvi napadač na papiru, ali i dalje je to univerzalac s nevjerojatnim radijusom kretanja koji bi bolje pristajao kakvom veznom ili ofenzivnom veznom igraču, ali ipak s tendencijom igre malo više prema lijevoj strani.

Barbarezova prilika na kojoj mora graditi novu BiH

Uz njega gotovo uvijek starta još jedan napadač, što mu za sada odlično odgovara. Uglavnom je to Phillip Tietz, dok Dion Drena Beljo minute dobiva na kapaljku, iako je doveden kao projekt kluba. No, ova sjajna sezona u kojoj je eksplodirao gotovo sigurno će Demirovića prodati u neki veći klub.

I kako je on to već navikao, opet ga neće dočekati lagan posao. Ali izborit će se već nekako, to nije upitno. Njemu je sada više do toga kako uvjeriti javnost BiH koja na njegove dosadašnje nastupe za reprezentaciju ne gleda blagonaklono.

A pogotovo sada jer je izbornik njegov prvi nogometni idol. Hoće li ga Sergej, kojega je s oduševljenjem kao klinac gledao i sanjao da će jednog dana postati kao on, znati uklopiti na pravi način da razuvjeri razočaranu svjetinu? Da konačno u optimalnim uvjetima i u reprezentaciji pokaže da su ga pogrešno procijenili i prerano otpisali.

Barbarez mora napad reprezentacije graditi na Demiroviću, jer mu je on najbolja karta za budućnost izborničkog mandata. S druge strane, nakon ovakve sezone u Augsburgu više nitko ne smije sumnjati u njega. On je po stoti put pokazao da usprkos svemu može uspjeti.