Foto: Index / Getty Images / Guliver image 

NEOBIČNU i uzbudljivu utakmicu odigrali su PSG i Chelsea u glavnom gradu Francuza. Cavanijev bijeg 10 minuta prije kraja doveo je Parižane u minimalnu prednost pred uzvrat, a Chelsea je zapravo u datim okolnostima odigrao mnogo bolju utakmicu nego je većina očekivala, Hiddink je istovremeno potvrdio kako je trenerski velikan, ali i da je dug put do ozdravljenja Bluesa.

Početni sastavi nisu imali prevelikih iznenađenja. Kod PSG-a je mjesto startnog desnog beka zauzeo Marquinhos, što je kasnije uvelike odredilo tijek i potentnost njihovih napada. Prednja linija u kojoj Ibri društvo rade Di Maria i Moura (s Cavanijem na klupi) naličje je novog, strpljivog PSG-a i vjerojatno je u ovom trenutku opcija kojoj Blanc najviše vjeruje bez obzira na pogodak Urugvajca.

Chelsea je, probeharan ozljedama, konačno odustao od projekta nestvarno sporog i neuvjerljivog Ivanovića na boku kojeg krila diljem Otoka ismijavaju, i postavili ga u srce obrane, gdje je manevarski prostor suparnik sužen, pa se tim više i on tamo ugodnije osjeća. Postavljanje Babe u sastav značilo je da će se dešnjak Azpilicueta preseliti na svoju prirodnu desnu stranu, a cijela zadnja linija dobila je ovim izmjenama na mobilnosti, što je posebno bitno protiv tipova krila kakve je Blanc izveo na Park Prinčeva. Iako defenzivni problemi londonskog kluba imaju širi kontekst od same zadnje linije, u ovom trenutku ovo je vjerojatno najbolja kombinacija u tom dijelu terena.

PSG bi, ali ne zna kuda

Utakmica je veći dio vremena zapravo imala savršeno predvidljiv uzorak. PSG je dominirao posjedom, povlačenjem Ibre i krila duboko u teren imali su apsolutnu brojčanu nadmoć u tom dijelu terena i Chelsea je mogao u organiziranom bloku koji je djelovao dosta kompaktnije nego u Premiershipu tek strpljivo čekati da domaćin pogriješi i ne ispadati iz formacije. Problem je nastajao u zadnjoj trećini terena, gdje PSG nije našao način kako efikasno probiti goste - povlačenjem prednjih igrača često je jedini igrač na liniji obrane koji se nudio kao dubinska opcija ostajao Maxwell, ali ta je kombinacija počela prolaziti tek u drugom dijelu. Na suprotnoj strani terena, vidjela se Marquinhosova dilema: koliko daleko smije protrčati i tražiti loptu iza obrane, čime je PSG efektivno sveden na samo jednu, lijevu stranu svojeg napada. Moura i Di Maria su kao najbolji igrači viška i driblinga (uz Ibru) operirali duboko, povlačeći se ispred dvostrukog bloka gostiju i bez ijedne situacije u kojima mogu napraviti prednost individualno. PSG, jednostavno rečeno, nije imao nikakav plan završnice dobrih 50 minuta utakmice. Još jednom su pokazali, s loptom u nogama su europska elita, ali bez nje jako kaskaju za najboljima - posebno je to bilo vidljivo u defenzivnoj fazi igre.

U trenutku kada bi Chelsea iznosio loptu, prednji red Parižana bi pokrivanjem "na čovjeka" okupirao tri od četiri igrača zadnje linije gostiju, što je značilo da Veratti i Matuidi moraju iza njihovih leđa naganjati Chelseajeve veznjake na ogromnom prostoru. Jesu li htjeli time navući Chelsea da igra kroz tu rizičnu zonu, teško je reći, ali u pojedinim situacijama, razmak između Motte na pivotalnoj poziciji u vezi i njegovih partnera je bio 30 metara po dužini terena. Svaki put kada bi se Hazard ili Willian sjetili spustiti u toj situaciji, Chelsea bi imao mirnu opciju za prijenos lopte na suparničku polovicu. Ofenzivno, Chelsea je igrao prilično jednostavno. Costa je tražio lopte u kanale koji bi se otvorili kada bi bekovi PSG-a izašli visoko na Chelseajeva krila, a Pedro, Willian i Hazard su pokazali mnogo višu razinu suradnje u koncentriranju oko lopte ili širenju, ovisno što je potrebno, od svih dosadašnjih ofenzivnih trojki ove sezone. Posebno je impresivan bio Pedro, koji je nekoliko puta preorao teren u oba pravca i gotovo bez pogreške čitao svaku situaciju i nužnost svojeg postavljanja. Baš takav tip igrača, radno krilo koje traži loptu u prostor, strahovito i nasušno fali PSG-u da dođe na višu razinu.

Golovi pretkraj poluvremena više su plod sreće (PSG) i slabe Mottine i Ibrine komunikacije (Chelsea), nego konkretnih problema u igri jednih ili drugih.

Manje fino, više siledžijski

Drugo poluvrijeme bilo je pomalo čudno - iako se utakmica igrala u istom tempu i s minimalnim i estetskim promjenama, broj šansi na strani domaćina narastao je. Nakon Costinog bijega u kontri, do kraja utakmice prema naprijed je stvarao jedino PSG. Zamjena strane Di Marije i Lucasa nakon 50. minuta omogućila im je da igraju na svojoj jačoj nozi bliže krilu, što je rastvaralo Chelsea po širini terena i omogućivalo Matuidiju, Maxwellu i Verattiju da protrčavanjem naruše strukturu gostiju. Do jedinog gola morali smo čekati genijalni pas Argentinca Cavaniju, ali ni sam Chelsea vjerojatno nije još uvijek svjestan koliko je lošiji rezultat mogao ponijeti kući.

Sesije pozitivnih slika i situacija gdje se činilo da su konačno okrenuli momentum svoje igre uvijek je iznova bilo zamijenjeno novim dionicama grešaka u pozicioniranju i probijanju njihovih linija. Svako malo, igrači su podsjećali Hiddinka koliko je dug put koji se nalazi ispred njega.

PSG je igrao malo manje fino, malo više siledžijski - pokušavao i individualno driblingom, i guranjem okomica male vjerojatnosti uspjeha, ali očito je baš takav stil najbolje što su ovdje znali i umjeli. 

Dobri čovjek Guus 

I za kraj, iako je teško davati velike prognoze za ovakav, bipolarni, Chelsea, bio bi grijeh ne spomenuti njihovog stratega, Guusa Hiddinka. Nije Chelsea odigrao ništa spektakularno, ali uzevši u obzir u kakvom je strateškom i moralnom krahu zatekao ekipu, situacija gdje su 60 minuta u Parizu ekipa s boljim šansama za svaku je pohvalu. Detalj gdje koristi Williana kao markera na Verattiju u ranoj fazi napada i time onemogućava PSG da dugim dijagonalama ugrožava visoko postavljenu obranu fin je pokazatelj adaptacije na konkretnog suparnika i čitanje nejgovih namjera.

Kao i kod većine njegovih uspjeha, nitko osim njega ne zna kako mu to točno polazi za rukom. Čovjek koji je igrao vrhunski pozicijski nogomet s Australijom, najbolji tranzicijski nogomet protiv Pepove Barcelone i strahovito čist, oku ugodan nogomet s PSV-om sredinom 2000-ih kada je bio koju minutu udaljen od finala Lige prvaka, još je jednom pokazao visok stupanj adaptacije na ekipu, bez obzira na njezin profil. Promjene u rosteru u ljetnom roku preduvjet su ozbiljnijem konsolidiranju londonskih Plavih, ali "simpatični djedica", kako mu nerijetko tepaju mediji, izgleda kao optimalan vatrogasac u ovom trenutku. Sama činjenica da će rijetko tko staviti svoje novce na PSG protiv kluba koji je donedavno pod normalno gubio kod kuće od Bournemoutha, Southamptona ili Liverpoola, dobar je indikativ. Prvi poraz u 13. susretu pod novim/starim bojama uopće nije loš, i stavlja ih samo na gol udaljenosti od prolaza. Uistinu, rijetko tko kao Guus.