SVJETSKO prvenstvo u Kataru doslovce je pred vratima. Hrvatska ima zapravo još samo dva ciklusa utakmica - ovaj koji predstoji te onaj jesenski, uz uglavnom dvoboje u Ligi nacija - kako bi Zlatko Dalić riješio sve kadrovske, ali još važnije i taktičke nedoumice.

Na sada već solidnom uzorku od šest do sedam jačih utakmica u kvalifikacijama te u posljednja dva prijateljska dvoboja moglo se vidjeti da je određena smjena generacija uspješno obavljena, ali da su neki problemi koji su postojali od ranije i dalje prisutni.

Oko jedne stvari je Dalić, kao i svaki trener, bio u pravu: Malo koji problem postoji zbog same formacije i manje je bitno hoće li Hrvatska igrati s tri ili četiri igrača u zadnjoj liniji. Bitna je stvar koje zadaće i funkcije igrači obavljaju na terenu i kako se ponašaju kao kolektiv. Točnije, postoji li prava sinergija ili svatko vuče na svoje.

Dosad je bilo popularno mišljenje kako je motivacija ono što čini razliku. Ona, međutim, u Hrvatskoj, a i u mnogim drugim reprezentacijama, zapravo nikad nije niti upitna. Ono što je ključ cijele priče je kako izgraditi sustav igre da se iz svakog pojedinca dobije najbolje jer to je sve samo ne isključivo pitanje volje i zalaganja. Različiti igrači imaju različite vrline, mane i navike te koliko se god zalagali, u pogrešnoj funkciji ne mogu dati gotovo pa ništa.

Upravo se u tom području kriju vjerojatno tri problema koja Dalić mora riješiti kako bi Hrvatska u najboljem stanju dočekala Svjetsko prvenstvo. Neki od tih procesa su već započeti, ali sada se moraju ubrzati.

Najveći problem i dalje je iznošenje lopte

Igra u prvoj fazi distribucije hrvatski je problem gotovo pa od samih početaka. U prošlosti se o tome uopće nije niti govorilo jer je bilo potpuno normalno čuti tijekom prijenosa kako je Hrvatska "uspješno umrtvila igru". To je s nekim prošlim generacijama igrača možda i bilo ako ne optimalno onda barem blizu toga, ali nova hrvatska generacija zahtijeva vjerojatno sasvim drugačiji stil igre. 

Problem zapravo počinje od prve pozicije, one vratarske, a ranijih se godina nastavljala i na onu stopersku. Dominik Livaković, kako stvari stoje, ponovo je prvi Dalićev izbor. Što se vratarskog posla u užem smislu riječi tiče, Livaković je, kao i prethodnik Subašić, i više nego solidna opcija, ali njegove su navike u najmanju ruku konzervativne.

Dinamo također nije ekipa koja bi vratara u značajnom opsegu koristila u procesu izgradnje igre (paradoksalno, značajno su više to radili Hajduk i Istra, a čak i Gorica) pa onda nije niti čudno da on ne može odjednom promijeniti svoje navike.

Ivo Grbić, koji je puno bolji u spomenutom elementu igre izgubio je svoj status u Lilleu te je prilično nejasno kako će se nastaviti njegova karijera, s obzirom na to da je i dalje službeno igrač Atletico Madrida.

Osim vratara, u Dalićevoj su eri stoperska mjesta bila gotovo pa rezervirana za Vidu i Lovrena. Domagoj Vida vrlo je borben te u duelu dobar tip braniča, ali najveći mu je nedostatak upravo igra s loptom u nogama, dok je Lovren tek solidan i ništa više od toga.

Nedostaje Rakitić

Cijeli plan uloge Ivana Rakitića tijekom Svjetskog prvenstva dobrim je dijelom bio usmjeren prema kompenzaciji tog nedostatka; on je svojom inteligencijom i nogometnim znanjem umanjivao spomenuti nedostatak naše zadnje linije jer sa Strinićem na bočnoj poziciji vjerojatno se bolje nije niti moglo.

Problemi su se nastavili i nakon Svjetskog prvenstva, ali su brzo riješeni, primarno zbog neočekivanog priljeva ekstremno modernih igrača. Kada je došao Gvardiol, s njim i Sosa, a na vrata stao Ivo Grbić, kao što je bio slučaj protiv Malte i Rusije, problem gotovo da je nestao sam od sebe.

Modrić se odjednom prestao spuštati u zadnju liniju po loptu, cijela je igra bila postavljena 20 metara više, a od toga je odmah mogao profitirati i Mario Pašalić, koji je jedan od najboljih igrača Europe kada napada iz drugog plana. Čak i na potpuno natopljenom poljudskom travnjaku, u iznimno teškim uvjetima, Hrvatska je protiv ozbiljnog protivnika odigrala tada i više nego dobru utakmicu. 

Gvardiol i Sosa su i dalje u kadru, a uz Ćaletu-Cara te Pongračića, hrvatska stoperska postava puna je igrača koji su kako vični tako i sposobni dobro iznositi loptu te kroz kretanja i proigravanju mogu riješiti problem protivničkog pritiska. Kada im se dodaju Sosa te Vrsaljko ili Juranović, problema zapravo nema.

Protiv Slovenije se vidjelo da mehanizmi i dalje nisu na mjestu. Vraćanje Livakovića na mjesto vratara jedan je dio problema, dok su drugi i dalje stare navike. Posebno se to vidjelo tada u igri Luke Modrića, koji je tako pokušao kompenzirati Jakićevu ulogu i nedostatke. 

Sve u svemu, baš je tijekom tih utakmica protiv Slovenije i Bugarske postalo očito kako tranzicija prema puno naprednijem sustavu igre zahtijeva još vremena, kojeg nema mnogo.

Prvi problem na sebe vuče drugi: gegenpressing

Bilo da smatrate Kloppa, Rangnicka ili nekog trećeg ocem sada već izlizanog pojma gegenpressinga, njegove postavke ostaju iste, kao i zakonitosti; cilj je što prije ponovo osvojiti loptu nakon što je ona izgubljena.

Ako ekipi to ne pođe za nogom u prvih nekoliko sekundi, potrebno je imati dobro uigrane procese transformacije napad-obrana kako protivnici ne bi iskoristili tada nešto slabije postavke obrambenih linija. 

Kako biste uopće imali šansu to napraviti, morate na protivničkom dijelu terena imati barem sedam igrača (a poželjno je i više) koji na pravim pozicijama stvaraju višak kroz instantni pritisak. Taj element igre vjerojatno je bio najslabiji u prošle dvije prijateljske utakmice, kada je bilo očito da Hrvatska ne može niti dobro niti kontinuirano vršiti pritisak na protivnika nakon gubitka lopte.

Pomalo paradoksalno, upravo je to bio najbolji element igre u već spomenutoj utakmici protiv Rusije. Suvišno je spomenuti kako ga nije niti moguće uspostaviti ako zapinje proces prve distribucije ili iznošenje lopte iz zadnje linije.

Hrvatski kontingent igrača koji igra u Bundesligi (bilo Njemačka ili Austrija) sada čini osam igrača, a kada im dodamo i one koji rade ili pod njemačkim trenerom (poput Kovačića) ili igraju u sličnim intenzivnim sustavima (poput Pašalića ili Ćalete-Cara), onda čini i većinu igrača. Svi su oni naviknuti igrati u sustavima koji preferiraju jak tempo i riskantnu igru, a to je upravo ono što Hrvatska godinama nije igrala. 

Ovaj ciklus Lige nacija idealan je kako bi Hrvatska upravo vratila spomenutu igre protiv Rusije, a ujedno isprobala načine na koje to može funkcionirati bez Luke Modrića, koji nakon svih obaveza za klub te finala Lige prvaka gotovo sigurno neće biti spreman za barem dvije od četiri utakmice. Kada bi se riješila dva spomenuta problema, onda bi i treći vjerojatno bio riješen sam od sebe…

Treći problem: što je s ljevacima?

Hrvatska već tradicionalno ima problema s ljevonogim igračima. Tražilo se pravog lijevog beka još od odlaska Roberta Jarnija, a sada Dalić na toj poziciji ima daleko bolju situaciju nego na istom mjestu na suprotnoj strani.

Sve od sredine terena naviše, Hrvatska je doista u pravom nedostatku igrača koji preferiraju lijevu nogu. Vjerojatno je baš zato s tek 19 godina u A-selekciju priključen i Luka Sučić, koji može djelomično pomoći u rješavanju tog problema.

Koliko su ljevaci bitni, vjerojatno se najbolje vidi kroz igru Manchester Cityja, koji u svojim redovima na terenu nekad ima polovicu takvih igrača - Fodena, Mahreza, Bernarda i Laportea, ponekad Zinchenka, a pritom je i Cancelo ambidekster.

S takvim brojem ljevaka, moguće je puno bolje upravljati terenom kroz bolju geometriju distribucije lopte, što je uvijek od presudnog značaja, i ne samo za Guardiolu.

Ivan Perišić najbliži je ambideksteru u hrvatskoj reprezentaciji, ali on neće igrati na desnoj strani, već na lijevoj kao primarno dešnjak. Na drugoj bi pak strani trebao biti Lovro Majer, a možda i Luka Sučić. U odnosu na onu Hrvatsku sa SP-a, ne postoje dvojica igrača koji su veća suprotnost od Ante Rebića.

Niz slabih duel igrača

Obojica su prije svega ekstremno fini igrači, pri čemu je Majer jedan od najboljih igrača Europe što se tiče proigravanja u protivničkoj trećini, a Sučić je u proljetnom dijelu polusezone pokazao da smo dobili i još jednog Pašalića - igrača koji je savršeno oružje iz drugog plana, a pritom zna i podvaliti loptu. Za klub, obojica zapravo igraju više prema sredini, na mjestu desetke, ali tu je poziciju moguće modificirati i u sustavu 4-3-3, uz pravu ulogu bočnog igrača.

Ono što je najvažnije za koncept igre je činjenica da su obojica spomenutih igrača, a takav je i Pašalić, pa i mnogi drugi, relativno slabi duel igrači. Njihove momčadi igraju stilom da do duela uopće i ne dođe, potencirajući ekstremno brzu igru te opterećivanje protivnika viškom igrača u procesu presinga. Sve suprotno od onoga kako voli igrati, primjerice, Ante Rebić te kako je dobar dio vremena i kompletna reprezentacija igrala, ne samo pod Dalićem nego i godinama ranije. 

Baš zato, da bismo dobili maksimum od bilo kojeg ljevonogog igrača, ali i Pašalića ili Kramarića, potrebno je promijeniti postavke igre prema već spomenutim modernijim tekovinama. To smo dosad vidjeli u natruhama, najviše u gostima kod Malte te protiv Rusije, ali taj je proces nužno nastaviti. 

Dobre vijesti

Najbolja vijest za hrvatsku reprezentaciju ona je iz klupskog nogometa. Naši igrači igraju u ponajboljim europskim klubovima vođeni najboljim svjetskim trenerima, gdje su svakoga dana podvrgnuti taktičkim zahtjevima modernog nogometa.

Svi gore spomenuti problemi samo su dio prošlog nasljeđa te potencijalno loših navika, ali mogu biti vrlo brzo odstranjeni. Gotovo da niti jedan od igrača ne mora naučiti neke nove trikove, već je potrebno samo sistemski implementirati sve ono što bi oni sami već trebali donijeti u reprezentaciju.

Idealno vrijeme za to upravo su ove četiri spomenute utakmice, a Dalić je već ranije - kroz neke taktičke ideje i implementacije, a pogotovo kroz niz izjava - pokazao kako je i sam svjestan toga.      

Napadački problem, o kojem smo pisali nedavno, bit će vjerojatno jedna od onih stvari koje će se morati rješavati sistemski, a ne kadrovski, ali ako sve spomenuto bude išlo u pravom smjeru, taj će problem biti riješen gotovo pa i sam od sebe. Koliko je reprezentacija tome blizu ili daleko, saznat ćemo vrlo brzo kroz naredna četiri susreta.